Intervju – Senka Marić, spisateljica >

Tabui ženskog iskustva

"Tokom kemoterapije, bilo mi je vrlo bitno da ne pristajem na bilo kakvu vanjsku percepciju kao mjesto gde će se stvarati moj identitet. Ja jesam bila, a takva je i junakinja u romanu, osoba koja je hodala unaokolo ćelava bez obzira na to što je bilo jako hladno. Bila je zima i objektivno mi je bilo hladno glavi, ali nisam mogla da podnesem da se sakrivam i stidim onoga što jesam, šta god da je to"

U Japanu, polomljeni keramički predmeti se od davnina popravljaju tehnikom kintsugi – zalivanja šupljina zlatom ili platinom. U osnovi ove tehnike je ideja da su "ožiljci" na predmetima, poput ožiljaka na telu, svedočanstvo o ličnoj istoriji koju ne treba sakrivati, nego slaviti, pretvarajući životom dotaknuta mesta u najlepša. Ova ideja legla je u osnovu romana mostarske spisateljice Senke Marić (1972) Kintsugi tijela – priče o suočavanju sa bolom i stidom u trenutku kada žena otkriva da boluje od raka dojke, i o borbi da se u procesu lečenja sačuva dostojanstvo.

Ovog septembra, Senka Marić (1972) za svoj roman dobila je regionalnu Nagradu "Meša Selimović" za najbolje prozno delo objavljeno u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori za 2018. godinu (u BiH roman je objavio sarajevski Buybook, a u Srbiji Kontrast izdavaštvo iz Beograda). Za poslednjih 18 godina, koliko se ova nagrada dodeljuje u Tuzli, Senka Marić je treća žena koja je dobila ovu prestižnu književnu nagradu, nakon Sanje Domazet za Ko plače (2006) i Mirjane Đurđević, koja je 2010. nagrađena za roman Kaja, Beograd i dobri Amerikanac. "Nagrada mi je značajna prije svega jer mi je dodijeljena za roman o jednoj ženskoj temi o kojoj se jedva i govori osim u specijalizovanim emisijama kao za neke jadne bolesnice", ističe Senka Marić u razgovoru za "Vreme".

"VREME": Kada čitamo vaš roman, stiče se utisak da ste želeli da fokus sa razmišljanja o bolesti, koja je jedno preokupirajuće stanje, prebacite na razmišljanje o ličnom integritetu i ljudskom dostojanstvu u jednom takvom momentu.

SENKA MARIĆ: Ja sam u stvari željela da ispričam o ženskom iskustvu. Nije mi bio motiv da samo ispričam kako sam ja imala karcinom ili kako ga je imala moja književna junakinja (naglašavam da je nas dvije bitno razdvojiti, jer je književnost ipak jedan paralelni univerzum!), da se požalim kako je to bilo teško. Ja sam pokušala da shvatim šta uopšte dovodi do takvog stanja, gdje su korijeni svega toga. Pošto pišem o karcinomu dojke – jednoj ženskoj bolesti – odabrala sam da se bavim djevojčicom kroz odrastanje. Važno mi je bilo i da govorim o procesu odrastanja i o dolasku do tog trenutka kada naše tijelo počinje da govori da nešto jednostavno nije u redu.

Osim toga, zanimalo me kako se u trenutku bolesti okolina nosi prema vama i šta se u tom trenutku nameće kao imperativ kakvi vi morate biti. Kada ste bolesni, okolina očekuje da budete isključivo bolesnica: kao da su svi drugi aspekti vašeg bića nestali i vaša jedina funkcija je da budete bolesni i da vas ljudi sažaljevaju. To vjerovatno dolazi iz potrebe čovjeka koji posmatra situaciju da se distancira od bolesti – ti si bolesna, ja te sažalijevam, ti si daleko od mene. Na jednom mjestu u romanu ja čak spominjem kako glavna junakinja ulazi u prostoriju gdje se prima kemoterapija, gleda te ljude i misli "jadni, bolesni ljudi". Takve misli su mehanizam samoodbrane, ali za osobu koja je u procesu liječenja to je vrlo pogubno, jer se igra s vašim identitetom i na neki način vas uvjerava da su svi drugi aspekti vaše ličnosti nestali, da ste vi samo bolesni i ništa osim toga. U toj atmosferi ugrožen je temelj osobnog dostojanstva, jer vas se ne doživljava kao kompletnu osobu. Mislim da je važno da govorimo o svim temama koje stavljaju čovjeka u poziciju uskraćenosti: o alkoholizmu, narkomaniji, manjinama; o svim tim temama o kojima se jednostavno ne govori dovoljno.

Osnovni tekst romana ispresecali ste medicinskom dokumentacijom: to je tehnički jezik lekarskih nalaza, specifikacija lekova...

Ova poglavlja su gotovo namijenjena za nečitanje i služe da zagluše nerazumljivim jezikom i dočaraju tu gluhoću u kojoj se nalazi čovjek suočen sa svim tim podacima koji na ljudskom nivou ne znače ništa. Samo da ne počnemo guglati sve što tu piše, a ako počnemo, onda sve bude još gore. To je protuteza koja i stvara i rastavlja paniku: ti si dio statistike, nisi jedina, tvoja priča nije tako velika.

Vaša junakinja odbija da pristane na sva ta očekivanja okoline – i kao osoba koja se leči, i kao žena generalno. Šta je izvor te snage?

Ja ne znam šta je to što ja imam, koja je to upornost. To se kod nas u Mostaru kaže krmalak – odbijanje da odustaneš od onoga što želiš, što jesi. Tokom kemoterapije, bilo mi je vrlo bitno da ne pristajem na bilo kakvu vanjsku percepciju kao mjesto gdje će se stvarati moj identitet. Ja jesam bila, a takva je i junakinja u romanu, osoba koja je hodala unaokolo ćelava bez obzira na to što je bilo jako hladno. Bila je zima i objektivno mi je bilo hladno glavi, ali nisam mogla da podnesem da se sakrivam i stidim onoga što jesam, šta god da je to. To nepristajanje je izvor snage. Mislim da pristajanje na osjećaj stida, na vanjsko uvjeravanje da nismo dovoljno dobri, te smo izbačeni iz koncepta normalnosti, i više ne pripadamo svijetu, može biti pogubno za osobu.

Kroz roman se ravnopravno prepliću scene lečenja i scene iz detinjstva, bol odrasle osobe i bol deteta. Zašto vam je bilo važno da se bavite trenucima iz prošlosti?

Ono što sam htjela da uradim kroz uvođenje epizoda iz djetinjstva jeste da istražim šta je krenulo pogrešno, gdje je posijano sjeme buduće nesreće. Prateći liniju kojom bolest teče, htjela sam da pronađem i osvijestim sve one momente koji su doprinijeli sadašnjem trenutku, sva druga ograničenja sa kojima se ženska osoba suočava kroz odrastanje. Kada smo male, mislimo da smo jednake kao i dječaci, da je sve što svijet pruža dostupno i za nas. Sa odrastanjem, počinju da dolaze sve te sitne restrikcije, koje vrlo sistematski ograđuju taj prostor koji pripada djevojčicama. To počinje od toga kako moramo sjediti ili šta ne smijemo oblačiti, kako trebamo govoriti, kako se ponašati, prostor se sve više sužava. Kada nastupi pubertet i tijelo počne da se mijenja, žensko biće počinje da se manifestuje kao drugost. Razlog tome je što su uloge žene u društvu na svakom nivou vrlo jasne: djevojčice nemaju pravo na seksualnu žudnju. Ako pogledamo romane odrastanja, koji su često fokusirani na dječake, vidjet ćemo da su njihove seksualne žudnje vrlo pohvalne, dok se na ženske gleda kao na devijaciju. Mislim da upravo taj odnos stvara konflikte na nivou ličnosti djevojčice, jer nam se stalno govori da nije u redu, da nije dovoljno dobro i da sa svim tim što jesmo mi jednostavno nismo dovoljne.

Tu se pojavljuje jedan paradoks: kao da moramo reducirati dijelove sebe, odreći ih se, potisnuti, otkinuti ako hoćete, kako bismo nadoknadile sve to što nam nedostaje. Kroz temu o kojoj pišem, to otkidanje prenosi se na doslovan nivo – odricanje od dojke kao odbacivanje ženstvenosti. Ako žena gubi dojke, ako ostaje bez materice i jajnika, postavlja se pitanje šta je ona, je li ona žena. Htjela sam da pokažem da čak i ako se zahtijeva da odbacimo sve, da se prilagodimo u potpunosti, ipak ostajemo ono što jesmo. Htjela sam da istaknem da smo žena ako se tako osjećamo – bez obzira na sve, čak i ako je oblik tijela muški, i da insistiram na tome da je žena sa tijelom koje je prošlo sve te traume i dalje žena, i dalje cijela, i dalje lijepa.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---