Intervju – Vojo Stanić, slikar >

Živjeti i umrijeti od smijeha

"Volim život i žao mi je što ću umrijeti. Ako mi se to uopšte jednom dogodi. A izgleda da hoće. Mada, vazda velim da ne idemo nigdje; sve što se vidi i čuje, traje vječno"

"Slika mora da ima cjelovitost, bez obzira na to koliko je sitničavo rađena", napisao je Vojo Stanić. "Opasnost vreba iz sitnica koje mogu da odvuku pažnju. Dok radiš detalje, misli na cjelinu. To izgleda lako, ali ono što izgleda lako, često je najteže. Najteže je biti genije, ali – njemu je lako."

Je li lako Voju Staniću?

Dok se hercegnovskim skalinama spuštam do mora, dolje, na Škveru:

"Idete kod Voja Stanića?", dovikuje neko iz obližnje bašte. "Eno, ona bijela kuća na kraju."

A u toj lijepoj, kamenoj kući – nekadašnjoj austrougarskoj carinarnici – pedeset i četiri godine živjeli su Nada i Vojo Stanić. Gospođa Nada je otišla u martu... Čim su se uselili, Vojo Stanić je, od male sobe na tavanu, napravio sebi atelje sa pogledom na otvoreno more.

"Imao sam osjećaj da sam kosmos prolazi pored mog prozora", objašnjava.

U svom "autopoetičkom bukvaru", zbirci Pamti li svijet Oskara Schmidta, Miljenko Jergović piše kako je veliki srpski slikar Mića Popović nakon jedne beogradske izložbe pokušao da kupi Stanićevu sliku.

"Ne dolazi u obzir!", odbio ga je Vojo. "Dođi kod mene u Herceg Novi, pa je sam naslikaj; sve se to vidi sa mog prozora."

Teško je sresti darovitijeg, a u ponašanju jednostavnijeg čovjeka. A ta vrsta jednostavnosti je, tvrdi Božo Koprivica, znak otmenosti.

Na kapiji me, kao i obično, dočekuje crni mačak. U mornarskoj majici i zelenim pantalonama umazanim slikarskom bojom, za njim izlazi Vojo Stanić. Prilazi mi, razvlačeći usne u srdačan osmijeh.

"A, ti si!... ‘Ajde, ‘ajde" – grli me i, crnogorski lijenjo, blago se ljuljajući pri hodu, uvodi u kuću. Nastavljamo razgovor koji smo započeli lani.

"Ne razumijem kako uvijek znaju da idem kod vas", pitam tobože začuđena.

"Kako?! Ja sam ti u Novom poznat, poznatiji čak i od Pikasa!", odgovara smijuljeći se. "Sjedi, oli ovdje?... Na onoj stolici je, sjećaš se..."

Naravno, sjećam se gospodstvene i tanke gospođe Nade, ćerke popa Vlada Marovića sa Luštice. Iako i sama umjetnica – talentovana vajarka – izabrala je da živi u sjenci slavnog muža, tog, kako bi rekao Jergović, slikara pomaknute svakodnevice.

"Nada je otišla, e... Nisam ni znao, jer sam se, u vrijeme dok je ona bolovala, i sam razbolio. Nekakav jebeni splet crijeva, jedva sam pretekao. Operisali su me u Podgorici, nekoliko dana nijesam znao gdje se nalazim. Biće od te đavolje anestezije, šta li?! Vele i da sam halucinirao..."

"VREME": Ničega se ne sjećate?

VOJO STANIĆ: Ne, bogami. Recimo, činilo mi se kako, naslonjen na kušin, sjedim u krevetu u nekoj bijeloj prostoriji: bijeli zidovi, krevet, kušini, bijeli prozori, sve! Na vratima je cio dan stajao neki čo’ek, i on sav u bijelom; pričao je nešto, ali da me ubiješ, ne bih znao da ti rečem što. Sestre vele da sam mrmljao, biće razgovarao sa tim u bijelom... Kada su došli i rekli da je Njake umrla, u prvom momentu sam mislio da sanjam...

Ko vam je rekao?

Sin... Njake je i umrla i sahranjena dok sam bio u bolnici, e... Bila je slaba, ali su doktori govorili kako se sa tom sklerozom može koliko hoće. Eto... Otišao sam u bolnicu i više je nijesam vidio. A bio sam zavisan od nje: brinula je o svemu, ja sam samo slikao... Davno sam sebi obećao da ću umrijeti bez pomoći doktora.

Kako to?

Lijepo! Neće mi vala doktori pomagati da umrem! Mogu i bez njih, a... Inače, nikada nijesam išao kod ljekara. Jer, kada čo’eka nešto zaboli, ili prođe ili umre; nema treće, e! Vazda je prolazilo. Sada nije. Star sam, šta li?! Stid me je koliko imam godina. Iako za to nijesam ništa kriv... Otkako je Nada umrla, osim u tu kafanu pored Kusturičinog kina, četiri mjeseca nijesam izašao iz kuće. Ne mogu... Emocije su ti komplikovana, jebena stvar. Teško je, iako sam odlučio da živim do kraja. Jer, ne mogu poslije toga, e... Raspričao sam se... Ja vazda "ti"; ne ljutiš se, a?"

Ne ljutim se...

Mrzim "vi"; zvuči daleko, vještački, je l’ da?! Ovdje su, u vrijeme Kraljevine Crne Gore, svi govorili "ti"; čak su se i kralju Nikoli obraćali na taj način. U školi sam svima govorio "ti", pa su me i profesori i roditelji često zbog toga opominjali.

(...)

Ceo tekst možete pročitati u novom broju nedeljnika Vreme koji je u prodaji od 6. septembra 2012. Pretplatnici na internet izdanje nastavak mogu pročitati sa ovog linka. (Pretplatnici: prvo se ulogovati pa onda kliknuti!)

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---