foto: aerodrom 13. maj

 

Zmaj

Nedaleko od naše kuće nalazi se prostrana pravougaona, uredno pokošena livada okružena njivama, pored koje prolazi pruga. Livada je zapravo pista za letelice – ultralake avione, motorne zmajeve, helikoptere i žirokoptere. Ova mala, ali ekskluzivna flota u privatnom vlasništvu smeštena je u hangarima. Po lepom vremenu bez mnogo vetra, vlasnici svoje letelice izvode na livadu i glancaju ih. Aviončići se kočopere na suncu, mameći zaljubljenike u letenje. Za određenu sumu, neki od pilota će ih provozati koji krug u letelici koju odaberu. Deo inventara aeroflote su i dve-tri mačke koje se uvek vrzmaju oko nogu i umiljati, razigrani psi Maza i Haski. I naravno, čuvar Brka koji u slobodno vreme čita knjige o Spinozi. Ipak, najvećim delom vremena mali aerodrom je potpuno prazan. Tada na njemu puca pogled daleko u vojvođanske ravnice, a tišinu remete samo ptice i povremena tutnjava putničkog ili teretnog voza.

Mi ovu livadu zovemo Zmaj. Ne znam kada i od koga je poteklo ovo ime, ali prihvatili smo ga bez preispitivanja. Za moju porodicu, Zmaj je mnogo više od aerodroma i livade za igru. To je mesto natopljeno lepim uspomenama, igrama sa decom, maštanjima, važnim odlukama. Zmaj možda ima najdublje značenje za mog supruga, jer ga je upoznao nekoliko godina pre nego što je upoznao mene. Sa drugovima iz kraja odlazio je tamo na partiju smeha i flašu piva. Ponekad su ostajali da sede na livadi dugo nakon što bi pao mrak. Tada bi posmatrali nebo sa zvezdama blistavijim i bližim nego inače i prepuštali se mladalačkom filozofiranju. Moj suprug se na Zmaju oduvek osećao kao u sopstvenom dvorištu. Tačnije, kao na nekom svetom, mističnom mestu koje podjednako pripada svima koji ga vole i čuvaju. Na to mesto je i mene doveo na početku naše veze. Poneo je krekere, flašu vina i dve plastične čaše, seli smo na ivicu livade i napravili piknik. Da li smo se baš tu zaljubili? Moguće.

Ova livada je za supruga i mene oduvek imala lekovito dejstvo. Došli bismo na nju namračeni od briga ili naelektrisani od frustracija svakodnevice, a vratili bismo se kući nasmejani i rasterećeni. Na volšeban način razrešili bi svaki nesporazum već nakon dva kruga šetnje po obodima livade. Često bismo dotrčali do Zmaja samo na pola sata, a ostali do zalaska sunca. To je prizor koji treba videti, naslikati: masivna plamena polulopta koja zaranja u zeleno more na horizontu. Ništa manje impresivan prizor predstavlja Zmaj prekriven snegom. Livada se tada pretvara u hladan, nepomičan i beo poligon za gacanje u zimskim čizmama i pisanje imena u snegu.

Nije ni čudo što i naša deca obožavaju Zmaja. Sin je tu bukvalno odrastao i odatle potiče njegova fascinacija vozovima i letelicama. "Kad porastem, biću pilot helikoptera", odlučio je sa tri i po godine, kada mu je favorit postao impozantni crni helikopter. Za četvrti rođendan napravili smo mu tortu Zmaj – veliku, zelenu livadu sa figurama njegovog omiljenog helikoptera i prugom po kojoj prolazi plavi Beovoz. "Ovo je najlepša torta na svetu", rekao je naš venčani kum, koji je Zmaja voleo koliko i mi. Jednogodišnja ćerkica je sa Zmajem tek nedavno počela da se upoznaje. Na toj livadi je protrčala i zaljubila se u branje maslačaka i belih rada.

A onda su počeli da prave put. Niotkuda su se stvorili bageri i kamioni. Posekli su žbunje i drveće koje je aerodrom skrivalo i odvajalo od stambenog naselja. Razrovali su staze koje su kroz šumarak vodile do Zmaja, iščupali su busenja trave da bi iskopali jame i kanale i u njih montirali narogušene žice. Livada sa malim aerodromom ostala je netaknuta, ali svuda oko nje su napravljeni ožiljci. Nekada uglavnom pusto i tiho mesto ispunila je buka mašina i radnika. U besprekorno održavanom krajoliku pojavile su se najlon kese, limenke, opušci i drugi otpaci. Svež vazduh zaprljan je oblacima prašine koju sa neasfaltiranog puta nanose pretovareni kamioni. Presečen je pogled na beskrajne vojvođanske ravnice. Prijatno zujanje letelica nadjačali su neotesani zvuci flote građevinskih mašina. Čak su i vozove gotovo sasvim zaustavili. Jer, iščupan je jedan kolosek na čije mesto će doći brži, jači, bolji.

Našeg utočišta više nema. Zmaju su odsekli krila. Sve ređe odlazimo tamo, jer nas rastužuje i boli da gledamo kako se naružuje i skrnavi mesto koje je postalo deo nas. Kada pored Zmaja bude završen put, njime više neće tabanati dečje nožice već će brundati besni džipovi sa zatamnjenim staklima. Ali, ko smo mi da se protivimo progresu?


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST