Kadar iz filma Mladost

Portret – Paolo Sorentino >

Šta je rekla Rita Formizano?

Film Mladost Paola Sorentina od prošle je nedelje u redovnoj bioskopskoj distribuciji širom Srbije, a nedavno je u prevodu objavljen i Sorentinov roman Svi su u pravu. I film i knjiga potvrđuju status Paola Sorentina kao jedne od najzanimljivijih ličnosti na savremenoj evropskoj umetničkoj sceni

U nekom od prvih intervjua koji je dao nakon što je prošle godine u Kanu prikazan njegov film Mladost, Paolo Sorentino je, naravno, morao da odgovora i na ono tipično pitanje koliko dugo je u sebi "nosio" tu priču. Rekao je tada da mu se već dugo po glavi mota priča o dirigentu jer je fasciniran dirigentima, te da je negdje pročitao priču o talijanskom dirigentu koji je odbio da svira za kraljicu. Zatim doslovce kaže: "Ja dolazim iz malog grada pa je za mene sama pomisao da bi se neko mogao staviti na isti nivo sa kraljicom nevjerovatna. To mi je bila polazna tačka."

Privukla mi je pažnju citirana izjava jer lično volim tu malomišćansku mitologiju. Nisam tada znao odakle je Sorentino rodom, no uskoro sam otkrio da dolazi iz Napulja. Milionski Napulj – mali grad? Čudna je stvar perspektiva. Nakon što čovjek pogleda Mladost, logična mu je pomisao da je Sorentino mislio na englesku kraljicu, no u samom intervjuu to nigdje nije precizirano. A opet, formalno pretposljednja talijanska kraljica, a faktički zapravo i posljednja jer je bila na prestolu četrdeset šest godina, za razliku od nasljednice koja je to bila jedva mjesec dana, Jelena Savojska – kralj Nikole šćer Jelena – došla je sa Cetinja, zaista malog grada...

VELIKA LEPOTA: Sorentino je rođen 1970. godine, a u filmskom je biznisu od 1998. Prvi dugometražni film snimio je 2001. godine, a već tri godine kasnije sa trilerom Posljedice ljubavi učestvuje u glavnom takmičarskom programu festivala u Kanu. Otad je Sorentino jedan od onih kanskih "pulena" koji je tu sa praktično svakim novim filmom. Porodični prijatelj iz 2006, te Div iz 2008. (baziran na biografiji italijanskog premijera Đulija Andreotija) potvrdili su Sorentinov zvjezdani status. Godine 2011. snima svoj prvi film na engleskom jeziku – Ovo mora da je to mesto sa Šonom Penom u glavnoj ulozi. Ova neobična, ponešto komična drama o bivšoj rok zvijezdi u potrazi za nacistom koji mu je mučio oca, bila je prilično zapažena, ali su reakcije vrludale od izuzetno pohvalnih do vrlo kritičnih. Dvije godine kasnije, međutim, Sorentino snima Veliku lepotu i sve se mijenja. Ovaj mu film donosi Oskara za najbolji film izvan engleskog govornog područja kao i Zlatni globus, te ogromno odobravanje i od zahtjevnije i od široke publike. Riječ je o vrlo stilizovanom filmu koji se otvara motom iz Selinovog opusa, a u čijem je središtu ostarjeli Džep Gambardela, pisac koji se u mladosti proslavio da bi onda ostatak života proveo kao dekadentni gradski lik koji sve vrijeme provodi iduću od partija do žurke, od zabave do derneka. Film je veličanstvena posveta gradu Rimu.

MLADOST: U trenutku dok u Velikoj lepoti na izvjestan način svodi račune, Džep Gambardela ima šezdeset pet godina. Kad se ispostavilo da se poslije svog najvećeg uspjeha u karijeri Sorentino ipak vraća engleskom jeziku snimajući film pod naslovom Mladost, na prvi pogled se nije očekivalo da njegovi glavni protagonisti budu još stariji. A ipak, Fred i Mik, dirigent i filmski režiser, najbolji prijatelji, koje tumače Majkl Kejn i Harvi Kejtel, a u koje na početku susrećemo negdje u švajcarskim Alpima, imaju po sedamdeset godina. U toj atmosferi, koja svakom prosječno obrazovanom Evropljaninu priziva Manov Čarobni brijeg, oni razgovaraju o životu i prisjećaju se mladosti. Fred na početku odbija izaslanike engleske kraljice koji ga pozivaju da diriguje na koncertu u čast njenog muža, a kasnije u toku filmu važan segment čine i bračni problemi njegove ćerke Lene (glumi je Rejčel Vajs). Mika ne napušta kreativna snaga i ambicija pa želi da napravi još jedan film. Okolo se motaju i Dijego Maradona, te jedna od najljepših žena na svijetu, aktuelna mis univerzuma.

Kritičar Džej Vajsberg je ispravno primijetio da je Mladost "najnježniji Sorentinov film". U njemu se ništa posebno ne dešava, ali je utisak starosti i varljive mudrosti koju godine donose, a ipak iz perspektive čovjeka u naponu snage, uvjerljiv i elegantan. Miješaju se u filmu veličanstveni pejzažni kadrovi i skoro vudialenovska kolokvijalna duhovitost dijaloga.

PISAC: Povodom Mladosti, novinari su pitali Sorentina da li je fasciniran jako bogatim ljudima pošto su protagonisti filma takvi. Bilo je u pitanju neke sugestije koja je namigivala ka svijetu Frensisa Skota Ficdžeralda. Sorentino je, međutim, bio iznenađen pitanjem. Za njega nije toliko važno što su protagonisti njegovog filma bogati, važno mu je što su – umjetnici. I zaista, tako je ne samo u mnogim njegovim filmovima nego i u njegovom književnom svijetu.

Sorentino je, naime, 2010. u poznatoj izdavačkoj kući Feltrineli objavio svoj prvi roman Svi su u pravu, koji je krajem prošle godine u srpskom prevodu Mirjane Ognjanović objavila beogradska izdavačka kuća Booka. Glavni junak i narator ovog romana je pjevač zabavne muzike po imenu Toni Pagoda. Za Tonija su kritičari rekli da predstavlja "najveći lik savremene italijanske književnosti", a on je izgleda i svom tvorcu prirastao k srcu jer se pojavljuje već u naslovu druge Sorentinove knjige, zbirke priča Toni Pagoda i njegovi prijatelji iz 2012. godine.

Svi su u pravu je izuzetan portret jednog glasa, Pagodinog glasa, glasa čovjeka koji se kroz život probija glasom. Od prvih stranica romana (vidi okvir) taj glas je originalan, neodoljivo privlačan i urnebesan. U vrijeme kad je roman objavio, Sorentino je imao četrdeset godina, baš kao i njegov Toni Pagoda, samo unutar druge epohe. Pagoda je malomišćanski karakter ("Rođen sam u selu Sperancela i ukoliko ne znate gde se nalazi, boli me dupe"), a Svi su u pravu je ponešto rableovski roman, prepun mediteranske vitalnosti, sa brojnim epizodama stilističkog demonstriranja sile poput veličanstvenog nabrajanja u najboljoj maniri klasične književne tradicije još od Homerovog kataloga brodova.

Evo tog podužeg citata, a vi pročitajte roman ako vas baš zanima šta je to rekla Rita Formizano: "Valjao sam se po sedam hiljada kreveta, zavodio sam bilo gde i bilo kako, kao avion što izbacuje kasetne bombe, ljubio sam gole manekenke poput kipova u uličicama na Kapriju, pored sveta koji je mogao da nas uhvati na delu svakog trena, popišao sam se po bliznakinjama Nemicama u jednoj četvrti Hanovera, tucao sam se u prljavom klozetu železničke stanice s Malfadom od Hamburga, jednom od najvećih ženskih snobova među plemkinjama, prefinjenom i najnepristupačnijom na svetu, uzimao sam američke stjuardese u zadnjem delu aviona u prekookeanskim noćima, a da pritom nisu skidale ni šeširić od uniforme dok su se izvijale u živopisnim pozama i nastavljale zatim da služe suvi martini kao da se ništa nije desilo. Video sam i oplakao svekolikost Beatriče iz svih uglova seksualnog i sentimentalnog svemira, prekršio sam veštim pridevima, neporecivim postavkama, versku krizu jedne iskušenice koja se predavala u svetilištu presvete Gospe od žalosti u Monterotondeu, naguzio sam na pisaćem stolu računovoditeljku dok je ispisivala inventar prodavnice istočnjačkih tkanina, izvadio sam iz bluzice mekane dojke asistentkinje moje advokatice kad sam prvi put otišao u zatvor, opalio sam obožavateljku u garderobi istoga dana kada se udala dok je mladoženja čekao ispred vrata, nemajući pojma i srećan, dok je pušio svoju kim cigaretu i sanjao plaže i tople vode Maldiva, kresao sam vlasnicu nekog raskošnog stana koji se preuređivao u Parioliju, pred obešenim i sivkastim očima četvorice radnika, povrh i predradnika, imao sam device i nimfomanke istrošene od prevelikog broja muškaraca, trpao sam četiri i po sata jednu koja nije doživela orgazam od 1963. godine, naravno, nećete verovati, naravno da sam joj ga ja izazvao! Puvam se, istina je prava, umem da zeznem u stilu i što se istine tiče, pomilovao sam krišom nenormalno veliku zadnjicu jedne zemljoposednice upravo u trenutku kada je potpisivala testament pred vedrim, premda nepopustljivim notarom, imao sam jednu Liliputanku koja se povukla u Provansu posle napornih cirkuskih godina, obišao sam veliki i zastrašujući luk što počinje nadljudskom savršenošću obrisa tela jedne operske pevačice sa Floride da bih stigao do bugarskog siročeta izbrazdanog s osamnaest dubokih ožiljaka koja je u svojoj nagosti podsećala na auto-kartu Los Anđelesa, prstima sam zadovoljavao grubo ili nežno, zavisno od prilika, neodređeni broj žena jednako nehajno i nebrižno poput matorih maski koje cepaju karte na ulasku u bioskop. Tucao sam pod vodom bar šesnaest ženskih bića, povaljivao sam u gumenim čamcima na moru uzburkanosti šestog stupnja, imao sam sponzoruše, kasirke, kurve, drugorazredne spisateljice, lezbejke, jata učenica ekonomske, poneku gimnazijalku društvenog smera, crvene armade hotelskih sobarica, jednu čehoslovačku gimnastičarku, nekoliko danskih seljanki, majke iz sindikalnih blagajni što se raspadaju od dosade jer ništa ne rade, farmaceutkinje navučene na kokain, vegetarijanke koje su stavljale na težak ispit moju erekciju gomilama mirišljavih štapića zapaljenih po stanu, imao sam supruge svih drugih, pa čak i vrlo prostu pilotkinju helikoptera, dve vaspitačice iz vrtića zajedno za vreme rekreacije, a nabrajam samo jednu šesnaestinu repertoara, pa ipak, uprkos čitavoj enciklopedijskoj emotivnosti, nikada nisam bio toliko zapanjen, zatečen, smoren, napaljen kao u ovom trenutku zbog reči koje je upravo izgovorila Rita Formizano."

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---