Jeftina propaganda za domaću upotrebu i mutni dilovi čine srž odnosa Srbije sa svetom i njene diplomatije. Oliver Potežica, Slađana Stanković i Jovica Stepića platili su svojim životima ceh te politike

Pogibijom ambasadora Oliver Potežica u saobraćajnoj nesreći praktično je istrebljena Ambasada Republike Srbije u Libiji. Što se, kako i kad točno desilo, teško da će ikad biti poznato. Uostalom, kao i okolnosti otmice u Sabratu službenika ambasade Slađane Stanković i Jovice Stepića 8. novembra 2015. i njihove smrti u američkom zračnom napadu na bazu Islamske države u istom gradu četiri mjeseca kasanije.

Pravo pitanje zato glasi – čime se u Tripoliju bavilo predstavništvo Srbije uprkos činjenici da je još 2011. ogromna većina država povuka svoje diplomatsko osoblje iz Libije? Ima li to kakve veze sa reklamnom demonstracijom rokanja iz protutipova oruđa i oružja u Nikincima za različite klijente iz arapskih zemlja? Ili, možda, sa mutnim liferacijama ovdašnjih „biznismena" svega što ima prođu u libijskom kaosu, uključujući i egzistencijalne očajnike iz Srbije koje su ubjedili da će dobro zaraditi tamo gdje nitko ne ide a kamo li radi?

U normalnoj državi ovo bi bio razlog za hitno sazivanje Skupštine i formiranje posebnog anketnog odbora. Također, pljuštale bi i ostavke – od ministra, pa na niže. Međutim, Ivica Dačić mnogo se ne uzbuđuje. Isto kao i u slučaju otmice i smrti Slađane Stanković i Jovice Stepića i sada je, poslije pogibije Potežice, najavio formiranje komisije. Njen zadatak je jasan – zadaviti i pokopati u mraku partiokratske države burazera, kumova i ortaka svako utvrđivanje odgovornosti. Ljudske živote to društvo ionako smatra beznačajnim u odnosu na sopstvene poslovne i druge kombinacije.

Ako istrebljena srpska ambasada u Libiji za Dačića i Aleksandara Vučića – predsjednika svega u zemlji – predstavljaju samo kratku neprijatnost na dnevnom nivou, to nipošto nije znak da se oni sistematski ne bave vanjskom politikom. Naprotiv, ruke su im pune posla i ne znaju gdje bi prije sa zbunjivanjem i izluđivanjem stranih diplomata. Misli li itko da je u Briselu lako zaključiti kakav je kurs Srbije kada njeni najviši zvaničnici na sva usta danas govore o imperativu priključenja Evropskoj uniji, a sutra povlače na konsultacija ambasadora u Parizu i obustavljaju službena putovanja u Francusku zbog oslabađanja Ramuša Haradinaja pred tamošnjim sudom? Što li tek analitičari u State deparmentu misle o našim „nikad boljim odnosima" sa Vašingtonom dok se u američkoj i drugim zapadnim ambasdama u Beogradu „otkrivaju" centri za destablizaciju zemlje i regrutiranje domaćih izdajnika i stranih plaćenika? Vrijedi li se zapitati kako je u Moskvi tumačena „pametna" Vučićeva podrška Hilari Klinton, kandidatki za predsjednicu koja je Vladimira Putina upoređivala sa Hitlerom?

I to nije sve. Situacija u Makedoniji omogućila je Vučiću i Dačiću da u stilu kasnih osamdesetih i devedesetih otvore sve kontraverze i probleme srpsko-albanskih odnosa. Tamo gdje su neophodni promišljenost i principjelnost, ovaj dvojac bez kormilara upustio se u tabloidne teorije zavjera, nadrianalitiku međunarodnih odnosa i raspirivanje straha i mržnje na sve strane. Znaju oni dobro da plan vremešnog i zaboravljenog Vilijama Vokera o „Velikoj Albaniji" ima manju cijenu od šlajfni na kojima je napisan, ali i da im izvlačenje ovog krajnje mutnog Amerikanca na dnevno svjetlo donosi poene na domaćoj sceni; znaju, također i da su Priština i Tirana u predizbornoj groznici i da takmičenje u pljuvanju u dalj samo jača tamošnje ekstremiste, ali kako da mu odole kada je to tako efikasno za raspamećivanje biračkog tjela i guranje pod tepih čitavog niza teških problema.

Vanjska politika i odnosi sa Amerikom, Rusijom, Evropskom unijom, Kinom i regionom za Vučića i Dačića isključivo imaju funkciju nabijanja rejtinga, jeftine propagande za kućnu upotrebu i dilova poput Beograda na vodi i još gorih. Upravo na oltaru te vlasti i njene diplomacije žrtvovani su životi Olivera Potežice, Slađane Stanković i Jovice Stepića.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST