Intervju – Vojo Šindolić, prevodilac >

Nadahnuti beatom

"Čini mi se da djela književnika beat generacije nikad nisu bila aktualnija nego danas, i to kao "antiamerički element", jer oni su se drznuli dirnuti u ono što omogućuje ostvarenje američkog sna: kapitalizam, privatno vlasništvo, profit, globalizaciju"

Vojo Šindolić (1955), Dubrovčanin koji je studirao u Beogradu i SAD, bavi se prevođenjem već nekoliko decenija uglavnom beat pesništva. Njegova upravo objavljena knjiga Jazz Beat (Ex Libris, Rijeka) je interesantan pokušaj da se prevodima originalnih eseja o džez muzici glavnih beat autora kao što su Džek Keruak, Alen Ginzberg, Gregori Korso, Kenet Reksrot, Lengston Hjuz i drugi, uz kombinovanje sa obiljem uvek ekspresivne beat poezije, pruži uvid u tada moguće jedinstvo slobodnog ritma reči i slobodnog ritma muzike. Knjiga Jazz Beat je nedavno promovisana u Beogradu, u UK "Parobrod".

"VREME": Koji je, po vašem mišljenju, značaj, uticaj i dugovečnost beat poezije u svetskim, evropskim i eks-jugoslovenskim okvirima?

VOJO ŠINDOLIČ: Sa jedne strane, beatnici su u vrijeme mojega odrastanja odigrali presudnu ulogu da se počnem baviti književnošću jer su svojim knjigama, ali i temama anarhizma, antifašizma, pacifizma, antirasizma, rušenja seksualnih tabua, kao i interesa za budizam i istočne religije uobličili moje vlastite poglede na svijet. S druge strane, čini mi se da djela književnika beat generacije nikad nisu bila aktualnija nego danas, i to kao "antiamerički element", jer oni su se drznuli dirnuti u ono što je u samim temeljima tamošnjeg društva, kao i u ono što omogućuje ostvarenje američkog sna: kapitalizam, privatno vlasništvo, profit, globalizaciju. Isto tako, nikada ne smijemo zaboraviti koliko je velik i značajan bio utjecaj Ginzberga, Barouza, Keruaka i ostalih beat književnika na generacije sasvim različitih muzičara poput Džona Kejdža ili Filipa Glasa, recimo, kazališnih i filmskih režisera i glumaca kakvi su Denis Hoper i Martin Skorseze, slikara u koje spadaju Robert Raušenberg ili Vilem de Kuning. Ako tome dodamo imena muzičkih autora kao što su Bob Dilan, Džoan Baez, Pol Makartni, Džon Lenon, Tom Vejts, Dejvid Bouvi, Peti Smit, Leonard Koen, Džeri Garsija – a svi su se nadahnjivali djelima beatnika kako u književnom tako i onom mnogo profinjenijem, muzikalnom ritmu Keruakovih proznih rečenica ili Ginzbergovih stihova – jasno nam je zašto su u djelima pisaca beat generacije takve rok zvijezde pronašle obilnu građu za vlastita nadahnuća.

Kako se sećate Beograda, a šta je preokrenulo vašu kulturnu percepciju u Americi?

Ja se Beograda sjećam još iz svog djetinjstva kada sam – s danas nepostojećeg aerodroma u Grudama u Konavlima – dolazio dvomotornim avionom JAT-a u posjet baki i djedu u Beograd. Govorim o ranim šezdesetim godinama. A na studije sam došao 1974. po nagovoru Danila Kiša s kojim sam se, pukom slučajnošću, družio još od svojih gimnazijskih dana. I ostao mu vjeran prijatelj sve do smrti. A i poslije. Naravno, jedna od najbitnijih stvari koja mi se dogodila bila je kada me Petar Peca Popović pozvao da surađujem u "Džuboksu", negdje 1976. Potom sam postao jedan od urednika, i to je samo učvrstilo moju ljubav za rok poeziju, ali i druge mogućnosti izražavanja u književnosti. S velikom nostalgijom – u najpozitivnijem smislu – razmišljam o Beogradu iz sedamdesetih i ranih osamdesetih godina. Tada je Beograd zaista bio svjetska metropola u kojoj su nastupala sva svjetska imena pozorišta, rok muzike, ozbiljne muzike, nauke. A postojali su i sjajni književni i likovni časopisi, u galerijama su izlagali poznati svjetski slikari i kipari, distribucija i prodaja knjiga bili su na svjetskom nivou… Danas svega toga nema.

Naravno, kad sam prvi put sletio u Njujork, bio je to kulturološki šok. Tim prije što sam se poslije svega nekoliko dana boravka zatekao u prijateljskom društvu Alena Ginzberga, Endija Vorhola, Lua Rida, Peti Smit, glumaca iz Living Theatrea, itd. S druge strane, bilo je zaista nadahnjujuće živjeti u Beogradu krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih i gotovo svakodnevno družiti se s Bogdanom Tirnanićem, Momom Kaporom, Milanom Vlajčićem, sjajnim slikarima kao što su Svetozar Samurović, Peđa Milosavljević, pjesnicima kao što su Dušan Matić, Marko Ristić i cijelom sjajnom ekipom beogradskih nadrealista koji su u današnjem režimu sasvim zapostavljeni – a time bi se svaka država na svijetu hvalila i imala muzej beogradskih nadrealista, što su se zaista družili sa svjetskom književnom elitom. Ali, prohujalo s vihorom. Baš kao i neki moji voljeni prijatelji s kojima sam se tako rado družio i uz koje sam, zapravo, odrastao: Zoran Radmilović, Paja Vuisić, Taško Načić, Milutin Butković…

Kako su zvanične vlasti reagovale na pojavu beat pesnika?

