Teofil Pancic

nuspojave >

Grešni Totenhem i aporije levice

Za koga srce bije ostacima deklasiranog urbanog proletarijata? Uglavnom za orbane, kačinjske, trampove, džonsone, salvinije, le penove... Naposletku: vučiće...

Ako poželiš da u Srbiji osnuješ levičarsku stranku, sve što treba da uradiš je da nekom suptilnom hipnotičkom metodom nagovoriš urednike Vremena – tako da ostanu u uverenju da oni zapravo nagovaraju tebe – da te intervjuišu i da te ture na naslovnu stranu, i to uz neku parolu što strašno zvuči. I onda je tvojih petnaest minuta slave zagarantovano, sve uz prigodne polemike (u minijaturnom ali kreštavo glasnom mehuru ideološki istomišljeničkih, ali interesno-praktično suprotstavljenih pregalaca društvenih mreža) koje ti samo podižu cenu – bar dok je pijaca otvorena. Nije li tako onomad bilo i s Borkom Stefanovićem? Sećate ga se, to je onaj levičar što je danas devojka za sve kod Đilasa, ili kod Jeremića, ko bi to razlikovao. Tako da je nova nada i superstar stranački traljavo organizovane i jedva postojeće levice Jovo Bakić, čovek koji je u javnosti uvek za dva-tri nivoa uznemireniji nego što to banalna politička prisebnost zahteva, ali tako vam je to sa savremenim levičarima: njihovo pogonsko gorivo su emocije, i to toliko pregrejane da već počinju da se osećaju na prepečenost.

Šalu na stranu, šta god ko mislio o (ne)ozbiljnosti Bakićevih kratkofitiljnih angažmana, ovaj je povod još jednom izneo na svetlost dana ono što mnogi tumače kao bolnu i štetnu odsutnost istinski levih stranaka, projekata i ideja u srpskom društvu, a naročito na tzv. političkoj sceni. Relativno se mnogo o tome govorilo i pisalo ovih dana, a najozbiljnije je postavio stvari Srđan Milošević na Peščaniku. Jedna od tačaka u kojima je autor savršeno u pravu jeste i da je isuviše lako (pa otuda i pomalo jeftino) sprdati se sa stanjem levice u Srbiji (i okolini), mada treba uzeti u obzir i da neki od najviđenijih majke-mi-levičara takvom stanju doprinose mnogo više od svojih nabeđenih ili stvarnih kritičara ili, daleko bilo, ideoloških protivnika.

Kako god: ako je levica praktično odsutna iz političkog i javnog prostora Srbije, pravo pitanje glasi: kako i zašto je do toga došlo i kako bi se to moglo promeniti? Odavno smo, toliko da se to s vremenom od lucidnog i tačnog uvida počelo neosetno pretvarati u mentalnu lenjost, ovu lokalnu anomaliju zasnovali na činjenici da je Srbiju kroz agoniju mračnih i sramnih devedesetih provela nominalna levica, dok su desničari (radikali i drugi "četnici") tu bili samo groteskni, nevažni, neretko prehisterični statisti, u boljem slučaju ađutanti. Ovo je za posledicu imalo posvemašnju konfuziju pojmova i vrednosti: ako su SPS, JUL i razne sporedne zločinačke organizacije koje su ispuzale ispod kamena podignutog početkom devedesetih nešto "levo", onda svaki razuman i pristojan čovek instinktivno bira nešto "desno", pa šta košta. Ali ovi, razume se, "nisu prava levica"? Okej, slažem se, ali nije poenta u tome da ubedite mene, ja sam i pre toga bio ubeđen...

Da stvar bude gora, problem s levicom, i to suštinski, identitetski, u međuvremenu je globalno eskalirao, tako da odavno nije samo naša lokalna folklorna osobenost. Pogledajte naše okruženje, bliže i šire: za koga danas glasaju prezreni na svetu? Za koga srce bije ostacima deklasiranog urbanog proletarijata? Uglavnom za orbane, kačinjske, trampove, džonsone, salvinije, le penove... Naposletku: vučiće... Većina tih proračunatih uništitelja svega što je valjalo u tzv. liberalnoj demokratiji predstavljaju se kao autsajderi, ljudi iz kontre establišmentu, iako je srž njihove politike ultrakonzervativna na stotine zamislivih načina. Na ovo levi analitički sentiment obično reaguje kičastim iskazom vrišteće patronizacije: ah, siroti ljudi, oni su dezorijentisani jer su ostavljeni na cedilu od stare levice, pa glasaju za tobože antisistemsku desnicu jer im se politički centar gadi... Lepo i dirljivo, megjutoa, samo dok apstrahujemo ogroman značaj koji u političkim opredeljenjima ima set kulturno-identitetskih vrednosti do kojih pojedinac drži. A kakve su one do kojih primetna i osetna većina drži, ne samo u ovim krajevima, i kroz sve vertikale i horizontale društva, od obrazovnih do klasno-materijalnih? Takve da se od njih tipičnom "savremenom levičaru" zamanta u glavi i krene mu na povraćanje...

Kako, dakle, ovaj jaz izgleda u neposrednoj praksi, a na ovom tlu? Ozbiljna i odgovorna levica duboko je antinacionalistička – sa svim ponekad radikalnim konsekvencama tog stava, tipa "oni bi priznali Kosovo" ili "oni kažu da su Srbi izvršili genocid" – ali sve stranke koje su zastupale takvu politiku neslavno su propadale na izborima, a ono malo popularnosti i glasova što su sticale uglavnom je bilo kod intelektualnijeg dela srednje klase; isto tako, ta bi levica, kažu, trebalo da je dosledno antikapitalistička, međutim, antikapitalizam je ovde sasvim marginalna i krajnje neatraktivna doktrina, i to možda čak pogotovo kod navodno prirodnih abonenata levice: što se njih tiče, kapitalizam je OK ako ja imam puno para, a nije ako ih nemam, ali ni tada ne nameravam da se zamajavam s proleterskom revolucijom, nego se nadam zgoditku u kladionici, ako Totenhem opet ne zajebe. A ako levica, smorena impresivnim izostankom ne samo podrške nego čak i elementarne radoznalosti za svoj program, odustane od prevratničkih ciljeva, onda je stigne optužba da više nije levica, i eto nas u začaranom krugu. A ovo je tek početak nedoumica. Nastaviće se, kad-tad.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST