Pravo i politika >

Kome treba smrtna kazna

Razlika između Norveške i nas je jasna kao dan: tamo je porotnik istog trenutka kad je izneo svoje privatno mišljenje o slučaju Brejvik isključen iz odlučivanja, a tamošnjem ministru nije na pamet palo da koketira sa smrtnom kaznom. Kod nas dr Stefanović kao javna ličnost i ministar može i da se populistički trese, i da za smrtnom kaznom pati i čak je, na neki način, i priziva u pravnom sistemu Srbije

Kaže Svetlana Slapšak, jedna od potpisnica prve peticije za ukidanje smrtne kazne u negdašnjoj Jugoslaviji osamdesetih godina prošloga vijeka: "Ministar policije koji u povoljnom kontekstu pominje smrtnu kaznu dok njegov doktorat u naučnim krugovima važi kao plagijat: recept za populističko šićarenje, rekli bismo, i ništa drugo. No čak je i ministar za pravdu izrazio izvesno uvijeno žaljenje što smrtne kazne nema. Premijer bi se morao iskazati time što bi otpustio obojicu i hladno zaustavio talas masovne ubilačke psihoze. A zatim bi se morao pokrenuti postupak protiv nesavesnih, koji su pokrenuli inicijativu za ponovno uvođenje smrtne kazne."

U tekstu objavljenom na sajtu "Peščanika" dodaje i ovo: "Odlučivanje za smrtnu kaznu ne sme da bude većinska odluka, kada je jedanput smrtna kazna ukinuta društvenim konsenzusom i upisana u osnovne zakonske tekstove. To nikako ne može biti referendumsko pitanje, kao što referendumsko pitanje ne može biti ništa što se tiče neke manjine i uopšte ljudskih prava." Za pravo joj daje i upravo objavljena odluka Ustavnog suda Hrvatske (ta je država, inače, smrtnu kaznu ukinula još 1990. godine) da pitanje ćirilice nije referendumsko, već manjinsko, i da referenduma naprosto biti neće.

ŽAL ZA SMRĆU: No, i Hrvatska i Srbija, koja je smrtnu kaznu konačno ukinula 2002. godine (u srpskom zakonodavstvu, na saveznom nivou to je učinjeno ranije), i danas se suočavaju – kad god je neki težak zločin, koji izaziva pažnju i revolt javnosti, počinjen – sa opetovanim zahtjevima za ponovno uvođenje smrtne kazne. Zašto to ne može, Slapšakova koju smo citirali, već je objasnila.

Kukao je Vladan Batić, DOS-ov ministar pravde, za smrtnom kaznom, najprije kad je ukinuta, a potom 2003. godine kad je ubijen premijer Zoran Đinđić, svjestan toga da se u Savjetu Evrope, a niti u Evropskoj uniji biti ne može sa smrtnom kaznom, taman zločin bio najsvirepiji i taman frapirao javnost. Inače, jedno od predizbornih obećanja tadašnjeg DOS-a bilo je upravo ukidanje te kapitalne kazne.

Nije, dakle, ministar dr Stefanović prvi ministar koji o tome govori, ali je u vremenu kad je u cijeloj Evropi ukinuta smrtna kazna, sa izuzetkom Rusije (koja ima moratorij na izvršavanje smrtnih kazni) i Bjelorusije, valjda jedini u abolicionističkim državama koji, onako drhtavo i kopirajuće vučićevski, ipak žali što u Srbiji smrtne kazne više nema. Događalo se to i u vrijeme nestanka i vjerojatnog ubojstva (pravomoćne presude još nema) maloljetne Antonije Bilić iz Drniša, koju je 2011. godine oteo i ubio, možda i silovao, Dragan Paravinja, šofer koji je i ranije bio osuđivan za silovanja u Srbiji i Austriji i koji je zahvaljujući "šumovima u sistemu" izbjegavao i zatvor i kaznu. Osuđen je na 40 godina zatvora, onda je presuda ukinuta, pa se čeka nova.

