foto: vreme foto arhiv

Dragoljub Zarkovic

zoom >

Petka i Longin – Najbolji su rođendani koje ćemo tek da doživimo
– Robert Orben, američki komediograf i mađioničar

Od utorka ušli smo u tridesetu godinu postojanja, što je mnogo duže nego dinamika kojom se ovde menjaju, najčešće kvare, institucije, zakoni, pa i običaji, a o ljudima i da ne govorim. Voleo bih da verujem kako smo ostali dosledni i pošteni bez prava na izgovor da se političke i nadasve društvene, a još više tehničke okolnosti menjaju

Ponovo objavljujemo jedan od poslednjih tekstova Dragoljuba Žarkovića, objavljen u broju 1504 od 31. oktobra 2019.

Drugi deo naslova ovog teksta citat je čoveka koji trenutno ima 92 godine, ako Vikipedija, izvor svetskog (ne)znanja ne greši. Valja verovati čoveku sa tolikim iskustvom ukoliko je vest o njegovom iskustvu pouzdana.

Prostom permutacijom brojki (iskustvo "Vremena" je 29 godina) teško da bismo u ovom dobu izvukli sličan zaključak.

Ali mi nismo komediografi, još manje smo mađioničari, i naš posao jeste da sudimo o svetu, nedeljama i danima, a pošto ne pripadamo ni naciji sistemski zaraženoj optimizmom, zaključak da će svaki rođendan koji tek doživimo biti bolji lako je demantovati i dosadašnjom praksom, osim ako se ne misli na dugovečnost kao neki svevišnji dar pod uslovom da te ništa ne boli i da na počinak ne ideš s medicinskim pelenama.

Dakle, u trenutku kada nastaje ovaj prigodan tekst, tačno pre 29 godina, u isto doba kada se tekst piše, malobrojna redakcija iščekivala je u Klubu Narodnog pozorišta u Beogradu da se pojavi prvi štampani broj "Vremena" – i to je, eto, naš rođendan.

Od utorka ušli smo u tridesetu godinu postojanja, što je mnogo duže nego dinamika kojom se ovde menjaju, najčešće kvare, institucije, zakoni, pa i običaji, a o ljudima i da ne govorim. Voleo bih da verujem kako smo u ključnim stvarima ostali dosledni i pošteni bez prava na izgovor da se političke i nadasve društvene, a još više tehničke okolnosti menjaju.

Kada smo počinjali, od alata smo imali neku IBM-ovu električnu pisaću mašinu, jedne makaze (istina velike), kutiju (takođe veliku) i veliku želju da napravimo nešto drugo.

Sad sve zuji od kompjutera (istina nevelike snage), makaze (male) se mogu naći u ženskoj tašni, ali meni se čini (mada su prvoborci prvo sebi dodelili besplatne karte za voz, kao dokaz da o svojoj borbi imaju najbolje mišljenje) da mi koji smo startovali projekat – o kome je čaršija brujala da će izdržati najviše tri meseca (umalo da se to i ostvari) – nismo promašili ono najvrednije: doslednost i poštenje. Otuda bi i mi mogli vozom besplatno – kad bi bilo vozova.

Sticajem okolnosti, Srpska napredna stranka slavi rođendan na Prepodobnu mati Paraskevu – s narodnim nadimkom Sveta Petka, koja pada dva dana pre našeg rođendana. To su oni nasledili od Srpske radikalne stranke i po ta dva dana stariji su od nas, ali po godinama su mlađi. To im možda daje duboku veru da će im ovako prekrštenima svaki naredni rođendan biti najbolji, a niko pouzdan još se ne usuđuje da tvrdi da se u njihovom životu ne ostvaruje doskočica već citiranog američkog mađioničara.

Da smo, kada smo pravili "Vreme", makar malo pogledali u crkveni kalendar, mislim da ne bismo odustali od datuma. Tog dana pada Sveti mučenik Longin Sotnik, koji je kao šef straže nad svežim Isusovim grobom odbio da po cenu života i ponude krupnog mita (u smislu današnje korupcije) svedoči, dakle, da laže, da Hristos nije uskrsao trećeg dana od sahranjivanja, već da Longin treba da smisli tabloidnu priču kako su ga njegove malobrojne pristalice ukrale iz groba. Priča je mnogo duža i finale je da je Longina, kao i stražare koji su bili uz njega, nepotkupljivost stajala glava.

O doslednosti govori i činjenica da je njihov aktuelni prvosveštenik, radikalno i narodski, na proslavi rođendana u proteklu nedelju pred nepreglednom masom presvučenih radikala u novosadskom Spensu, permutovao deo u govoru i rekao "mi iz Srpske radikalne…" i dobio je aplauz veći od svih onih koji unazad svakodnevno dobija od plaćene publike, one prvoboračke koja ima besplatan prevoz, istina autobusima. I njemu je to bilo smešno.

Oni su, pa verovatno i među njima najsvežiji primerci naprednjačke vojske, svesni da se lapsusi ovakve vrste ne događaju zbog problema s govorom (setite se nezaboravnog vazduplohova), već iz duboke vatrene podsvesti, koja se radi političkog oportuniteta povremeno prigasi, a onda kada se slavi, iskre žara probiju na opšte veselje. To je pravi vatromet onog što su bili i što će, kad se jednom sve sabere i oduzme, i ostati.

Mi se i dalje zovemo "Vreme" i "ja tu ništa ne bih menjao."

Koristim priliku da svim čitaocima, saradnicima i poslovnim partnerima zahvalim što su se setili i pravovremeno nam uputili čestitke.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST