Autor

2.5.2016. >

Na nizbrdici

filip švarm

Pobjeda na izborima označila je vrhunac Vučićevog poimanja i načina vođenja politike. Sve ostalo iz postizbornih dana ukazuje da od sada taj model može ići samo na niže, ka svom kraju. Svakako, taj proces će trajati, ali se više ne može zaustaviti

Zašto je miting opozicionih partija ispred Republičke izborne komisije u Beogradu 28. aprila dobio veći značaj od pobjede na izborima Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke? Zbog čega je toliko važan protest u organizaciji nosilaca tri liste tek nešto iznad cenzusa zajedno sa onom četvrtom kojoj je to osporeno za jedan jedini glasački listić?

Za početak, čini se da se u političkom životu Srbije prašta gotovo sve sem manipulacije izbornom voljom građana. Vučić to nije shvatao 1996. kao generalni sekretar Srpke radikalne stranke, ni 2000. kao ministar informiranja, a ne razumije ni danas. Jer da zna o kakvoj je tekovini riječ, ne bi optuživao do izbora razjedinjenu i nemoćnu opoziciju za krađu glasova, ne bi se iz vojnog objekta hvalisao svojom svemoći i ne bi u prvi plan isturio Nebojšu Stefanovića i Alekasandra Vulina da se – sve zaklinjući u poštenje – obruše na političke oponente. Naime, pored osvjedočenog poltronstva obojice, prvi još važi i za predstavnika čitave nove klase lažnih doktora skorojevića, a drugi za simbol ciničnog i bahatog gaženja volje građana iz najdubljeg mraka Miloševićevog režima.

Sve ovo zajedno demonstrira da su za Vučića izbori prvenstveno stvar puke sile i uvaljivanja-podvaljivanja gdje je sve dopušteno. Moguće je i da mu iskreno nije jasno kako to drugi do sada nisu bili u stanju da shvate. Zar se već jednom, prije četiri godine, nije pred Skupštinom slikao sa džakovima glasačkih listića optužujući Borisa Tadića i njegovu vlast za krađu izbora? I nije li na sve skupa odmah zaboravio čim je poslužilo svrsi, a on zasjeo u fotelju u Nemanjinoj 11?

Ma koliko zazivao evropske integracije, razvoj i stabilnost zemlje, ma koliko se trudio da izgradi imidž državnika, Vućić se na kraju uvijek pokaže kao uskogrudi i proračunati stranački vođa posvećen isključivo ličnim i interesima svoje klijentele. Drugačije nije moguće objasniti zbog čega je toliko upeo da uprkos koncentraciji cjelokupne vlasti – od lokala do Vlade – ospori sve one izborne rezultate koji mu se makar i simbolički ne uklapaju projeciranu sliku apsolutne dominacije; drugačije nije moguće razumjeti njegovu stalnu potrebu da dok govori o jedinstvu i zajedničkim ciljevima duštvo i građane uporno dijeli na „vaše" i „naše", netrpeljivu i svadljivu reakciju na svaku kritiku, inaćenje da dokaže kako je u svakom slučaju njegova prva i posljednja.

Pred raspisivanje izbora Vučić je poučavao novinare da " politika nije matematika". Cjelokupno njegovo ponašanje nakon pristizanja rezultata, naknadnih 60 prigovora građana koje mu idu korist i, uopće, rad RIK-a uz čitav niz drugih nepravilnosti, svjedoče da je zaboravio na sopstvene riječi. Točno je da je dobio izbore na svim nivoima, ali je istovremeno izgubio i na legitimitetu i na kredibilitetu. Također i opoziciji čije je dijelove politike po potrebi preuzimao i iskorištavao nesvjesno je omogućio platformu za djelovanje čiji se nedostatak toliko osjećao u kampanji i čitavom predhodnom periodu.

Zbog svega ovog je važan zajednički protest opozicionih partija vezan za izborne manipulacije. Sve skupa ukazuje da je model Vućićevog poimanja politike i načina njenog vođenja dosegao i prešao svoj vrhunac i da od sada može ići samo na niže, ka svom kraju. Svakako, taj proces će trajati, ali se više ne može zaustaviti.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

POVEZANI ČLANCI

IZ ISTOG BROJA

POPULARNA PRETRAŽIVANJA