Već krajem četrdesetih, a naročito pedesetih, imate čuveni američki lov na vještice, zapravo na sve simpatizere socijalizma i ravnopravnosti među ljudima i državama. Sasvim je normalno što su u takvim okolnostima, dakle sredinom pedesetih, bile zabranjivane – i pozivane na sud – knjige Vilijama S. Barouza, Alena Ginzberga, Vladimira Nabokova, Normana Majlera, Henrija Milera, Dejvida Herberta Lorensa – čija je zbirka pjesama O pticama, zvijerima i cvijeću bila zabranjena punih pedeset godina "zbog opscenosti", a zapravo zbog stiha da je "jedino čovjek Zla životinja". S druge strane, jako mi je drago što sam 1982. i 1983. zdušno učestvovao u oslobađanju pjesnika Gojka Đoga iz zatvora zbog njegove zbirke Vunena vremena. Čak sam pisao pisma Ginzbergu s molbom da svjetski PEN centar osudi takvo ponašanje ondašnje vlasti. Ali i Đogo i Rajko Petrov Nogo i Radoslav Bratić i dinarsko bratstvo duboko su me razočarali svojim govorima početkom rata u bivšoj Jugoslaviji, kad su stali na stranu bombardiranja Dubrovnika.

Šta se desilo sa porukama beatnika u post-hladnoratovskom svetu, krajem 20. i početkom 21. veka – da li su pesnici nekako reagovali na nove krvave sukobe širom sveta, pa i na našem prostoru?

Svako od njih reagirao je na različit način, ali definitivno u pozitivnom smislu. Lorens Ferlingeti pisao je sjane protestne pjesme, Alen Ginzberg je čak usred rata 1993. doputovao u Beograd na nekoliko dana i dao izjavu: "Došao sam vidjeti kako je moj prijatelj Vojo Šindolić, jer njegova je majka Hrvatica, a otac Srbin, a u današnje vrijeme na teritoriju raspada SFRJ nije dobro biti ni jedno ni drugo." Isto tako, imate sjajnog talijanskog književnika Erija de Luku koji je usred opsade Sarajeva još iz Italije vozio kamion kako bi građanima Sarajeva donio nužne potrepštine, za razliku od Edvarda Limonova koji je i bukvalno pucao po građanima Sarajeva. Moj prijatelj Lorens Ferlingeti i dalje piše protestne – i ljubavne – pjesme, Geri Snajder, dobitnik Pulicerove nagrade za poeziju, ima 88 godina i još uvijek aktivno nastupa, a Majkl Meklur – sjajan pjesnik, duhovni učitelj Džima Morisona i autor pjesme Mercedes Benz koju je svojom izvedbom proslavila Dženis Džoplin – ima 86 godina i svi oni redovito objavljulju knjige u istom ključu kao i uvek, a ja ih i dalje redovito prevodim.

U kontekstu vaše knjige Jazz Beat – kakva je istorijska veza džeza i beat poezije? Koliko je tada revolucionarni bi-bap uticao na beat pesnike, a koliko beat pesnici na džezere?

Po mojem dubokom uvjerenju, kao što to i navodim u uvodu knjige Jazz Beat, zvuk i ritam zaista predstavljaju najbitniju značajku u mnogobrojnim i raznovrsnim književnim djelima svih najvažnijih predstavnika beat generacije. Bez obzira je li riječ o poeziji ili džez muzici, i u jednoj i u drugoj umjetnosti osnovna stvar je ritam. Isto tako, bez velike bojazni možemo reći: "Džez je jezik!" jer takva tvrdnja govori o džezu kao o živom jeziku koji je u stalnom razvoju i koji neprestano doživljava višestruki preobražaj, prerastajući od regtajma i velikih sving orkestara preko bi-bapa do rok džeza, acid džeza, cool džeza, funk džeza, free džeza itd. Veliki američki crni pjesnik Lengston Hjuz, koji je veoma mnogo zaslužan za razvoj džeza, govori nam: "Možete započeti odakle želite – džez je komunikacija! Džez se uvlači u riječi – izgovorene riječi." Međutim, ono što me najviše od svega raduje kad je u pitanju moja knjiga, jest činjenica da neka slična knjiga koja bi se bavila odnosom tj. utjecajem bi-bap džeza na djela beat generacije i obratno još uvijek ne postoji nigdje na svijetu!

Kako objašnjavate da je, pomalo paradoksalno, beat poezija kasnije uticala na neke od najvećih rok autora, a ne toliko na dalji razvoj savremenog džeza?

Jako zanimljivo pitanje. Po mojem mišljenju, razdvojili su se, ali i ostali duboko povezani. Baš na isti način kao što neki glumac snimi sjajan film koji, recimo, režira F. F. Kopola, a potom glumi u nekim bijednim i besmislenim tele-novelama. Sve je u ličnom osjećaju. Ili, kao što je Ginzberg prilikom prvog posjeta Beogradu u oktobru 1980. kazao: "Svakog jutra se budim shvatajući da ne postoji pobjeda".

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---