Haarlem

Da: Haarlem s dva "a", manje poznat od onog njujorškog kojem je, naravno, dao ime. Što pak dovodi do vječnog čuđenja onih što ga postaju svjesni prvi put, jer uspoređuju u glavi to što vide u ovom, holandskom Harlemu, s onim na što ih ime podsjeća inače. Ili se ponekad prave blesavi, kao što se s druge strane telefonske linije pravio najpoznatiji usamljenik domaćeg rokenrola kad sam ga jednom zvao u njegov Houten kod Utrehta: "A ja mislio da zoveš iz onog Harlema", smijao se odsutno. Jest, brate, vjerujem ti da nisi shvatio.

Kažu da je ovaj, prvi Harlem manje poznat i zbog toga što je "mlađi brat" Amsterdama u neposrednoj blizini, koji, kao takav, je li, uvijek odnosi šnjur. Mlađi brat možda – ali utoliko koliko je onda Opatija "mlađa sestra" Rijeci, recimo. Očuvanošću, elegancijom, kompaktnošću i nekom vrstom "blistave izolacije" (splendid isolation), samodovoljnošću grada-kao-otoka naime – Haarlem je otmjeniji i samozatajniji rođak izvikanijem većem gradu s kojim je vezan, a opet vječno odvojen nevidljivim rezom.

Sve što čovjek asocira s ovim sretnim sjevernim gradovima starih cehova i esnafa, tu je. S centrom koji je rijetko harmoničan zagrljaj holandskog Zlatnog vijeka iz doba Republike i modernoga, iz svakog ugla i kuće čita se historijat pametne uprave, trgovine dakako, ali i ulaganja dobara stečenih iz nje u opću dobrobit, civilizacijska snošljivost i religijska tolerancija (čudesne menonitske skrivene crkve). I urbanitet koji se pretvara da svojom arhitekturom, uskim zgradama visokih prozora, gotičkom tamnom ciglom i svijetlom gustom dekorativnom žbukom, odaje skromnu, kalvinističku mjeru, a zapravo iz te skromnosti diše ljepotom najposebnije vrste – koja ne mora da se pokazuje i hvali, a zato baš udara dugotrajnije, ostavlja impresije često sublimnije od obilja i raskoši Juga, na primjer.

U tom smislu, grad je preživio i španjolsku okupaciju u 16. vijeku, kugu i Nijemce – ali jedva suluda ljevičarska eksperimentiranja u arhitekturi šezdesetih i sedamdesetih, koja su napravila i ovdje nekoliko intervencija što poružnjuju poput čira na inače glatkoj koži. Zbog toga, sve je davalo utisak lijepog, ali zapuštenog grada kad sam stigao ovdje. Prošlih godina i to se ispravlja, napokon bez protestantskog izvinjavanja zbog dane, stoljećima (u)građene ljepote, pa se reparacije i nova gradnja rade promišljeno i organički, s arhitekturalnim (post)modernitetom koji se napaja na baštini, a ne kontrira joj.

Svi stari holandski gradovi slične veličine imaju usporedive stare jezgre, ali Haarlem ima i u tome naročitost, nešto što ga izdvaja od drugih. Jost Zvorte, strip crtač i arhitekt, dao mu je prošlih četvrt stoljeća jednu definitivnu a drugačiju crtu. Uz arhitekturu Zlatnoga vijeka odlikuje se Haarlem i art deco zgradama koje pokazuju i historiju prve modernosti, kao nadgradnje starog centra, građevinama koje pojačavaju urbanost i ujedno smanjuju provincijalnost. Karakterističnim neoart deco stilom, kao i svjesnim utjecajem holandskog modernizma grupe De Stijl dvadesetih, Zvorte je dosad grafički obradio bezbroj događaja, iscrtavajući grad po knjigama, kartama, prospektima i plakatima, a projektirao je novi teatar i artkino. Tako, stilski savršeno uklopljen s okolinom, postavio je autor nad gradom – poput Džona Kejdža nad tišinom – ram, kao stripovski kvadrat i preslik nad urbisom. Ono što puni kadar, ilustrira ga – sam je grad, rekontekstualiziran, svjesno uokviren, "dovršen".

Iz takve iscrtane mape urbane harmonije ide još jedna, s ovom rječju u njenom najčešćem značenju. Iako je po Kalvinu muzika dobra i bogougodna stvar, tu se ovaj grad kroz historiju nije baš iskazao, praveći barbarske gafove i to u rasponu od nekoliko stotina godina. Što, dakle, teško da je slučajno. U Crkvi Svetoga Bave, svirajući čuvene orgulje koje je napravio (emigrant!) Miler (što i danas stoje tu, nad čime, kao pravo dijete kulture permanentno uništavanih vrijednosti, uzdrhtim svaki put) – mali Volfgang Mocart "nije impresionirao" harlemske burghere, a Majls Dejvis kasnih pedesetih dočekan je hladno jer je, o tuposti, po kritičaru ovdašnjem "predaleko otišao od Luja Armstronga".

A evo, naprotiv, Harlemci su ekstatično pozdravili Gorana Bregovića na njegovom koncertu neki dan. Ne, ne, nije to – tu nema izraženih "manjinskih konglomeracija", pa je otud i odnos publike, ako se već broji, bio "jedan na deset", u korist autohtonih.

Dolazak našeg, i poput gornja dva, također putujućeg muzičara, rađa dvostruk osjećaj: kao naročit poklisar, ambasador – svakako neko tvoj – donio je nešto dobro, proširio neke vidike lokalcima. Ali odmah i podsjeti koliko si daleko. To je naročito opipljivo dan kasnije, ponovo u realnosti jezika na ulici i mjesta što ti je, nekim čudom, postalo dom.

Uostalom: na glavnom trgu stoji bista stanovitog Lorensa Jansona Kostera, harlemskog rizničara i crkvenjaka, koji je – po mitu koji su prepisivali lokalni historici – izmislio štampu prije Gutenberga. Dolazeći od tamo gdje su toliki isto tako bili "u svemu prvi", samo što to skoro nitko ne zna – kako se onda svaki ukleti Balkanez ne bi ovdje osjećao kod kuće?

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---