SUPERSTAR: Filip Glas

Vesti iz sveta >

Hip-hop klasika

U Amsterdamu koncert Filip Glas i prijatelji, neočekivani momenti u skladu umetnikove avangardne prošlosti

Ponedeljak uveče, 24. oktobar, centar Amsterdama. Naivno prilazim jednoj od sporednih ulica iz koje se ulazi u legendarni Melkweg (mlečni put), nekada fabriku mleka, a već decenijama mesto poznato kao prozor koji daje uvid u pop i alternativne scene. Ulica je krcata, ljudi u širokom redu cupkaju na hladnoći i ćaskaju u dvestotinak metara dugoj "gusenici". U toku je Amsterdam Dance Event, pretpostavljam da je u blizini ili na nekoj od scena i neki od "dens" koncerata. Probijam se do ulaza koji je još zatvoren i tada shvatam da svi oni koje sam hladnokrvno pretekla čekaju da uđu na isti koncert na koji sam se i ja uputila: Filip Glas i prijatelji. Iako pratim Glasov rad već dugo, zatečena sam gužvom. Ipak je to koncert "klasične" muzike, ili možda i nije? Publika iz reda je šarolika: sede glave, mladi alternativci, trudnice, bračni parovi srednjih godina, nekoliko male dece. Nota bene: karte nisu jeftine, cena je 50 evra. Filip Glas je počeo kao avangardni prestupnik, a sada je superstar.

Amsterdam Dance Event uključio je u svoj šestodnevni program tri koncerta u organizaciji Centra "Filipa Glasa" pod etiketom "Festival dana i noći Filipa Glasa": solo koncert Lori Anderson Jezik budućnosti, zajedničko veče Glasa i Anderson, i koncert Filip Glas i prijatelji. U pratećem programu bio je projektovan film Lori Anderson Pseće srce (2015). Anderson je prikazala još jedan u nizu projekata koji prate njeno istraživanje "američkog narativa" i načina na koji se taj narativ može saopštiti. Čini se da je upravo specifična kritika američkog društva nešto što je objedinilo sva tri događaja. Program koncerta "Glasa i prijatelja" je konstruisan u skladu sa njegovim statusom zvezde, ali je u skladu sa umetnikovom avangardnom prošlošću doneo i nove i neočekivane momente.

Koncert je otvorio holandski DJ Darko Eser – omažom Glasu. Nadaleko poznate Glasove repeticije i neki od nizova akorda koji su postali njegov zaštitni znak zvučali su kroz Eserov tehno-romantizam više glasovski nego Glas sam. Obogaćen eho efektima i prijatnim šumovima Eser Glas je zvučao kao čas muzikoterapije, poput kompilacija za relaksaciju. Usledile su tri etide za klavir (Glasova skorija dela) u aranžmanu za harfu u izvođenju odlične Lavinije Mejer. Harfa je u ovim aranžmanima prešla prag uobičajene meditativne "ženske muzike" koja joj se tradicionalno dodeljuje. Harfa je u rukama Mejerove postala muzička mašina kroz čiji mehanizam se propušta romantizam, ali i klasicizam i oštri minimalizam po potrebi. Bilo je to nesvakidašnje harizmatično izvođenje kroz koje su etide zazvučale bolje i potpunije nego kada ih donosi klavir.

Usledila su dva sasvim romantičarska komada The Orchard i Pendulum za violinu i klavir, gde je kompozitor svirao klavirsku deonicu. Odlični Tim Fain na violini, i Glas za klavirom odvažili su se na izvođenje populističkih komada koji bi, cenim, trebalo da zadovolje ukus i najšire publike. Za uši koje pamte avangardni minimalizam šezdesetih i sedamdesetih: teško slušljivo. Aplauz većine je zaglušujući, čak i bez obzira na nesigurno Filipovo preludiranje za klavirom. Tu muzika kao da je prestala da bude bitna, bitno je da je čuveni kompozitor za instrumentom, i da njegova harizma ispunjava salu, čak i putem "lakih" nota. Usledio je The Chase za klavir četvororučno (drugi pijanista je Feico Deutekom), fragment Glasove opere Les Enfants Terribles. Neoklasicistička repetitivna melanholična muzika oduševljava auditorijum. Konačno, Tim Fain izvodi violinsku kadencu iz čuvenog Ajnštajna na plaži virtuoznije nego ikad. Izvođenje je bilo toliko hitro da je bilo skoro nemoguće povezati ton i sliku. Fainovo telo bilo je gotovo potpuno nepomično kako bi svaki atom tela bio skoncentrisan na virtuozno remek-delo koje je izvodio i brze mikronske pokrete prstiju. Za razliku od nepomičnog tela, zvuk je bio neuhvatljiv i nestvaran, repetitivna reska mašina ubrzana do krajnjih granica. Efekat: virtuozitet podiže na noge publiku, a dubina avangardnog zahvata iz 1976. blista punim sjajem koji ima snage da zaseni i najtvrđe kritičare. Izlazim na pauzu ozarena.

Ako je prvi deo koncerta bio usmeren ka najširem krugu Glasovih konzumenata, drugi deo je iste makar zbunio. Nije više bilo relaksirajuće muzike za uživanje. Proradio je Glas avangardista. Prezentovano je novo delo Whistle Blower sa stavovima Sećanje (Memory), Prismotra (Surveilance), Ljubav (Love) i Snowden, a prema poeziji američkog aktiviste i pesnika-izvođača Džerija Kviklija. Kvikli je strastveno deklamovao svoju aktivističku poeziju na sceni u pratnji ansambla sastavljenog od gudačkog kvarteta, klavira, perkusija i još jednog glasa u Snowdenu (Tara Hugo). Glasova repetitivna melanholično-romantičarska muzika je bila u pozadini i funkcionisala je odlično kao pratnja ekspresivnom Kvikliju. Delo je preraslo u specifičan vid muzičkog teatra koji je spojio izraz blizak repovanju i "klasiku". Poezija Kviklija metaforama propituje poziciju Amerike danas i moći i nemoći njenih građana i administracije. Glasova muzika, kao muzika kapitalističkog liberalizma, podupire Kviklijevu kritiku. Sa druge strane, ona je produkt društva koje preispituje. Kao takva, čini se da ima i veće pravo, ali i obavezu da kritički sagleda trenutak u kome nastaje. I u tome uspeva. Međutim, publika u ovom izrazu ne nalazi uživanje zbog kog je mahom došla na koncert.

Glas na tragu svoje avangardne prošlosti iskorišćava populistički deo svog opusa da bi novim delom postavio dublja i kritična pitanja u odnosu na društvo u kome stvara. Rad sa angažovanim pesnikom već je praktikovao u svojoj dugoj karijeri. Krajem osamdesetih je sarađivao sa Alenom Ginzbergom, a plod te saradnje je opera Hidrogenski džuboks čija je poezija takođe preispitivala tadašnji američki trenutak govoreći o seksualnoj revoluciji, antiratnoj inicijativi, zagađenju planete...I ne slučajno, Kvikli u svojoj nadahnutoj deklamaciji pominje u nekom momentu Alena Ginzberga kao objekat obrade informativnih službi. Time link između Whistle Blowera i Hidrogenskog džuboksa postaje očigledan. Na vagi balansiraju političke estetike i estetizacija politike, te se otvaraju mnoge mogućnosti za diskusiju. Inicijativa je ipak za pohvalu.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST