Ta mi se zluradost ponovo javi kad videh video u kojem Vučić govori kineski. A još više se poradovah kad videh reklamu sa Vučićem i čajem. Setih se reklama u vreme Gruevskog

Kad sam poslednji put bila u Beogradu, u Skoplju je bilo veliko zagađenje. To su oni dani kada ljudi pronalaze neko mračno zadovoljstvo u statusu Skoplja kao jednog od najzagađenijih gradova na svetu, u statusu nekakve crne žrtve za koju nema drugog izlaza osim da ode iz smrdljive države. Da, kada Skoplje tako otrovno smrdi, i ja se pitam šta tražim ovde (isto se pitam i kada neko ko mi je blizak ili ja treba da idemo u bolnicu) i jesam li možda protraćila dosadašnji život. Tešim se da je zdravo sumnjati. Ponekad me oraspoloži neko putovanje. Tako, kad sam poslednji put otišla u Beograd, imala sam osećaj da ću se na barem dva dana odvojiti od svog grada u kojem se osećam zagušeno i stešnjeno.

I tako sa radošću sleteh u Beograd, grad koji mnogo volim. Izađoh iz aviona. Udahnuh. Smrdelo je na Skoplje. Beše mrak, ali ne onaj čisti, prozračni mrak, nego onaj gusti od koga ti je još hladnije. Stigoh u centar grada. Grad je bio okićen zbog novogodišnjih praznika. Ukrasi su bili bedni. Jeftini. Bili su toliko ružni da su nadmašili ovogodišnje ružne ukrase u Skoplju. Izađoh iz taksija i udahnuh. Mnogo je smrdelo. Nakon toga uđoh u stari socijalistički hotel čija mi je staromodnost ranije bila simpatična. U mojoj je sobi postojano mirisalo na pržena jaja, ali ona pržena u velikoj količini užeglog ulja kojima su nas osamdesetih hranili u vrtićima i letnjim odmaralištima. A kad kažem postojano, mislim postojano. Pa se zbog toga uplaših da će mi odeća vonjati na pržena jaja. Izađoh da se prošetam. Ali smrdelo je. Zato uđoh u kafić. Naručiću sebi piće i uživaću, pomislih, kao što ponekad možeš sebi da dozvoliš u inostranstvu.

U kafiću je smrdelo na cigarete. Svi oko mene su pušili. Obično ne pušim kad nisam u društvu, ali sada sam pušila, zato što su svi oko mene pušili. Odoh na ručak. Ali opet su svi oko mene pušili. Ljudi su pričali sa glavama u oblacima dima dok im je iz usta glupavo i uporno izlazio dim. Počeh da im primećujem glasove. Glasove kao stari ruski automobili, hrapave, bučne, poluraspadnute. Zagledah im se u lica: sivkastožuta, sa velikim naduvenim kesicama ispod očiju. Kesicama od ćevapa, kajmaka, cigara i otrovnog vazduha. Dobro je, pomislih zadovoljno.

I kod nas je isto. Evo, ukrasi su u Beogradu ove godine ružniji, pa je njima možda čak i lošije. Oni nisu u kotlini, a ipak su zagađeni. Kod njih se puši svuda, a kod nas, zahvaljujući tome što premijer puši, ipak se ne puši baš svuda, nego skoro svuda. Te misli probudiše u meni nekakvu ružnu zluradost.

Ta mi se zluradost ponovo javi kad videh video u kojem Vučić govori kineski. A još više se poradovah kad videh reklamu sa Vučićem i čajem. Setih se reklama u vreme Gruevskog. Bila je jedna od koje se u svima budila zluradost što nisu najgori, što su drugi gori od njih. Evo sad ću da vam je opišem da biste se bolje osećali. Ta reklama je bila jedan od pokušaja tadašnje vlasti da nas natera na više seksa s ciljem da imamo decu i da spasimo naciju od propasti. Bio je to deo kampanje koja se pravno završila tako što je ženama otežan pristup abortusu, što je imalo trajne lične tragične posledice za mnoge od njih. U svakom slučaju, reklama je išla ovako: jedan čupavi, neokupani tip gura ljude u jezero, ribarima prevrće kofe sa ribom, besno se osvrće za jednom ženom koja se šeta kejom. I tada prođe pored ljuljaški na kojima se ljuljaju dvoje dece. Devojčica se radosno zatrči ka njemu i zagrli ga. "Kakav god da si, tvoje dete će te uvek voleti", veselo nam poručuje ženski glas (ako želite da se uverite, na Jutjubu ukucajte Kampanja: Abortus – Roditel, ćirilicom).

Zluradost često gledam na licima velikog broja mojih prijatelja i poznanika kada dođu u Skoplje. To se dešava kada vide Skoplje 2014. Oduševljeno mi prepričavaju kako u mojoj malenoj sivoj reci punoj fekalija, reci po kojoj se nikad nije plovilo, stoje betonski gusarski brodovi na kojima se jedu svinjske kolenice "Bukefal". Pričaju mi viceve o tome koliko smo spomenika imali. Opisuju mi ružna zdanja od stiropora, pokazuju mi fotografije izobličenih kipova i smeju se. Porede moj zauvek izobličen, uništen grad sa Las Vegasom, sa filmskim setom, sa Diznilendom. Oduševljeni su fontanama koje sviraju i presijavaju se u raznim bojama ispod Bukefalovih ogromnih muda. Fasciniraju ih milionske sume koje su potrošene na ovu monstruoznost i oduševljeni su sopstvenom sposobnošću da uvide kontrast između kiča i bede kada gledaju kako se u fontanama prskaju siromašni Romi. I na kraju, sve to im je uglavnom smešno, rekli bi oni, na apsurdan način (Marko Tomaš, hvala mu, jedan je od izuzetaka, koji je, kada je prvi put ovde došao, katastrofu ovog grada uporedio s ratom). Raduju se što njih nije snašla takva nesreća. Možda je bilo rata, ali ovoga nije.

Eto tako se nadmećemo mi ovde. U mizeriji. Nisam ni ja neki izuzetak. Zato ovo i pišem, i zato da se izvinim svima onima kojima sam s visine rekla da nešto ne štima u njihovom domu, da ne znaju šta im se dešava, i da je nešto loše, a pritom sam se nasmejala. Ha-ha. Mnogo smešno.

Autorka je književnica iz Skoplja
(s makedonskog preveli Lora Podbarski i Teodor Hadžić Svetić)


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST