Na licu mesta – Jablanica, antifašistički jubileji >

Bitka za ranjenike još traje

U subotu 7. maja u Jablanici je obeležena 73. godišnjica Bitke na Neretvi, jedne od najčuvenijih bitaka u istoriji modernog ratovanja. Obeležena je i 80. godišnjica formiranja prvih Internacionalnih brigada u Španiji. U Jablanici je ove godine obeleženo osam decenija od rađanja antifašizma

Splitski novinar i pisac Viktor Ivančić jednom je izjavio: "Ko može biti toliko glup da misli da je Jugoslavija mrtva samo zato što više ne postoji?" Na obilježavanjima godišnjica Bitke na Neretvi u Jablanici, ovo retoričko pitanje svaki put visi u vazduhu.

Svake godine, u ovom malom hercegovačkom gradiću u dolini Neretve, okupi se nekoliko hiljada antifašista iz svih bivših jugoslavenskih republika. Ove godine, ispred Muzeja Bitke za ranjenike okupilo više od tri hiljade ljudi. Broj prisutnih bio bi sigurno i veći da vremenske prilike u Bosni i Hercegovini prethodnih dana nisu bile izuzetno loše. Na broj posjetilaca uveliko je utjecalo i otvaranje u ratu porušene banjalučke džamije Ferhadije, pa su mnogi stanovnici BiH subotu odlučili provesti u Banjaluci.

NO PASSARAN: U Jablanici je 7. maja obilježena 73. godišnjica Bitke na Neretvi, jedne od najčuvenijih bitaka u istoriji modernog ratovanja, u narodu poznate i kao Bitka za ranjenike ili Četvrta ofanziva. Osim godišnjice Bitke na Neretvi, obilježena je i 80. godišnjica formiranja prvih Internacionalnih brigada u Španiji. Takoreći, u Jablanici je ove godine obeleženo osam decenija od nastanka antifašizma.

Povodom formiranja prvih Inter brigada, u Muzeju je upriličena izložba "No Pasaran" sa slikama čuvenih jugoslavenskih boraca koji su učestvovali u španskom građanskom ratu. U rijeku Neretvu su spuštena 73 karanfila za ranjenike, a govornici su još jednom istakli važnost bitke za slobodu naroda na ovim prostorima, te upozorili na opasnost od sve prisutnijeg fašizma u cijelom svijetu, pa tako i na prostoru bivše Jugoslavije.

Njihovo prisustvo posebno je važno ako uzmemo u obzir činjenicu da je učesnika Drugog svjetskog rata svake godine sve manje, a da ih za nekoliko godina uopšte neće ni biti. Dok su trojica učesnika Bitke na Neretvi iz Jablanice polagala cvijeće kod vječne vatre, jedan od prisutnih rekao je: "Pogledajte njih trojicu, dogodine će vjerovatno biti dvojica, a moguće je da neće biti nijednog." Sve manje živih svjedoka događaja iz Drugog rata, te učesnika antifašističke borbe, jača one koji se iz sve snage zalažu za istorijski revizionizam, u svim bivšim republikama Jugoslavije.

Jedan od onih koji skoro svake godine dolaze u Jablanicu je i Hrvoje Mimica (93) iz sela Mimice kod Omiša. Još uvijek ima dovoljno snage da se sam automobilom doveze do Jablanice i prisjeti bitke u kojoj je učestvovao kao pripadnik Druge dalmatinske divizije i u njoj izgubio brata. Ove godine je svojim prijateljima u Jablanici donio litar rakije na poklon, te bacio pogled na drugu stranu Neretve odakle su 1943. godine stigli četnici u nadi da će poraziti partizane, ali su, kao što znamo, pretrpjeli takav poraz od kojeg se nikad nisu oporavili. Dok se platoom ispred muzeja vijore zastave Jugoslavije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, zastave sa oznakama divizija i brigada učesnica najhumanije bitke u istoriji ovih prostora, grupa srednjovječnih Bosanaca i Crnogoraca uz pomoć jednog Slovenca u lipovom hladu uz zvuke harmonike, ćevape i domaću rakiju glasno pjeva "Druže Tito bijela lica, kad ćeš doći do Užica" i "Stan Neretvo, stani vodo...".

Od gotovo sto političkih stranaka, koliko ih postoji u BiH, na ovogodišnjoj manifestaciji pojavio se samo predsjednik Socijaldemokratske partije BiH Nermin Nikšić, dok od predstavnika čak i ljevičarskih stranaka iz regiona nije došao – niko.

Svjedočanstvo o tome koliko se mnogi danas srame veličanstvene pobjede u Drugom svjetskom ratu i činjenice da smo bili na pobjedničkoj strani ispisali su jablanički srednjoškolci. Njihov crtež s natpisom "Partizani su podigli most za 19 sati, a nadležnim organima u BiH to nije uspjelo ni za 19 godina" stoji u jablaničkom muzeju.

Naime, današnji željeznički most na Neretvi nije originalan. Nijemci su odmah nakon što su partizani srušili most na Neretvi izgradili novi. Taj je, međutim, srušen 1968. godine za potrebe snimanja filma Veljka Bulajića Bitka na Neretvi. Jedan dio mosta odnijela je vodena bujica 1991. godine. Od tada uprava Muzeja na čelu sa direktorom i kustosom Ćamilom Cerom vodi bitku s Elektroprivredom BiH oko povratka dijela mosta. Ipak, uz sve probleme, jablanički Muzej izgleda mnogo bolje od nekih drugih muzeja iz perioda NOB-a.

Muzej je otvorio 12. novembra 1978. godine Josip Broz Tito, a otvaranju je prisustvovalo oko 100.000 ljudi. Prema riječima stanovnika ovog grada, suludo je očekivati da bi se u skorijoj budućnosti mogao ponoviti neki sličan događaj. "Ne smijemo zaboraviti da je u hladnim vodama rijeke Neretve potekla krv sinova i kćeri naših naroda i narodnosti. U vatri danonoćnih borbi kovalo se bratstvo i jedinstvo, velika tekovina naše oružane borbe i revolucije. Čuvajmo to bratstvo i jedinstvo", govorio je Tito tokom otvaranja muzeja.

BELO I CRNO: Koliko god se mnogi revizionisti danas trudili da ukaljaju značaj partizanske borbe, to je jednostavno nemoguće jer se Bitka na Neretvi i danas izučava na svim vodećim vojnim akademijama širom svijeta kao jedinstven primjer humane borbe otpisanog naroda protiv daleko snažnijeg i opremljenijeg neprijatelja. Vođe antifašističkog otpora u tadašnjoj Jugoslaviji nisu imale pojma da je okupator krajem 1942. godine u njemačkom gradu Rastenbergu do u detalje pripremio akciju Weiss (Bijelo) s ciljem sloma partizanskog otpora u Jugoslaviji. Tadašnja slobodna teritorija u Zapadnoj Bosni oko Bihaća prostirala se na oko 50.000 kvadratnih kilometara. U februaru 1943. godine njemačke jedinice potpomognute ustašama i četnicima potpuno su opkolile oko 20.000 partizana koji su imali dodatni teret u vidu preko 4000 ranjenika.

Međutim, ranjeni drugovi bili su samo dodatan motiv partizanima da se odupru neprijatelju i uspiju u svojoj borbi. Njemački oficiri bili su sigurni da će partizani krenuti prema sjeveru i rijeci Vrbas, te su tu koncentrisali najveći broj svojih snaga, ali ih je Tito nadmudrio okrenuvši partizane zajedno s ranjenicima prema rijeci Neretvi i planini Prenj. Tito je naredio rušenje četiri mosta na Neretvi i jednog na Rami, a onda su partizani za samo 19 sati podigli drveni most na Neretvi i tako prešli na drugu stranu i izvukli se iz neprijateljskog obruča.

Pored spašavanja ranjenika, Bitka na Neretvi imala je još jedan, možda i najznačajniji momenat u NOB-u. Partizani su na Neretvi potpuno razbili četnike Draže Mihailovića, koji su nakon tog poraza prestali biti ozbiljan faktor. Partizani su uspješno prešli Neretvu, ali to je bila samo jedna dobijena bitka, ne i rat. Nova bitka uslijedila je uskoro. Sutjeska, ili Schwarz (Crno), kako su je zvali Nijemci.

Ma koliko da nas današnji moderni revizionisti istorije pokušavaju ubijediti da je stvar za koju su se partizani borili propala, žrtve koje su oni podnijeli nešto je čega se ne smijemo odreći niti ih zaboraviti. Bila je to borba za život dostojan svakog čovjeka, za svijet u kojem će svi ljudi imati pravo na liječenje i na školovanje...

Rast desničarskih organizacija i neonacističkih grupa je u velikom usponu širom Evrope, ali gledajući stotine mladih kako u Jablanici recituju stihove Federika Garsije Lorke i pjevaju pjesme iz partizanske borbe i španskog građanskog rata, možda i ne trebamo toliko brinuti kada je u pitanju borba protiv fašizma. Dok god bude dovoljan broj onih koji znaju stihove: "Zovem se Anita, pupoljak ruže sam bila, imala sam četiri godine, otac moj zvao se Huan, a majka moja Aida, bili su radnici, ali milovanja njihovih ruku, mekša su od prolećne svile u zraku", postojat će i nada u bolji i pravedniji svijet.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---