APIS PETI SLEVA: Crnorukci...

Kultura sećanja – Sto godina od smrti Dragutina Dimitrijevića Apisa (III) >

Jesen jednog hajduka

"Mi nismo ubili Aleksandra Obrenovića da bi Aleksandar Karađorđević vladao isto onako kao što je on vladao. Mi jesmo protivu Pašića, ali to je samo stoga što on više misli na stranku nego na narod i državu", objasnio je Apis svoje i držanje crnorukaca na Solunskom frontu prema prestolonasledniku i premijeru. Sve i da je mogao, drugačije nije želio. Račun za taj stav polako je ali sigurno dospevao na naplatu

Nakon što im je 26. juna 1917. uz svjetlo fenjera pročitano dvosatno obrazloženje smrtne presude na gubilištu u Mikri kod Soluna, pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, major Ljubomir Vulović i dobrovoljac Rade Malobabić krenuli su sa prvim zracima sunca ka kolčevima pobodenim u grobovima iskopanim za njih.

"Gospodo i braćo", rekao je Apis zastavši i pokazavši rukom na Malobabića, "ovaj čovek umire nevin, a verujte da je vrlo dobar Srbin!"

"I ja tako kažem, braćo", dobacio je Vulović.

Malobabić je ćutao. Rođen u Vrginmostu, nacionalni revolucionar i robijaš u Austrougarskoj, potom najpovjerljiviji Apisov agent u Bosni i Hrvatskoj, započeo je hod do svog mjesta ispred streljačkog stroja još tri godine prije. Konkretno – hapšenjem u Beogradu zahvaćenom špijunomanijom gdje se prebacio poslije austrougarskog ultimatuma Srbiji od 23. jula 1914. zbog Sarajevskog atentata. Riječ je bila o prljavom potezu ministra unutrašnjih poslova Stojana Protića uperenom protiv Apisa: šef vojne obavještajne službe i Crne ruke duže od pola godine neće saznati da je njegov čovjek zaglavio u niškom zatvoru osumnjičen za odavanje vojnih tajni, a i kad sazna, proći će mjeseci dok ga ne izvuče iz okova i samice.

Odbijanje ultimatuma iz Beča i mobilizacija zatomili su, ali ne i prekinuli razračunavanje crnorukaca i radikala.

DUH CRNE RUKE

Što se desilo sa Malobabićem i zbog čega mu se ne javlja, Apis zapravo i nije imao kad da pita ni sebe niti ikog drugog. O životu, smrti i slobodi, odlučivali su topovi i haubice, mitraljezi i puške, bajonete i ručne bombe od Beograda preko Cera do Drine i Mačkovog kamena. Na fotografijama tog vremena nalaze se dronjavi srpski vojnici u prašini marša ili blatnjavim zaklonima, ranjenici oborenih glava na volovskim zapregama, ukočeni leševi okruženi papirima pored puteva, povješane žene sa keceljama u nakratko okupiranoj Mačvi...

Austrougarska je imala pedeset i pet miliona stanovnika, a Srbija svega četiri i po. To što se održala i izvojevala prvu pobjedu Antante u Prvom svjetskom ratu u Cerskoj bici, podjednako je zaprepastilo i saveznike i neprijatelje. Ali, tako nije moglo unedogled. Krajem oktobra i tokom novembra 1914. činilo se da je treća uzastopna austrougarska ofanziva oborila Srbiju na koljena.

"Mi više nemamo vojsku! Kakva vojska? Ja izdam naredbu da se drže na toj i toj liniji, a oni, pre nego što se i mastilo sasuši na mom potpisu, već to ostavljaju", očajavao je vojvoda Putnik u Valjevu na sjednici sa regentom Aleksandrom.

U Kragujevcu, sjedištu Vrhovne komande, Apis je, kao i njen uzdrmani načelnik, dobro znao koliko je porazna situacija na frontu. Mada saglasan sa Aleksandrom da se borba mora nastaviti po svaku cijenu, smatrao je i da baš u tom kontekstu premijer Nikola Pašić mora dati ostavku. Nije bio usamljen – naprotiv. Izložena udruženim napadima opozicije i crnorukaca za loše upravljanje ratnim naporima i, prvenstveno, nedostatak artiljerijske municije, Vlada je odbrojavala posljednje dane.

Pašić se još jednom uspio održati na vlasti. U posljednjem trenutku, njega i čitavu Srbiju spasio je preokret u Kolubarskoj bici. Euforična zbog pobjede ravne čudu, Skupština u Nišu usvojila je 7. decembra 1914. ratne ciljeve, gotovo sasvim u duhu Crne ruke.

"Uverena u rešenost celog srpskog naroda da istraje u svetoj borbi za odbranu svoga ognjišta i svoje slobode, Vlada Kraljevine Srbije smatra kako svoj najglavniji i u ovim sudbonosnim trenucima jedini zadatak da obezbedi uspešan završetak ovog velikog vojevanja koje je, u trenutku kada je započeto, postalo ujedno borbom za oslobađanje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca", stoji u Niškoj deklaraciji.

Velika kriza u oktobru i novembru 1914. pokazala je svu ranjivost i neodrživost aktualnog Pašićevog kabineta. Radikali dalje nisu mogli nastaviti sami, ali ni drugi bez njih: obrana zemlje zahtijevala je formiranje koncentracione vlade i podjelu političke odgovornosti.

"Kada sam ponudio šefovima drugih stranaka da uđu u Vladu, oni su sa Ljubom Davidovićem (samostalac) na čelu otišli u Kragujevac da pitaju Apisa", rekao je Pašić na sjednici vrha svoje partije. "Apis im je rekao da trebaju ući u Vladu ali pod uslovom da iz Vlade budu izbačeni Stojan Protić, Velizar Janković i pukovnik Dušan Stefanović."

"Jebem li mu majku", navodno je rekao Protić i izišao iz prostorije. Zajedno sa drugom dvojicom sa Apisove liste, ostao je bez ministarskog položaja; vođa Crne ruke dobro je znao kada se i kako uzvraćaju udarci.

URADILI SMO SVE ŠTO SMO MOGLI

Poslije Kolubarske bitke, Srpska vojska je oslobodila sve okupirane dijelove zemlje. Teško stradala u šestomjesečnim borbama, od tada će držati položaje na granici i ništa više. Zatim se Srbija našla na udaru epidemija pjegavog tifusa katastrofalnih razmjera.

"U jednom krevetu bilo je po nekoliko bolesnika, ali su uglavnom ležali na podu", opisuje poljski liječnik dr Ludvig Hiršfeld stanje u valjevskoj bolnici. "Dešavalo se da oboljeli u delirijumu pobjegnu u košulji u grad šireći strah i epidemiju. Nekoliko polusvjesnih bolesnika istrčalo je iz naše bolnice i udavilo se u obližnjoj rijeci. Svi nisu mogli ni da se sahrane. Leševi su slagani na gomile blizu bolnice."

Visoku cijenu rata i tifusa platila je i Crna ruka. Mnogi stariji članovi organizacije bili su mrtvi ili osakaćeni, a mlađi ni izdaleka nisu imali njihov fanatizam i uticaj. Zauzvrat, oko regenta i vrhovnog komandanta, rapidno je jačala konkurentska klika. Nazvana Bela ruka i predvođena pukovnikom Petrom Živkovićem, ta grupa povlaštenih oficira uglavnom se bavila obasipanjem Aleksandra dostavama protiv Apisa, svog arhineprijatelja.

"Na primer, dostavljeno mu je da u vojsci Apisa zovu ‘drugim Prestolonaslednikom’ bez koga prvi Prestolonaslednik ne sme ništa", piše Slobodan Jovanović da mu je sam regent kasnije ispričao. "Ja nisam imao utisak da je Aleksandra najvećma vređalo to što Apis nije bio udvorica. Bez sumnje bilo je i toga, ali to nije bilo glavno. Njega je najvećma vređalo to što je Apis među oficirima imao jednu popularnost koja je čak i njemu, budućem kralju, umanjivala značaj. Umesto da se Apis drži njegovom naklonošću, imao je on da se drži Apisovom. Sa ovim osećajem uniženja, mešalo se i osećanje nesigurnosti i straha."

Živkovićevo i spletkarenje ostalih belorukaca zato je padalo na plodno tlo: ionako napeti odnosi između vrhovnog komandanta i šefa vojne službe – osuđene na svakodnevne kontakte u Kragujevcu – još više su pogoršani u martu 1915. Tada je Aleksandar smijenio i udaljio Apisa iz Vrhovne komande unapređenjem u načelnika štaba Užičke vojske, formacije od svega dvije brigade.

"Zapamtiće on mene posle rata", rekao je Apis prije odlaska na novu dužnost Triši Kacleroviću.

"Bojim se, Dimitrijeviću, da će te pre vi zapamtiti Aleksandra nego on vas", odgovorio je socijaldemokratski prvak.

Iako izvan centra odlučivanja, Apis se u Užicu brzo povratio u sedlo. Zahvaljujući crnorukaškim vezama i vlastitoj karizimi, uvećao je dobrovoljački vod – sastavljen uglavnom od bosanskih izbjeglica – na bataljon; većina tih ljudi bila je odana isključivo njemu.

"Posebno sam nastojao da regrutujem srpske muslimane iz Bosne i mnoge sam dobio iz Tankosićevog odreda", pričao je Apis.

Među njima se nalazio i Mustafa Golubić, budući vrhunski agent NKVD-a. Taj "Apisov bataljon" nije bio baš paravojna formacija Crne ruke, ali ni jedinica daleko od nje. Zajedno sa Srpskom vojskom, spalom na nekih 300.000 ljudi, Golubić i drugi dobrovoljci pokušali su u oktobru 1915. zaustaviti njemačko-austrougarsko-bugarsku ofanzivu. Jedina šansa da u tome uspiju – i to uz napuštanje velikog dijela zemlje – nalazila se u spajanju sa francuskim i britanskim trupama iz Soluna u južnoj Srbiji ili Makedoniji.

"Molimo predstavnike saveznika (u Srbiji) da utiču na svoje vlade da nam pomognu", stoji u jednom od brojnih apela Pašićevih ministara. "Mi smo učinili sve što smo mogli."

Početkom oktobra 1915. u Solunu se nalazilo oko pedesetak hiljada savezničkih vojnika. Bez dodanih 120.000 do 150.000 ljudi nisu mogli značajnije uticati na sudbinu Srbije. No, o slanju pojačanja, civilne i vojne vlasti u Parizu i, pogotovo, Londonu nisu željele ni da čuju.

"Nestanak Srpske vojske, koliko god sam po sebi bio za žaljenje, nema veliki vojni značaj", zaključila je britanska vlada. "Pobjedu saveznici mogu izvojevati samo ako poraze Njemačku i bilo kakvo odvlačenje snaga sa glavnog ratišta u Francuskoj može imati samo štetne posljedice."

Postavši u međuvremenu načelnik štaba Timočke vojske u Zaječaru, Apis je pred nadmoćnim neprijateljem organizirao turobna povlačenja ka jugu i očajničke protunapade. U tim beznadnim borbama poginuo je i njegov prijatelj i član Vrhovne centralne uprave Crne ruke, major Vojin Tankosić. Fotografije počinju kolonama vojnika oborenih glava pod olovnim nebom, slijede žene i djeca u blatu pored volovskih kola, a završavaju praznim pogledom u kameru trećepozivca u ritama nesposobnog da ustane i nastavi dalje.

Kraj je došao na Kosovo koncem novembra 1915. Izbjegavši sve pokušaje okruženja, ali nemoćna za proboj kroz Makedoniju, srpska vojska se zaustavila stiješnjena na malom prostoru. Ničeg tu nije bilo – nade najmanje.

"Materijalna sprema najvećim delom je upropašćena: oružje zarđalo, municije gotovo nema. Ima pukova sa četrdeset boraca", izvijestio je ministre pukovnik Živko Pavlović, pomoćnik vojvode Putnika.

Svi elementi rasula i neizbježnog sloma bili su tu: Vrhovna komanda danima bez veze sa jedinicama prepuštenim samima sebi, dezerterstva, maroderstva, uništavanje artiljerije i druge opreme... A ipak, preko Crne Gore i Albanije – kroz snijeg i preko planina, pored leševa ljudi i konja – krenulo je prema Skadru 150.000 pripadnika potučene vojske zemlje koja je, uprkos svemu, odbila da se preda.

"Polazeći na put kroz Albaniju sa palicom u ruci, ljudi su ličili na stradalnike kojima je od svog imanja ostao samo prosjački štap", piše Jovanović. "U tom krkljancu ja sam odjednom ugledao Apisa. On se na svojim nesigurnim nogama teturao, naslonjen na jednu veliku batinu koja je odgovarala njegovoj velikoj težini. Izgledao je ogroman sa dva mekintoša prebačena preko šinjela. U onom opštom tiskanju jedva sam stigao da nekoliko reči s njime izmenim. On mi je rekao da je povlačenje kroz Albaniju najbolje što se moglo učiniti. On se bojao da Pašić ne malakše i ne pristane na zasebni mir: vojni porazi dadu se popraviti, ali kapitulacija ne."

SOLUNSKI REŽIM

U Albaniji se početkom 1916. okupilo sve što je od Srbije preteklo: vojska, dinastija, vlada, poslanici, crnorukci, nešto činovnika pa čak i ratnih zarobljenika i osuđenika; tu se našao i Rade Malobabić, koga je Apis konačno uspio osloboditi iz zatvora prije početka povlačenja. Odatle su svi oni u januaru i februaru 1916. prevezeni Antantinim brodovima na Krf.

"Bio je to defile živih mrtvaca", opisao je francuski književnik Anri Barbi paradu tek pristiglih vojnika ispred kralja Petra.

Komandujući zaštitnicom u Draču, Apis je kao posljednji srpski oficir prebačen iz Drača. Zajedno s njim, oko 135.000 iznurenih vojnika rasporedilo se na Krfu gdje ih je više od pet hiljada umrlo od bolesti, posljedica ranjavanja, iscrpljenosti... Oporavak ovih ostataka srpske vojske bio je zapanjujuće kratak i uspješan, pa su uskoro upućeni na Solunski front. Tamo će zavisni od francuskog snabdijevanja i pod savezničkom vrhovnom komandom ostati gotovo tri godine – sve do proboja bugarskih i njemačkih linija 15. septembra 1918.

Da će biti tako, nitko u vojsci i vlasti po napuštanju zemlje nije mogao ni da pretpostavi. Naprotiv – kako su svi smatrali da ih od povratka u domovinu dijeli najviše godinu dana, otvorilo se pitanje odgovornosti za teške gubitke i ogromna stradanja tokom povlačenja, izostanak poznavanja stvarnih namjera saveznika, čitav niz pogrešnih i zakašnjelih odluka...

"Nikakva priprema nije na vreme učinjena za naše odstupanje ispred nadmoćnijih snaga ni preko Albanije kao ni u pravcu Soluna, gde su bili naši saveznici Francuzi i Englezi, a koji su nam šta više bili pošli u pomoć", rekao je Aleksandru u lice general Dragutin Milenković na Krfu februara 1916. "Posledica toga bila je da smo bez generalne bitke izgubili mnogo vojske, kao gotovo i svu artiljeriju, vozove i tako dalje..."

Regent je Milenkovića odlikovao i za par dan uklonio sa položaja komandanta Vardarske divizije. Naime, kao vrhovni komandant i sam je snosio dobar dio odgovornosti za slom i užase povlačenja, pa je u svakoj kritici vidio ozbiljan atak na sebe i svoju vlast. Zato je – preventivno – smjenjivanjem vojvode Putnika na Kosovu u decembru 1915. pokušao svaliti svu krivicu na stručno vojno vođstvo. Ovaj potez za cilj je imao i još nešto. Strahujući posebno od potonjih napada Apisa i crnorukaca, Aleksandar ih je odstranjivanjem Putnika lišio dugogodišnjeg zaštitnika i saveznika: dodatno očišćenu u Skadru i od svih dotadašnjih načelnika odjeljenja, Vrhovnu komandu popunili su ljudi zavisni isključivo od regenta.

Na najnižoj točki karijere nalazio se i Nikola Pašić. Njegova rečenica "Ne plašite se – dobro biti neće", izgovorena na Kosovu pred početak povlačenja, duboko je iritirala suvremenike. Od premijera su očekivali shvatanje položaja u kom se Srbija našla i pravodobno djelovanje na domaćem i vanjskopolitičkom planu, a ne prazne dosjetke.

"Pašić je osećao da mu gori pod nogama", piše Jovanović. "U Skadru on je trpeo da ga na ulici u oči psuju, i da mu prete. Kada je odatle polazio u San Đovani da se ukrca na brod, on je krenuo noću, sa bradom uvučenom u prsnik i sa visoko podignutom jakom. U San Đovaniju neke su ga izbeglice ipak prepoznale i stale vikati. On im je govorio da se malo strpe, jer eto ide Ministra unutrašnjih poslova, koji ima ‘da odgovara na interpelacije’. Sa Krfa je on gledao da se ukloni što pre."

Na trećoj strani sa našao Apis sa crnorukcima. Po kafanama i logorima otvoreno su napadali i regenta i premijera zbog licemjerne smjene Vrhovne komande, odbijanja preventivnog napada na Bugarsku u jesen 1915, raznih političkih propusta... Tu se, uglavnom, njihova aktivnost i završavala; iz Crne ruke, u biti, progovarao je očaj i nemoć; iz istog su razloga nastali i neki od najfantastičnijh planova nekolicine članova organizacije.

"Od mene je niknula ideja da se sada dok ratovi traju, ubiju ova tri vladaoca: nemački car Viljem, bugarski car Ferdinad i grčki kralj Konstantin (izraziti germanofil)", rekao je major Ljubomir Vulović tokom Solunskog procesa. "Nikoga za nju nisam upoznavao sve do Krfa, a na Krfu sam angažovao za njeno izvjesan broj svojih ljudi..."

Radilo se o pojedincima iz grupe od nekoliko desetina dobrovoljaca iz Bosne uvijek u blizini Apisa; oni su predstavljali jezgro bataljona koji je formirao u Užicu početkom proljeća 1915. Ovaj Vulovićev plan, uz dosta sličnih, utopio se u grčkom vinu za stolovima zadimljenih taverni i vojnih kantina...

Za razliku od svojih suboraca, Apis je sačuvao hladnu glavu, svjestan da dok god srpska vojska živi na francuskom kazanu, avanturizam i grabež za vlašću u izbjegličkom čemeru mogu imati samo katastrofalne posljedice. I to kako po Srbiju i buduće ujedinjenje jugoslavenskih naroda, tako i za Crnu ruku i njega lično. Zato se trudio da sačuva oštricu svoje organizacije za vremena kada će njome moći da slobodno zamahne.

"Ni vladar, ni vlada, ni vojska, ni komandovanje nije nas moglo spasiti od ovog privremenog teškog iskušenja", govorio je Apis i prije i tokom Solunskog procesa. "Da se dođe do velikih ciljeva, ovo su žrtve koje se nisu mogle izbeći..."

Izgledalo je da se Apisov pomirljivi stav isplati: crnorukcima je visoko skočila cijena kao dosljednim patriotama izdignutim iznad blata vlastohleplja i uvijek spremnim da za nacionalne ciljeve urade i žrtvuju sve. Međutim, upravo ih je ova vrsta ugleda i uticaja dovela u opasnost veću nego ikada prije.

"Njima (crnorukcima) su dati položaji u vojsci, a time se i javno priznalo u vojsci da do njih, prema tome, nema krivice za slom zemlje", stoji u referatu tajne službe dostavljenom Pašiću i ostalim ministrima. "Čim su ovaj uspeh postigli i izvršili svoja postavljenja na komandantskim mestima u vojsci, odmah su počeli dizati svoj glas. (...) Otada nastaje njihovo živo rovarenje i njihova snažnija i organizacija zaznova na široj osnovici od one 29. maja 1903. jer su u nju uvučeni građani sviju struka i sviju partija."

Na Solunskom frontu, zapravo, svako je svakom radio o glavi. Regent se neko vrijeme poigravao mišlju da Pašićevu koalicionu vladu zamijeni vojnom huntom pod predsjedanjem vojvode Živojina Mišića, ali je od toga odustao shvativši da takav kabinet ne bi priznali ni Saveznici ni Jugoslavenski odbor sastavljen od političkih emigranata iz Austrougarske. Premijeru su, također, bile vezane ruke; mada se Bela ruka po prestižu i uticaju ni izdaleka nije mogla mjeriti sa crnorukaškom konkurencijom, Aleksandar je sve više ovladavao jedinom pravom polugom moći u tom trenutku – vojskom. Ovu ravnotežu nemoći mogli su narušiti i iskoristiti samo Apis i crnorukci. Ma koliko bili jedan protiv drugoga, Aleksandru i Pašiću to nitko nije morao objašnjavati.

"Sad se ne zna pravo stanje, ko je s kim i ko kome dobro misli", pisao je general Damnjan Popović, jedan od vođa Majskog prevrata. "Svaki se od drugog plaši i nešto zazire... I Mali (Aleksandar) od Jude (Pašić), i Juda od njega, i oboje od drugih. Tako je neka pometnja u svemu. Vidi se da jedan od drugog krije i svaki želi drugom da podvali. Intrige na sve strane. Mi ni krivi ni dužni najviše izvlačimo. I jedna i druga strana zazire od nas, iako nemaju razloga za to, bar za sada."

Opće spletkarenje praćeno šikanom i ucjenjivanjem oponenata nazvano je Solunski režim. Dok se Pašić oslanjao na razgranatu mrežu uhoda i agenata na čijem je čelu bio Ljubomir Jovanović Patak, Aleksandar je imao svoju kamarilu oficira. Pošto se zbog Apisovih čvrstih uporišta u vojsci smatrao posebno ugroženim, regent je u Solunu inicirao pomirenje jednog s drugim. Bez uspjeha.

"Mi nismo ubili Aleksandra Obrenovića da bi Aleksandar Karađorđević vladao isto onako kao što je on vladao", objasnio je Apis u razgovoru sa Jovanovićem zbog čega neće podržati ni prestolonasljednika niti premijera. "Mi jesmo protivu Pašića, ali to je samo stoga što on više misli na stranku nego na narod i državu. Namesto njega mi bismo želeli da vidimo na vladi iskrenije demokrate i patriote, a ne povampirene naprednjake."

Apis je bio u potpunosti svjestan da bi na Solunskom frontu svaki bunt protiv Vlade ili dinastije, francuske i britanske trupe ugušile po kratkom postupku. Ali to nipošto nije značilo da se povukao i odustao. Sasvim suprotno.

"Najviše što je mogao, to je da, kao hajduk, ode na zimovnik, i da neko vreme ne zameće kavgu", zaključio je Jovanović.

Apis, međutim, nije shvatio da mu je taj zimovnik opkoljen sa svih strana.

nastaviće se

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---