Antonije više nema, jednako kao što Tijane Jurić više nema i to ništa na ovome svijetu promijeniti ne može.

Prema podacima iz knjige Na belom hlebu – Smrtna kazna u Srbiji, 1804-2002. (biblioteka "Društvo i nauka", edicija "Sinteze", Službeni glasnik, Clio, 2012) advokata Ivana Jankovića (da doktorat davnašnji iz Velike Britanije odavno već nema, ovo bi bilo baš to; ovako je to ozbiljna naučna studija, višedecenijska, koja je počela još i prije objavljivanja autorove Smrt u prisustvu vlasti, Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije, 1985), od 1977. do 2001. godine u Jugoslaviji je izvršeno ukupno 38 smrtnih kazni. Od toga, u Srbiji 27 – u centralnoj deset, Vojvodini šest, na Kosovu 11.

Posljednja izrečena smrtna kazna u Hrvatskoj bila je ustaškom zločincu Andriji Artukoviću, ministru policije tzv. NDH. Godina je 1996, godinu nakon toga zbog zdravstvenog stanja (bio je čiča-zločinac senilan i na suđenju, ali vrlo svjestan kad je o odsustvu kajanja riječ) kazna mu je zamijenjena sa 20 godina zatvora. Umro je 1988. godine u zagrebačkoj zatvorskoj bolnici, taman negdje u vrijeme suđenja optuženima za zločin u paraćinskoj kasarni (Keljmendi i ostali), kojega su "Večernje novosti" zauvijek obilježile svojim političkim naslovom na naslovnoj strani: "Pucanj u Jugoslaviju".

POSLJEDNJI POGUBLJENI: Posljednje pogubljenje u Srbiji – ujedno i tadašnjoj Jugoslaviji, bilo je ono Johana Drozdeka iz Karavukova u Vojvodini, koji je 1987. godine na mjesnom groblju silovao i brutalno ubio šestogodišnju djevojčicu. Viši sud u Somboru, kako navodi Ivan Janković u svojoj knjizi, 1988. godine osudio ga je na smrt, nalazeći da je on "takva negativna ličnost za koju se sa sigurnošću ne može očekivati da bi bilo koja vremenska kazna popravno uticala i da bi se mogla izvršiti resocijalizacija". Drozdek je strijeljan 14. februara 1992, četiri godine nakon što mu je izrečena smrtna kazna.

O resocijalizaciji, ali i prevenciji je tu riječ: mnogo je o problemu smrtne kazne u svijetu dosad izrečeno i napisano, pogotovo u Americi, u kojoj njene brojne države i dalje imaju tu kaznu u svom krivičnom "arsenalu". Nema dokaza da se čak i najteži ubojice ne mogu resocijalizirati, nisu do pouzdanih zaključaka došle ni viktimologija, kao nauka o žrtvama, niti penologija, koja se bavi sankcijama i ustanovama i njihovim utjecajem na, na kraju krajeva, resocijalizaciju osuđenih za razna krivična djela.

Sva svjetska istraživanja pokazala su da propisana smrtna kazna naprosto ne utječe preventivno na počinioce najtežih krivičnih djela. Da li bi onda Paravinja ili pred koji dan nesretni Đurić odustali od strašnog zločina da su znali da mogu dobiti smrtnu kaznu? Istraživanja sa svih meridijana kažu: ne bi. Tu se bavimo i poremećajima ličnosti, i njihovim porodičnim biografijama, i sasvim biheviorističkim teorijama... Niti jedna nije dala pouzdan odgovor na pitanje da li bi, u drugačijim okolnostima, oni bili nešto drugo, a ne ubojice, kao i da li bi – da su znali da ih čeka vješanje, strijeljanje, ili u današnje vrijeme smrtonosni koktel – ipak učinili to što su učinili.

Države različito, pa i one koje imaju smrtnu kaznu, vide svoju kaznenu politiku. Ima onih koje zbrajaju kazne za sve zločine, ima onih koje su ograničene, kao što je norveški slučaj Andersa Brejvika koji je ubio 77 mladih ljudi. Ne samo što je osuđen na 21 godinu zatvora (maksimalnu moguću po njihovom zakonodavstvu), nego je i jedan sudac-porotnik isključen iz vijeća zato što je na Internetu objavio da je smrtna kazna "jedini pravični ishod u tom slučaju". Isti Brejvik je, inače, na suđenju izjavio da bi ponovo, da mu se pruži prilika, učinio isto. No, razlika između Norveške i nas je jasna kao dan: tamo je porotnik istog trenutka kad je iznio svoje privatno mišljenje isključen iz odlučivanja, tamošnjem ministru – ma koliki tremor izazvalo kod njega 77 nevino ubijenih – nije na pamet palo da koketira sa smrtnom kaznom. Kod nas pak dr Stefanović kao javna ličnost i ministar čak može oboje: i da se populistički trese, i da za smrtnom kaznom pati i čak ju, na neki način, i priziva u pravnom sistemu Srbije.

Kod nas, 2002. godine (da ne ulazimo u finese, moguće zamjerke itd.) smrtna kazna je zamijenjena mogućom maksimalnom od 40 godina zatvora.

RASPRAVE I NEPOSTOJEĆE OSTAVKE: Ako netko misli da je to malo, pogriješio je: kad netko sa 20 i nekom "zaglavi" maksimalni zatvor, to znači da će sa 60 i nekom na slobodu i da će se u "civilnom životu", bez porodice i bez posla, penzije, stana... teško snaći. I tu istraživanja kažu da je takvima jedini izlaz, u najvećem broju slučajeva, da ponove isto ili izvrše neko drugo krivično djelo, pa da se ponovo vrate na sigurno, u poznato, u zatvor.

Zato, valjda, imaju smisla rasprave koje ovih dana traju o izmjenama krivičnih normi koje bi predvidjele još težu kaznu – iako nekima i lakšu – doživotni zatvor, ali to valja prepustiti pravnim znalcima.

U svakom slučaju, smrtnom kaznom se, niti preventivno, ne štiti niti jedan život, ali država si daje pravo da nekoga ubije. Ne treba podsjećati na nevino pogubljene, iz vremena kad DNK analiza nije bila moguća, po mnogim državama SAD.

Vjerojatno ne treba, iz današnje perspektive, podsjećati niti na nacistu Adolfa Ajhmana, pogubljenog (vješanjem) 1962. nakon čuvenog suđenja u Izraelu, kojem su suci citirali Bibliju: "Ubio si i to ti je nasljedstvo".

Takvo nasljedstvo suvremenoj Evropi, pa niti Srbiji, ne treba. Odavno je, osim u privatnim osjećanjima – danas i po dru-štvenim mrežama, pogotovo ako je anonimno – odbačeno načelo "oko za oko, zub za zub". Ne može nijedna država, nijedna društvena zajednica, suditi o tome da li je netko nepopravljiv, makar i jest tako, i da li nam treba neka novokomponirana društvena giljotina; toga ionako imamo onoliko, ne samo kad su "monstruozni ubojice" u pitanju.

Zato je Svetlana Slapšak u pravu: ovo je tek političko šićarenje. A ostavke? Njih će biti ako bude odgovornosti za izgovorenu javnu riječ, koje nema. Među ostalim, i zbog toga što dr Stefanović na čelu resora na kojem jest nije pročitao dostupnu literaturu, na primjer knjigu Ivana Jankovića. Ne samo da se uputi o problematici smrtne kazne u razdoblju dužem od 200 godina nego i kako bi ozbiljna nauka, pa i doktorat (koji ovo nije, autor je davnih godina doktorirao), trebali izgledati.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---