Fenomen Thompson >

Zvezda ustaških poskočica

"Naivno vjerovanje da bi se Thompson mogao korigovati, izmijeniti problematične delove svojih stihotvorina i pomoći ukidanju unutarhrvatskog razdora očigledno ne počiva na nekim čvršćim temeljima. A ne bi trebalo zanemariti ni komercijalno-interesnu dimenziju fenomena Thompson"

Na gotovo besprijekornu srebrnu medalju reprezentacije Hrvatske osvojenu na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji sjenku je bacilo pojavljivanje pjevača Marka Perkovića Thompsona u autobusu koji je reprezentativce prevezao od zagrebačkog aerodroma do centra grada, te Thompsonovo pojavljivanje na bini na Trgu bana Jelačića. To je, razumljivo, aktualiziralo razna pitanja o liku i djelu tog "kontroverznog umjetnika" (kontroverznost ovdje s pravom asocira na značenje koje podrazumijevamo kad čujemo da je netko "kontroverzni biznismen").

Tko je Marko Perković Thompson? Rođen 1966. u selu Čavoglave u Dalmatinskoj Zagori kao sin gastarbajtera (koji je kući dolazio samo za Božić i Uskrs), završio je u Splitu ugostiteljski zanat. Čavoglave su selo smješteno između planina Svilaje i Moseća u neposrednoj blizini izvora rijeke Čikole. Na drugoj strani izvora smješteno je srpsko selo Mirlović Polje. Prema posljednjem popisu stanovništva, svih tristotinjak stalnih stanovnika Čavoglava su po narodnosti Hrvati, a po vjeroispovijesti rimokatolici (a tako je, po svemu sudeći, bilo i ranije). Nije poznato čime se budući Thompson bavio nakon završetka ugostiteljske škole; jedino je jasno da se 1991. priključio Čavoglavskoj bojni, lokalnoj jedinici u sklopu Zbora narodne garde (ZNG), te da je 1992. započeo njegov munjevit uspon na glazbeno-domoljubnoj sceni. Bojna je inače domobranski termin koji odgovara standardnom JNA/VJ terminu bataljon (na početku stvaranja Hrvatske vojske Franjo Tuđman je bez uspjeha pokušao da uvede pojam bataljun).

KUŠTRAVI DJEČAK: Ako je opravdano vjerovati svjedočenju Borisa Dežulovića iz 2002. (a nema nijednog razloga da sumnjamo u vjerodostojnost tog svjedočenja), za Thompsonovu su afirmaciju zaslužni on i Predrag Lucić: negdje početkom 1992. pojavio se u jednom splitskom restoranu krezubi stidljiv mladić duge kuštrave kose u maskirnoj uniformi, predstavivši se kao pripadnik lokalne čavoglavske jedinice koja je držala liniju prema obližnjim srpskim selima, nazvan Thompsonom po puškomitraljezu koji je dužio u toj jedinici, te im ponudio kazetu na kojoj je imao amatersku snimku četiri varijante pjesme "Bojna Čavoglave". Pjesmu je, kazao im je, sâm napisao. Dežulović se "kroz maglu" (jer su on i pokojni Predrag Lucić pili već četvrtu litru nekog crnog vina) prisjeća kako je jedna verzija pjesme počinjala ustaškim pozdravom "Za dom spremni", dok je druga verzija bila namijenjena politički korektnijoj publici i u njoj se nisu spominjala niti imena srpskih sela pored Čavoglava, niti četnici, a nije bilo ni stiha "stići će vas naša ruka i u Srbiji". Pod utjecajem vina ("mrtvi pijani i mrtvi ozbiljni"), oni su iste noći u nekom drugom lokalu gdje je nastupao Dino Dvornik (kojega su pokušali skinuti s bine da bi napravio mjesto budućoj zvijezdi), Thompsonovu kazetu uvalili muzičkom uredniku Radio-Splita, nakon čega je pjesma na nacionalnom planu postala popularnom (redovito su je – u atmosferi obilježenoj kombinacijom sadomazohizma i sprdnje) slušali novinari YUTEL-a (dakako, YUTEL ju nije emitirao, ali svi hrvatski elektronski mediji su pjesmu redovito puštali, i u audio i u audiovizualnoj varijanti, mainstream mediji bez uvodnog ustaškog pozdrava). I tako se rodila "zvijezda Domovinskog rata".

Nakon početne afirmacije, Thompson započinje s održavanjem koncerata, uskoro slijedi i prvi CD, a u vrijeme Oluje i drugi album. Vraća se u Hrvatsku vojsku uoči Oluje (tvrdi se da je među prvima ušao u Drniš i Knin), te na Kninskoj tvrđavi drži koncert, u čijem je središtu pjesma "Anica – kninska kraljica", napisana nekoliko mjeseci prije Oluje, u kojoj najavljuje povratak Hrvata u oslobođeni Knin (a ključni je stih te pjesme "Spalit ćemo Krajinu", kojim se na neki način anticipira masovno paljenje napuštenih srpskih kuća). Njegovu muziku stručnjaci opisuju kao hard rok s elementima turbo folka odnosno kao pastirski rok (Darko Glavan). Veoma pozitivno mišljenje o njegovim pjesmama ima Bora Đorđević, koji se, međutim, ograđuje od Thompsonovog šovinizma (sam Bora Čorba tvrdi za sebe da je nacionalist ali ne i šovinist; (tko voli, može mu vjerovati, dok oni drugi ne mogu a da se ne sjete "bečkih konjušara" i sličnih Čorbinih umotvorina). Inače, glasom (a nerijetko i muzičkom žestinom) Thompson izrazito podsjeća na Boru Đorđevića. Njegovu "Bojnu Čavoglave" preuzimaju i pripadnici HVO-a (s ponešto izmijenjenim riječima), ali i Armija Bosne i Hercegovine (s posve izmijenjenim tekstom).

NIJE U ŠOLDIMA SVE: Pjesma "Lijepa li si" čak će po svojoj popularnosti i nadmašiti "Čavoglave". U toj se patriotski intoniranoj pjesmi s ljubavlju spominju razni hrvatski krajevi, ali je u njoj problematično uvrštavanje "Herceg-Bosno, srce ponosno" među hrvatske zemlje (iskazane teritorijalne pretenzije na dijelove susjedne države s pravom se smiju smatrati politički nekorektnima). Da nije riječ tek o dobroćudnom patriotizmu, najbolje svjedoči pogled na originalni spot u kojemu se jasno ističe grob utemeljitelja paradržave Herceg-Bosne Mate Bobana. Od vremena kad je Zdravko Mamić preuzeo kontrolu nad zagrebačkim "Dinamom" (a potom i nad hrvatskim nogometom u cjelini), ta se pjesma počela redovito puštati uoči utakmica na Maksimiru, doduše, bez uvodne ustaške invokacije, ali je taj poklič "Za dom spremni!" koristio svojedobni kapetan reprezentacije Joe Šimunić (Australac hrvatskih korijena) nakon jednih uspješno dovršenih kvalifikacija reprezentacije, što ga je koštalo rigorozne suspenzije koju mu je izrekla Međunarodna nogometna federacija i praktički rezultiralo krajem njegove karijere, a i sama je reprezentacija kažnjena nekom utakmicom igranja pred praznim tribinama. Prema tvrdnji Zlatka Dalića, "Lijepa li si" predstavlja (valjda neslužbenu) himnu hrvatske nogometne reprezentacije; igrači ju navodno često pjevaju uoči i nakon utakmica, iako tu Thompsonovu pjesmu u najnovije vrijeme, čini se, potiskuje pjesma zadarskog pop pjevača Mate Grdovića "Nije u šoldima sve".

Prema nepotvrđenim (ali prilično vjerodostojnim) informacijama, političkim podzemljem kružila je (a valjda još i danas kruži) Thompsonova kazeta s pjesmama "Jure i Boban" te "Jasenovac i Gradiška Stara", nastalima u Drugom svjetskom ratu, u kojima se veličaju dvojica poznatih ustaških krvoloka, te ustaška klanja u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Uz spomenutu ustašku invokaciju "Bojne Čavoglave" (koju on često koristi na koncertima), ta ilegalna kazeta vjerojatno predstavlja glavni razlog što Thompson nije poželjan u većem dijelu članica Europske unije, ali ni u pojedinim uljuđenijim dijelovima Hrvatske. A tu je i njegova pjesma "Ljutu travu na ljutu ranu", čiji naslov asocira na Pavelićev recept rješenja "srpskog pitanja", te, konačno, podatak da se na njegovim koncertima mogu sresti ljudi s ustaškim znamenjem ili čak i u ustaškim odorama.

Vrhunac svoje muzičko-političke karijere Thomspon doživljava početkom ovog milenija. Poznati su njegovi nastupi na mitinzima protiv izručenja "hrvatskih vitezova" i "junaka Domovinskog rata" (Ante Gotovine i drugih) Haškom tribunalu, a tih godina posebnu popularnost stječe i njegova pjesma "E, moj narode" (2002) u kojoj se iskazuje očaj što narod nije na razini svojih junačkih predaka te tolerira vlast izdajnika i oportunista (konkretno tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića i premijera Ivice Račana), te se poziva da u svoje ruke preuzme svoju sudbinu i sreću. Karakteristični su stihovi:

Antikristi i masoni
Komunisti ovi, oni
Šire sotonske fraze
Da nas poraze
E, moj narode, e, moj narode
A mi gluhi, nijemi, slijepi
Svatko u svom mraku strepi
Narod biran od Boga
Guši nesloga
Iz povijesti naše slavne
A i ove ne baš davne
Sve smo što nam je vrijedno
Stekli zajedno
E, moj narode, e, moj narode

Uzmimo u ruke sudbinu i sreću
Ni ja više tako ne mogu ni neću
Uzmimo u ruke sudbinu i sreću
E, moj narode, e, moj narode

PLAĆEN DA NE PEVA: Među nepoželjne nositelje "protuhrvatske vlasti" kasnije će biti uvršten je i HDZ Ive Sanadera (iako se upravo Sanader nakon preuzimanja Hrvatske demokratske zajednice početkom milenija oslanjao na njegovu idejno-muzičku podršku koja je završila povratkom HDZ-a na vlast 2003.) No, HDZ, obilježen čuvenim Sanaderovim pozdravom "Hristos se rodi" na proslavi pravoslavnog Božića u Srpskom narodnom vijeću, prestaje biti Thompsonova politička opcija, on se približava radikalnijim varijantama hrvatske politike (tipa Hrvatska stranka prava, Hrvatska čista stranka prava). U vrijeme jedne od brojnih izbornih kampanja 2007. dobio je od HDZ-a, kako je na sudu posvjedočio tadašnji glavni blagajnik HDZ-a i direktor carine Mladen Barišić, pola milijuna eura zato da ne nastupa na predizbornim mitinzima ekstremne desnice.

Nakon Oluje Marko Perković sklapa crkveni brak se nekom Danijelom (u međuvremenu je popravio zube), koji će uskoro biti kanonski razvrgnut odnosno proglašen ništavnim, što znači da on ima odlične veze s bar dijelom crkvene hijerarhije. A nakon jedne turneje u Kanadi sklapa 2003. godine novi (dakako, opet crkveni) brak sa Sandrom, kanadskom Hrvaticom; iz tog će se braka roditi petero djece.

Njegova popularnost među radikalnijim dijelom etnocentrički orijentirane populacije je neosporna. No, upitno je koliko je ta popularnost univerzalna. Argument u prilog skepse u pogledu Thompsonove općeprihvatljivosti među Hrvatima nudi i izrazito hladan doček Thompsonovog pokušaja nastupa na završnom dijelu dočeka hrvatske reprezentacije na zagrebačkom središnjem trgu. Najvatreniji navijači hrvatske nacionalne reprezentacije (koji su osam do deset sati čekali dolazak Luke Modrića i društva, pri čemu je zabilježeno više od 500 intervencija hitne pomoći uglavnom zbog dehidriranosti i sunčanice) euforično su dočekali reprezentativce, ali ne i njihova podržavatelja (pa i ljubimca) Thompsona. Thompsonovo su ukrcavanje na autobus i penjanje na binu postavljenu na Trgu bana Jelačića promptno i vrlo oštro osudili brojni predstavnici (ali i predstavnice) civilne i lijevo-liberalne scene, ali doseg tih osuda može se relativizirati, imajući u vidu njihov elitistički karakter; onda se muk kojim su najvatreniji navijači propratili Thompsonovo pojavljivanje na bini nipošto ne može ignorirati. No, najvatreniji navijači ne podudaraju se, očito, s najvatrenijim dijelom publike koja posjećuje Thompsonove koncerte (a treba znati da je u ovom mileniju održao nekoliko koncerata na kojima se okupilo između 100.000 i 120.000 ljudi).

Smije li se pretpostaviti da je taj dio Thompsonove publike identičan s najradikalnijim zagovarateljima rehabilitacije ustaškog pokreta i poretka? Thompson se u više navrata ograđivao od fašizma, ali nikad nije osudio ustaštvo, iako je povremeno apelirao na publiku da se suzdrži od nošenja ustaških simbola na koncertima. Kako su nakon dočeka reprezentacije konsenzualno zaključili analitičari raznih opcija (od onih koji dijele Thompsonovu političku i svjetonazornu opciju, pa do onih koji ga smatraju propagatorom ustaštva i neonacistom), oko Thompsona nikad neće biti uspostavljen konsenzus. Naivno vjerovanje da bi se Thompson mogao korigirati, izmijeniti problematične dijelove svojih stihotvorina i pomoći ukidanju unutarhrvatskog razdora očigledno ne počiva na nekim čvršćim temeljima. A ne bi trebalo zanemariti ni komercijalno-interesnu dimenziju fenomena Thompson.

Ukratko, Thompson će, kako stvari stoje, i u budućnosti dijeliti Hrvatsku. I to po liniji rascjepa između zagovornika historijskog revizionizma (prema kojima su ustaše bili borci za slobodu, koji su se spletom nesretnih okolnosti našli na poraženoj strani u Drugom svjetskom ratu, dok su partizani bili izdajnici koji su – prema analogiji sa Žikicom Jovanovićem Špancem, protagonistom žalosnog događaja 7. jula 1941. kad je "Srbin ubio Srbina" – proizveli razdor u hrvatskom nacionalnom korpusu, koji, je li, treba težiti svehrvatskoj sabornosti) i zagovornika vrednota antifašizma (koji nužno ne moraju biti, a najčešće doista i nisu, ni filokomunisti niti jugonostalgičari, koliko god ih oni prvi prikazivali kao "komunjare" i "Jugoslavenčine"). U tom smislu fenomen Marka Perkovića Thompsona predstavlja osebujan lakmus papir koji prilično jasno detektira rascjep na Prvu i Drugu Hrvatsku. Analogija s Prvom i Drugom Srbijom nameće se sama po sebi.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---