Tišina umesto saosećanja

Kako je zavjera šutnje pratila ovaj strašni zločin decenijama, isti je i nakon otkrivanja obavijen velom šutnje predstavnika institucija sistema i najvećeg dijela javnosti u Republici Srpskoj. Građani ovog bosanskoherecegovačkog entiteta će bez ustručavanja govoriti o propaloj privredi, lošim investicijama, građanima koji odlaze i gradovima koji nestaju. Izuzeci su oni koji će se usuditi da govore o ratnim zločinima i ratnoj prošlosti.

"Mogu donekle da razumijem ljude u Prijedoru koji su 1992. godine ćutali kada su im hapsili i ubijali komšije. Mogu to da razumijem jer u ratu budale kolo vode i zbog sitnica se gubila glava. Ali nemam razumijevanja niti opravdanja da se o masovnoj grobnici veličine pola fudbalskog igrališta ćuti 17 godina nakon završetka rata. Mogu da razumijem da stanovnici Prijedora imaju hiljadu problema koji ih muče, ali ne mogu da razumijem da ne saosjećaju sa ljudima čiji su najmiliji pobijeni i kojima se za grob ne zna", kaže socijalni psiholog Srđan Puhalo. U danima iskopavanja žrtava u Tomašici ovdašnjim medijima bile su puno važnije teme poput one da je Milorad Dodik odlikovao neke Kozake, da će u srednjim školama u Republici Srpskoj biti uvedena vjeronauka.

Tomašicu jeste posjetio sadašnji gradonačelnik Marko Pavić, tvrdeći kako su "ovdje poginuli i sahranjeni ljudi". Masovnu grobnicu je poistovjetio sa činom sahrane. Istina, bio je jedan od rijetkih političara i zvaničnika koji je iskazao duboko žaljenje zbog svega što se dogodilo, a posebno porodicama žrtava i nestalih osoba.

Vlasti Republike Srpske nisu pokazale poštovanje prema tuđim žrtvama, iskazuju ga samo prema svojima, dok najveći dio javnosti svojim ćutanjem pokriva i opravdava zločine sopstvene strane, bivajući tako saučesnik zavjere u zločinu. Političari iz Federacije su u otkopavanju masovne grobnice u Tomašici vidjeli dobru priliku, koja se ne smije propustiti u predvečerje narednih opštih izbora. Kako Prijedorčani kažu, "masovne grobnice su se vratile u modu", kao mjesto prikupljanja političkih poena. Predstavnici političkih partija, od člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, preko predstavnika entiteta i kantona, sve do načelnika susjednih opština, masovno pohrlili u nekadašnji rudnik da pred novinarskim ekipama odaju počast žrtvama rata...

Protiv zaborava

Život protiv sudbine: Pred strašni sud

("Vreme" br. 128, 5. april 1993)

Krajem marta 1993, novinari "Vremena" razgovarali su sa jednim od neposrednih svedoka ratnih zločina iz Prijedora i okoline. Njegov detaljan, ozbiljan i objektivan iskaz ostavio je dubok i težak utisak u redakciji i objavljen je u sledećem broju; tu je prvi put pomenuta i Tomašica kao mesto kod koga se nalaze masovne grobnice civila. Vreme posle dvadeset godina ponovo donosi delove iz tekstova Filipa Švarma i Alekasndra Ćirića nastalih na osnovu pomenutog svedočenja iz 1993. Možda se tada nije znalo sve, ali najvažnije jeste

Sve do 25. juna trajala je velika igra živaca. Već dan kasnije Vojska Republike Srpske je zatražila da sva naoružana muslimanska sela predaju oružje. Predala su ga sela Zecovi, Rakovčani, Rizvanovići, Bišćani, Čaraher, Donja i Gornja Raska, Donja i Gornja Ljubija, Lišići, Gornja i Donja Ćela, Gornja i Donja Puharska, te Brezičani, a vojne i civilne vlasti obećavaju mir i sigurnost svim građanima. Pripadnici Vojske Republike Srpske patroliraju kroz muslimanska sela. No, priča naš svjedok, na raskrsnici kod sela Bišćani, uskoro je pronađen jezivo masakriran leš u uniformi srpskih jedinica. Tvrdi da postoje očevici i da ih on dobro pozna, koji garantiraju da je leš prethodne večeri dovežen vojnim kombijem, a izjavu potkrepljuje navodeći da Radio Prijedor nikad nije objavio ni ime ni porijeklo ubijenog. Slijedi napad četiri hiljade pripadnika srpskih vojnih formacija iz Majdana (općina Sanski Most) i Prijedora, tvrdi on, ojačanih Arkanovim "tigrovima" i "crvenim beretkama" na ta sela i masovan pokolj civilnog stanovništva. Za sve to vrijeme, navodi dalje, transportni helikopteri JNA i "Gazele" dovoze oružje i municiju srpskim snagama, a JNA je dijelila naoružanje po srpskim selima poput Marićke Tomašica i Rakelića i prije izbijanja rata.

(...)

Svjedok ističe da su gotovo sva muslimanska sela bila napadnuta od okolnih srpskih sela. Tvrdi da je oko osam hiljada ljudi na duži ili kraći period bilo zatvoreno u logoru Omarska. Najkraći boravak, po njemu, bio je osam dana, a najduži vječan. Smatra da su lijevi kop rudnika Omarska, kod Tomašica, Glinokop i Pašinc, masovne grobnice.

(...)

Kaže da je i sam bio zatvoren u logoru "Keraterm" više od mjesec i pol. Izvukli su ga prijatelji Srbi. Dok je bio zatvoren, saznao je da su u Omarskoj ubijeni Nedžad Šarić, predsjednik suda u Prijedoru, Senadin Ramadanović i Asif Kiki, dvojica najbogatijih privatnika u Prijedoru. Kaže kako su u istom logoru zatvorenici mlaćeni vrećama s pijeskom, crijevima od "dempera" (vozilo), osušenim spolovilom od bika, metalnim šipkama i drvenim palicama rasječenim na vrhu, tako da pri svakom udarcu otkidaju po komad mesa. Prema njegovim riječima, cijena za puštanje iz logora iznosila je 10 000 DEM, a uspio ju je platiti samo izvjesni Ćuko, vlasnik dobro uhodane picerije u Prijedoru, inače oženjen Srpkinjom.

Rukopis mrtvih

Stanje u Prijedoru, prikazano na mapi, crtano je rukom svedoka koji je imao sreće da prođe kroz "srpsko čistilište" živ. Ko zna kakva vrsta "istorijskog" cinizma učinila je da svedok bude Srbin, koga su kao dete usvojili Muslimani; tragediju da vidi kako mu ubijaju roditelje (usvojitelje) priredili su mu – sunarodnici, Srbi. Neki drugi Srbi su mu, kasnije, spasli život; no, to je, za celu priču o prošlogodišnjem uništavanju Prijedora, mala uteha. Ako ima utehe.

Sredinom juna 1992. srušen je, praktično, ceo Stari grad (1) i Ciganska mala (2): ljudi koji su pobegli pred oružjem, potom pred bagerima i rovokopačima ili su odmah "nestali", ili su, ako je bilo sreće, nekoliko meseci kasnije, kada je postojanje srpskih logora "otkriveno", oslobođeni iz logora Omarska. Deo muškaraca – stanovnika muslimanske mahale Skela (3) pobijeno je odmah, na licu mesta, deo je završio u logoru napravljenom od bivše fabrike pločica "Keraterm". Deo uz obalu Sane (4) i naselja porodica Cepići i Husići (5) očišćen je do mere da su neke porodice (Ališić, Ališković, Mujadžić, Mujkanović, Rešić, Trto...) potpuno zatrte. U noći 21/22. juna u glavnoj ulici zapaljene su tri (od četiri) kuće: jedna muslimanska ćevabdžinica i dve "šiptarske" radnje nestale su u požaru, koji su vatrogasci kontrolisali pažljivo, da se vatra ne proširi na četvrtu kuću, srpsku kafanu. Sutradan, Bageri su poravnali tri zgarišta, kamionima je dovezen beli tucanik s Potkozarja i iste večeri je vlasnik kafane nad zgarištima – besplatnim slavljem otvorio novu letnju baštu.

Glavni štab srpskih "oslobodilaca" Prijedora (navodnici su nužni jer Prijedor nije bio napadnut) nalazio se u zgradama opštine i SUP. Ispred njih su se nalazili tenkovi iz kojih su gađani Stari grad i Skela. Po ovom svedočenju, najveća zlodela u Prijedoru počinili su Srbi iz okolnih sela, a ne čaršijski Srbi. Džamija, hodžina kuća (6) i katolička crkva (7) dinamitom su – količinom ne manjom od 300 kg za svaki objekat – srušene do temelja. Teren je potom poravnat i na njemu je posejana trava.

Na području opštine Prijedor nekad je bilo 28 džamija (najveći deo, ukupno 11, nalazio se na području Kozarca i Kozaruše); danas nema tragova nijednoj od njih. Muslimanska sela Bišćani, Rakovčani, Rizvanovići, Hambarine, Čarakovo, Zecovi, Islamska Ljubija i hrvatska Donja i Gornja Rovska, Žune i Stara Rijeka danas više ne postoje; Gornja Ljubija jedina je ostala pošteđena, ali – bez stanovništva.