Reportaže >

Partivođa i boterija mu...

Uz knjigu Kilometar od 800 metara Dragana Todorovića (Vreme, 2020)

Desna klapna kaže da je Kilometar od 800 metara šesta knjiga sabranih reportaža Dragana Todorovića, koje on objavljuje u nedeljniku "Vreme" skoro tri decenije, uporno, odvažno i prepoznatljivo (tri očajne decenije, ne mogu da ne dodam!).

Kako kod Todora biva, knjiga ima ono što po Erihu Kestneru mora da ima – predgovor i pogovor, za koje su ovaj put zaduženi Igor Perišić i Filip Švarm. Dva dobro napisana, a vrlo različita teksta, nastala istim povodom – glede kilometra koji je za petinu kraći nego što nam slatkogovornik poručuje.

Ali knjiga ima i ono što je čini još jednim dragocenim reporterskim prilogom pisca – trideset tekstova, raspoređenih u pet glava, po tematskim i akterskim karakteristika i karakterima. Oni prate period 2016–2019. u razvoju naše novije razvojnosti, unatoč i šire od mogućeg. Junak (čitate, naravno: antijunak) prve glave ovog tragikomičnog kriptoromana je Vučić gospodin, koji otvara puteve, pruge, vozi šlepere, na otvorenom i kroz tunele, rukuje se i razgovara sa botovima "veoma dobro maskiranim u narod". Junaci (čitate jakako antijunaci) drugog poglavlja su tzv. premijerka Brnabić i ministri iz njojzine vlade, sve divjunaci, prekaljeni borci za malojuče-malosutra a u najširem smislu ničega. Junaci trećeg poglavlja su razne jade – koje su dičile i činile najizvrsnijim pet prethodnih Todorovih knjiga – manifestacije, sa sve organizatorima, učesnicima, narodnim "pjesnicima" i raznim šubaraškim ološem, koje je istorijska poplava izbacila na površinu trenutnosti, počev od Marićevića jaruge. Tim svetlim put(okaz)em nastavlja i četvrta glava sa sve vinarijadom, "legendarnim" pop Grozdanom kao spiritus movensom tucijade, plivadijadom za časni krst koja se rasplavila od Save kod Šapca do Trebinja; i od Begeja zrenjaninskog do jezera šumaričkog okrom Kragujevca. Ne smem da ne pomenem rekordnu plivadijadu u Podgorici "na ušću Ribnice u Moraču" itd. sve do Valjeva, kude još uvek odjekuje etnomuzički prelaz na pravoslavne motive, "gde se Eeeeee produžava u otegnuto Oooooo". Možda sve do Belog Blata, gde je ni mesec dana docnije održana kobasicijada u kombinaciji sa gulašijadom...

Manifestacije će napuniti i petu glavu Kilometra od 800 metara – gde posebno ističem rableovski prikaz "otmenog ispijanja vina" u Topoli, odnosno besmertni Šabački vašar opisan u tekstu "Došlo vreme da živim"... I taman kad ste pomislili da je to kraj nabrajanja antologijskih reportaža, ne mogu da odolim a da ne navedem i prikaz, od vlade i ministarstva podržanog "Festivala ženskih tajni" poznatih TV autorki, s prezentacijom u Lajkovcu, gde je Todor bio prisutan, a ja, nažalost, nisam....

Reportaže Dragana Todorovića imaju gotovo standardan oblik – u njima se "najprvo" objasni fenomen, manifestacija, predstavlenije – takoreći po pe-esu; a onda vidimo reportera kada stiže na lice mesta i počinje da opisuje vašarijadu koja je otpočela i koja štaviše sledi. Utrčavaju "u razradi" Vučić gospodin lično ili ministri ili drugi SNS-kadrovi i u reportaži slušamo njihove ideje i objašnjenja, bačena u lice prisutnom narodu, glede onog što je svakom jasno, da bi na kraju, ne komentarišući i ne poentirajući svoj satirički iskaz, pisac predstavu zaokružio odlaskom delegacije, u skupim crnim limuzinama poslednjeg godišta.

Razrađujući svoj groteskni realizam, Dragan Todorović sa strašću opisuje drangulije po tezgama oko samog centra zbivanja, recimo u Guči, ali i u detalje opisuje ministarkin look odnosno outfit, ne štedeći na pitoresknosti. Kao gogoljevski majstor detaljne deskripcije, Todor nas suočava sa jednom vrstom sitnosopstveničkog-komercijalnog haosa, koji jednako "ilustruje" i razigrava profanost i "duhovnost" – koje se ulivaju u superprimitivnost – navlačeći na naša lica čas ironični osmeh, čas izraz gađenja i prezira "našosti". U ovu označilačku igru satirizacije (čitaj satarizacije), pisac pridodaje ili prilepljuje govorancije Vučića gospodina ili snsovaca nižih činova, koje direktno i bez znakova navoda uliva u živi tok trajanja "otvaranja", "zatvaranja", šljivijade ili sremušijade, svejedno, gde je sve lepo u ovom času, ali "će bide još lepše" čim se osvoji vlast za sledeći mandat. U ovoj sintezi pojezije i proze, svaki čas se javlja voditelj ("gde si Gvozdene, kućo stara!"), i svaki čas neko dade aplauz, a neko nakrivi šubaru na desnu stranu. Nema veze da li se dotična deonica pruge-puta otvorila sa šest ili šezdeset šest meseci zakašnjenja.

Jedan moj kolega književni kritičar je tvrdio da su najbolji delovi kritičkih prikaza knjiga poezije navedeni stihovi pesnika i poštujući ovo sveto pravilo, ne mogu a da ne navedem jedan od najfascinantnijih fragmenata iz Todorove knjige, prisutnih u tekstu "E jes’ ga opravio". Reč je o otvaranju dela puta "Miloš Veliki", iz avgusta 2019: "Vučić gospodin odma uze da se izjavljuje mediji, koje predstavljalo energično žensko sa Prve televizije, koje je Vučić oslovljavao po imenu. Niti je ona znala šta pita, niti on šta odgovara, preko Save će da bude most za tri meseca, opoziciji sve daje, demokratija je učinila svoje, evo vam birački spiskovi, a REM i RTS su nezavisna tela, to ne može kako neko hoće..."

Neupitno je terapeutsko dejstvo "(nad)realističkih reportaža" Dragana Todorovića, na aktuelnom nivou – premijernog čitanja u nedeljniku Vreme i docnijeg pročitavanja u knjigama. Još važnija je izvesnost da će iz ovih tekstova neki budući ljudi, a naši potomci, moći da vide kako smo živeli i kako nam je bilo. Ali, pitam se da li će biti u stanju da shvate: zašto smo toliko trpeli i bili trpeljivi?


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST