Kultura sećanja >

Kako smo popušili domaće cigarete

Otkako postoji, tržište cigareta na Balkanu razvijalo se u tridesetogodišnjem taktu: tridesetih godina prošlog veka započeto je sa industrijskom proizvodnjom, šezdesetih je procvetalo, devedesetih ga je požnjeo organizovani kriminal: takt još nije otkucao, a tržištem cigareta ovladale su multinacionalne kompanije

U početku behu reke – "Drina", "Morava", "Drava", "Ibar", "Zeta", "Vardar", zatim su došli brojevi – "57", "100", "101", "150", "160", "06", pa besmisleni dvoslovni nazivi – "LD", "PP", "FM", "CD", "MC", zatim ženska imena – "Una" (ako nije reka), "Biljana", "Lara", "Eva", pa razni "reliji", "superi", "alfe", "amori", "sedefi", "partneri", "pointi", "jugoslavije", "croatije" i "srbije", da bi se sve završilo sa "westovima", "bestovima", "fastovima" i tako time, pored neizbežnih "marlbora", "astora", "kentova", "winstona", "lakija"... Od onih početnih brendova, koji su se proizvodili u svih 14 duvanskih/tutunskih kombinata, tobačnim tovarnama i tvornicama/fabrikama duhana/duvana pretekla je u Srbiji "Drina", u Bosni "Drina" i "Morava", a u Makedoniji "Drava" i "Vardar", ali samo u nazivima: nije to onaj kvalitet, ni prineti.

PRAISTORIJA: Bez obzira na to što na pakovanjima cigareta ispod proizvođačkog grba pisalo, ili i sad piše ako postoje, da su osnovane hiljadu osamsto i neke, to ne odgovara istini. Istina je da su preteče tih fabrika/tvornica zaista tada osnovane, ali kao otkupne stanice, gde su službenici državnih monopola drali kožu s leđa proizvođačima, ofrlje im određujući kategoriju duvana koji su predavali. Otkupne stanice su kasnije prerastale u manufakture za rezanje i pakovanje duvana koji su isporučivani trgovcima, a ovi ga krčmili na kantar. Cigarete su se u to vreme, ne samo u ovom delu sveta, motale ručno – prstima ili mašinicom, istom onakvom koja je "na ovim prostorima" dobila na popularnosti tokom devedesetih godina prošlog veka.

S vremenom je u otkupnim stanicama organizovana manufakturna proizvodnja cigareta, ali industrijska proizvodnja cigareta u Kraljevini Jugoslaviji započela je tek tridesetih godina prošlog veka. Tada su i nastali oni "rečni" brendovi, "Vardar" čak i u varijanti bez nikotina, ali i "Karađorđe", "Šumadija", "Kosovo", "Strumica", "Hercegovina", "Dvorske", dostupne u pakovanjima od 20 i 100 komada. Ove druge, namenjene domaćinima, trgovci su krčmili na komad: za tu priliku fabrike duvana pravile su i papirne kesice u koje je moglo knap da stane pet cigareta, sa natpisima tipa "pušenje je najveće zadovoljstvo".

Cigarete nisu bile jeftine, naprotiv, pa je u regularnoj prodaji bio i rezani duvan, a sve pod kontrolom Državnog monopola, koji je za sebe otkidao polovinu od prodajne cene, pa je podosta duvana bilo i u švercu, zbog koga su i glave padale, ne baš kao "devedesetih", ali tako nekako.

Jugoslovenski duvan je zbog svog kvaliteta bio cenjen u Evropi, a cigarete u luksuznim pakovanjima sa prefiksom "eksport", ali i sa dodatno "podebljanim" papirom na onoj strani cigarete koja se u usta stavlja, slično današnjem filteru, bile su znatno skuplje od onih namenjenih domaćem tržištu. U letku koji je štampao "Putnik" – prva turistička agencija na Balkanu – a koji je deljen u vozu za Budimpeštu, pisalo je da "putnici koji izlaze iz naše države mogu kupiti odlične jugoslovenske export cigarete, po znatno sniženoj ceni", uz opasku da "kupovina eksportnih cigareta i cigara sa naše strane je istina neograničeno dopuštena, ali smatramo za potrebno da izletnike upozorimo da mađarske carinske vlasti dozvoljavaju putnicima uvoz od najviše 3 kutije (60 komada) po osobi", kao i da će cigarete i cigare moći da se kupe u vozu, tako da "nije potrebno da izletnici radi toga izlaze iz svojih kupea".

OBNOVA I IZGRADNJA: Posle Drugog svetskog rata, u paleti proizvoda skoro svih fabrika/tvornica/tovarna duvana našle su se cigarete sa skoro svim imenima reka "od pre rata", izuzev zadarske, zagrebačke i banjalučke, koje su proizvodile "Jadran", "Opatiju" i "Hercegovinu". Svi drugi nazivi, iz ovog ili onog razloga, ali u svakom slučaju političko-ideološkog, nisu više bili u opticaju.

Nazivi reka su bili oznaka kvaliteta: na vrhu je bila "Drina", ispod nje "Morava" i "Vardar" pa "Zeta", a pri dnu su se gurale "Drava" i "Ibar", koje su od "drina" bile dvostruko jeftinije. Niška "Drina" je nazivana i "ambasadorskom", sarajevska "direktorskom", niška "Morava" je bila "doktorska", one drugih proizvođača "službeničke", a sve ostale radničke. "Opatija" je bila u rangu "Drine", "Hercegovina" u rangu "Morave", dok je "Jadran" bio namenjen ribarima i radnicima u "škverovima".

Sve cigarete, o "starim" brendovima je reč, pakovane su u kartonske kutije "na preklop", slične tabakerama, osim niških koje su pakovane u "slajd", ili "fioka" kutije, jer samo je ona imala u to vreme najmoderniju pakericu marke "Škoda", kupljenu 1927. godine. Na toj istoj mašini i danas se pakuje "Drina" bez filtera, sada već najstarijoj, u internom slengu nazvanoj "ručna". Godinu za godinom, fabrika po fabrika je dobijala nove mašine i već šezdesetih sve cigarete su dobile novo pakovanje, osim "Hercegovine" koja je svoju prastaru mašinu rabila sve do kraja osamdesetih, kada je ova cigareta produžena na "long sajz" i dobila novo, meko pakovanje.

HILJADE CVETOVA: Početkom šezdesetih za sve tvornice/tovarne/fabrike kupljene su linije za proizvodnju cigareta sa filterom, jer takvi su bili svetski trendovi, a Jugoslavija je tada bila svet više nego svi ovi iz nje nastali patrljci zajedno.

Elem, u svega nekoliko godina, "drine", "morave", "drave" i sve ostale reke dobile su filtere, mada se sa proizvodnjom onih "bez gaća" nije prestajalo, ali je tržište obogaćeno i novim brendovima sa prefiksom "filter": "Beograd", "57" i "100", "Lovćen", "DIV", "Virginia"... Vremenom su postajale "king sajz", "long sajz", pa "ekstra long" – 100’s, 120’s, pa sve to još "ekstra", "spešl", "lajt" ili već nekakav "blend", prvo u mekima, kasnije i u tvrdim pakovanjima.

Međutim, nijedan od tih takoreći brendova nije poživeo, osim "pedesetsedmice" i "Lovćena", mada ni oni, poput preživelih "rečnih" brendova, na one inicijalne podsećaju samo imenom, bleda su senka onoga od onomad.

SVETSKO, A DOMAĆE: U isto vreme, u skladu sa tadašnjom politikom otvaranja prema svetu, verovatno i uslovljeno nekim tamo kreditima, u domaćim fabrikama/tvornicama/tovarnama započeto je sa proizvodnjom licencnih cigareta, po sistemu duvan naš – aditivi njihovi: u svega nekoliko godina u trafikama su se pojavili domaći "Kent", "Danhil", "HB", "Česterfild", "Astor", "Milde Sorte", svi redom skuplji od domaćih brendova, ali bilo je tada para, moglo se. Iskreno rečeno, te licencne cigarete i nisu bile bog-zna-šta, sem što su bile blago aromatizovane, osim sarajevskog "Marlbora" koji je bio bolji od svakog drugog "Marlbora" gde god da je proizveden. Neka ostane zabeleženo.

Paralelno sa "Marlborom", sarajevska fabrika duvana lansirala je "Drinu" sa filterom, sa prefiksom "specijal", za koju se tvrdilo da je pravljena od iste mešavine duvana kao i "Marlboro", samo da u nju nisu stavljani aditivi. Pored toga što je zaista bila izvrsna cigareta, bila je specijalna po još nečemu: grafičkom rešenju pakovanja, na kome su se, uprkos osnovnim načelima grafičkog dizajna, našla čak četiri oblika slova, ili "fonta" kako se to danas kaže. Emir Geljo, čuveni jugoslovenski scenograf, autor ovog dizajnerskog "bisera", svojevremeno je ovom novinaru rekao da je to uradio namerno, tek da vidi da li će iko primetiti. "Nije niko", zaključio je. "Ti možda jesi?" Ne, niko to nije primetio.

RAT BRENDOVA: Zbog svoje različitosti – "kontra" pakovanja, broja umesto slovnog naziva, intrigantnog dizajnerskog rešenja i Prešernovih stihova o Urški, koji su i Slovencima teško razumljivi, "57" je oberučke prihvatila buntovna omladina s kraja šezdesetih, onda i oni koji su "mislili svojom glavom", i uopšte uzev: u kratkom roku osvojio je dobar deo tržišta, čak se našao u tada standardnoj kafanskoj "drina-kent" ponudi.

Kao odgovor na ovaj nasrtaj na tržište, niška fabrika duvana lansirala je novi brend – "?", iliti "znak pitanja", oficijelnog naziva "LD". Onaj znak pitanja na pakovanju trebalo je da asocira na "tajnu mešavinu trava", koju je otkrio već neki travar i ustupio ovom proizvođaču cigareta, a koja čini da pušači ne kašlju.

Istovremeno, puštena je buva da se u "57" stavlja nešto što izaziva takvu zavisnost da jedino "57" može da je utaži. Malo zatim, u nedeljniku "Čik" objavljena je reportaža o hašišu na beogradskim ulicama: kao, dve devojke, "upalih očiju sa velikim podočnjacima" upravo su kod "Konja" kupile hašiš, u ulazu pozorišta "Boško Buha" ga spremaju za pušenje, a usput ćaskaju sa reporterom. Pa kaže: "Drhtavim rukama u lulu bez kamiša izmrvila je polovinu cigarete ‘57’, preko nje stavila hašiš koji je potom zatrpala drugom polovinom cigarete, paleći sa dve šibice žudno je povukla dim i lulu dodala svojoj koleginici". U nastavku je i objašnjenje zašto "57": kao, hašiš umešan sa duvanom te cigarete ima "jače dejstvo". Ergo, u "pedeset sedmici" ima droge.

Postignut je, međutim, suprotan efekat, bar kad je o buntovnoj omladini i svim slobodomislećima, pa i onima koji to nisu bili: "57" u džepu/ruci postao je svojevrsna identifikacija.

Nije prošlo mnogo, a na udaru se našao "LD": travar koji je navodno svoju recepturu ustupio niškoj fabrici zatražio je honorar, beše tu i neki sudski proces na kome je dokazano da tih trava u cigaretama nema, pa je i priča o (ne)kašljanju pala u vodu. Ipak, sve ovo nije nešto naštetila niškom proizvođaču cigareta među sredovečnim gospođama sklonim tajnovitostima: "LD" je našao sigurnu klijentelu.

PARFEM I KRDŽA: Sa sve obimnijom ponudom novih marki cigareta srednje klase, a i zbog porasta standarda, u ponudi je bilo sve manje "ibrova" i "drava". Sa druge strane, zbog ograničene proizvodnje domaćeg duvana i vrlo restriktivnog uvoza stranog, pojavio se ozbiljan problem: šta sa tim najlošijim duvanom, sa "krdžom" kako se tada nazivao duvan koji grebe grlo i štipa oči, koji tadašnja tehnologija nije bila kadra da "upristoji" prema zahtevima tadašnjeg tržišta.

Rešenje je pronađeno u duvanskim parfemima. Zar nisu, uostalom, sve one uvozne i licencne cigarete "domirisane", nisu li one zbog toga popularne? Zar se i duvani za lule ne parfimišu, a pušenje na lulu je tako gospodski? Kako god, lansirana je sva silesija parfimisanih cigareta u "ekstra king" i "super king" formatu: prvi među njima bio je "Zodiak", biser nad biserima, koji je tako smrdeo da su nokti plaveli i zubi se klatili. Ipak, potrajaše parfimisane krdže celu deceniju, jer bile su jeftine, dugačke, a u pakovanjima nalik na uvozne brendove, ali samo dok nije dobavljena tehnologija kadra da od govneta napravi pitu, od babe devojku, od krdže fini duvan.

LABUDOVA PESMA: Ta nova tehnologija dala je nova krila domaćoj duvanskoj industriji, voljnoj da svetskim brendovima stane na crtu: lansirani su novi brendovi – "Ronhil", "Best", "Partner, "Point", inovirani stari – "Lovćen", "Drina", "Morava", "Hercegovina" koja je dobila i filter varijantu, i uopšte uzev, bašta je, naizgled, dobila baštovana koji zna šta radi, šta je to tržište i kako zaista funkcioniše, šta zapravo znače 3K – kvalitet, kvantitet i kontinuitet.

Ali, ‘oćeš: zabusalo se u grudi, zalupalo se u doboše, zapevalo se o nacionalnom, junačkom, svetom i nebeskom, pa je onda bojkotovana slovenačka roba te je iz trafika nestao "57", onda više nije bilo hrvatske robe, pa nestade "Ronhil", pa se ocepi Makedonija i nestade kumanovske "Drave", pa sarajevske "Morave", da bi, na kraju, u trafikama nestalo cigareta uopšte uzev, koje su se, opet, pojavile kod uličnih preprodavaca, a već zaboravljena "škija", što je bio sinonim za rezani nefermentisani duvan, pojavila se na pijacama, ali ne u kutijama za košulje, suva kao barut, kao što je red, već u džakovima i mokra da se na blagi pritisak cedila voda i koja se, kao na početku ove priče, krčmila na kantar.

Pored domaćih "brendova" – "Morave", "Drine", "Besta"... – koji to zapravo više nisu bili jer sve je pravljeno od najlošijeg duvana, sa primenom najprimitivnije tehnologije, pojavili su se i novi – "Vek" i "Vikend", u stvari "krdža" sa filterom, uz razne "lakije", "elemove", "memfise" i "montekarloe", restlovi iz proizvodnje namenjene švercu u organizaciji države.

Onda su došle "demokratske promene", pa je u skladu sa tim promenama duvanska industrija privatizovana: bratski su je podelili "Filip Moris", "Britiš Ameriken Tobako" i "Japan Tobako". Istina, ima još jedna fabrika cigareta, grinfild investicija domaćeg privatnog kapitala koja, kao, ima svoj brend, ali bez obzira na to, u ovu priču o brendovima se ne uklapa.

I tako, od svih originalnih brendova – cigareta sa imenima domaćih reka, ostala je samo "Drina", kojoj je količina nikotina, zbog koga se duvan inače puši, za svega 10 godina prepolovljena, a ako bi se poredila sa onom iz zlatnog doba, svedena je na trećinu. U teoriji, postoji još i "Morava", ona "zelena", bez filtera, po orijentalnoj aromi jedinstvena cigareta ali, kako su svojevremeno na zvanični upit iz "Filipa Morisa" odgovorili, ova cigareta kao brend i dalje postoji, ali se slabo naručuje, pa se u skladu sa narudžbama i proizvodi. Ako se nešto u međuvremenu nije promenilo.

Ako je za utehu, mada nije, ni "Žitan", ni "Goloaz" nisu ono što su negda bili, ni po snazi, ni po aromi. Jedino "Marlboro" jeste. Za neupućene: vo vremja kad je lansiran, pre Drugog svetskog rata, reklamiran je kao "cigareta za dame", blaga dakle.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---