---

Zašto igramo pionirsku ulogu već trideset godina kao prvi privatni medij u Srbiji? Zbog čega za razliku od svih ostalih pokrenutih 1990. ili 1991. jedini postojimo i danas? Za kakve se vrednosti zalažemo i protiv čega se borimo? I kako ćemo odgovoriti deci kada nas budu pitala šta smo radili tokom tri poslednje decenije iskušenja svih vrsta

Poput svakog medija, i "Vreme" ima dvije uzajamno isprepletene istorije. Prva je trideset godina dostupna čitaocima svake sedmice – riječ je o našim tekstovima, fotografijama i svemu ostalom što čini jedan nedjeljnik. Ona druga istorija tiče se života, sudbina i priključenija svih nas iz redakcije, sadašnjih i bivših članova, živih i mrtvih. Gdje jedna povijest završava, a druga počinje, nije moguće ustanoviti – koliko smo mi oblikovali ove novine, toliko su i one oblikovale nas, svakog ponaosob.

Da li je itko od osnivača vjerovao da će "Vreme" obilježiti trideset godina? Čisto sumnjam. Mislim da im je prije tri decenije najvažniji bio izlazak prvog broja, a poslije kako bude. Ali da nitko ne zna što budućnost nosi, vidi se već iz prve rečenice u prvom uvodniku prvog glavnog urednika u prvom broju.

"Ovoj redakciji ne pada ni na kraj pameti da sebi pripisuje nekakvu pionirsku ulogu", napisao je tada Zoran Jeličić u svom uvodniku.

Ispalo je da smo tu ulogu toliko puta igrali da je sada podrazumijevamo kao rutinski dio našeg posla. Elem, prvi smo privatni medij u bivšoj Jugoslaviji; prvi nedjeljnik u Srbiji koji je pokrenuo veb sajt; prvi sa distribucijom izbora naših tekstova na engleskom jeziku i međunarodnim izdanjem usmjerenim na publiku iz bivše Jugoslavije...

Ponosni smo na naša bivša i sadašnja specijalizirana izdanja (vidi tekst na str. 12) i izdavačku djelatnost. Pa još: prva smo nedjeljna novina sa portalom po imenu "Vugl" namijenjenom, prije svega, ljudima rođenim u posljednjoj deceniji 20. vijeka i prva sa video i filmskom produkcijom čiji opus sadrži više od 140 emisija "Zumiranje" i brojnih drugih priloga, te bar deset dugometražnih dokumentarnih filmova ili serijala, uključujući dva igrano-dokumentarna. A koliko znam, jedini smo njuzmagazin, i to ne samo u regionu, u kome već sedamnaest godina redovno izlazi strip (autor je Saša Rakezić alias Aleksandar Zograf).

Nabrajati bismo mogli dalje... Ako u našu pionirsku ulogu nije spadao fudbalski tim sastavljen od novinara i ostalih iz "Vremena", tu je bez ikakve sumnje bio redakcijski bend "Džasmin i haubice".

Od svih medija pokrenutih 1990. danas postojimo samo mi. Čitavih tih trideset ludih godina nastojali smo da pišemo istinito i profesionalno. Ako nam u pojedinim slučajevima ponešto i nije u potpunosti pošlo za rukom, razlog su nedovoljno provjerene informacije, brzopletost uslijed tiranije rokova i, naprosto, ljudska nepažnja.

"Vreme" je uvijek bilo nezavisno, ali ne i neutralno. Time hoću reći da smo od prvog broja pa do ovog koji držite u rukama pisali iz pozicije žrtve svakog progona ili diskriminacije, uvijek na strani slabijih, uvijek protiv ratova, nacionalizma, šovinizma, autoritarnosti, partiokratije i kleptokratije, uvijek u sukobu sa gospodarima ratova, kriminalnih klanova i tuđe muke, uvijek u borbi za toleranciju, dijalog, slobodu izražavanja, demokraciju i javni interes. Nikad nećemo prestati, niti se umoriti da stvari nazivamo pravim imenom. U tom kontekstu, nije ni najmanje iznenađenje što su Dejan Anastasijević i Jovan Dulović bili prvi novinari svjedoci pred Haškim tribunalom.

Zahvaljujući svemu ovome, "Vreme" nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Na jednoj strani imamo vjernu publiku, poštovanje velikog broja kolega iz drugih medija, visok ugled u domaćoj i inostranoj javnosti, a na drugoj žestoke napade. Zaista nije teško pretpostaviti od koga stižu uvrede i klevete da smo izdajnici, strani plaćenici, autošovinisti, ustaše, tajkunski i mafijaški list... Ne pada mi ni na kraj pameti da njihova imena stavljam u ovaj tekst. Dovoljno je reći da smo redovno i dostojno znali odgovoriti kada god su ti napadi dolazili sa pozicije vlasti i moći uključujući onu najvišu. Inače, na ostala olajavanja, podmetanja i spletkarenja ne obraćamo pažnju.

Prije svega, "Vreme" čine ljudi koji ga prave: uspravni, bez dlake na jeziku, ni malo "lagani", spremni da brane svoje mišljenje i moralna načela podjednako žestoko protiv kolega i prijatelja iz iste kancelarije kao i – ako treba – cijelog svijeta. Nikad nismo bilo istomišljenici ili dijelili iste ideologije, ali ni različiti u odnosu na osnovne humanističke, demokratske i civilizacijske vrijednosti. Uvjeren sam da je i to jedan od razloga zbog čega ne postoji redakcija u Srbiji čiji su članovi dobili više nagrada u raznim oblastima – kako onih zbog rada u matičnoj redakciji, tako i za uspjehe na drugim planovima. Međutim, interesantno je da samo "Vreme" nikad nije dobilo bilo kakvo priznanje.

"A i ko bi nam ga mogao dati", rekao mi je jednom Dragoljub Žarković, naš glavni urednik gotovo čitavih tih trideset ludih godina, čovjek čije ogromno životno dostignuće predstavlja upravo "Vreme".

Uglavnom, cijena profesionalne afirmacije svih nas bila je i ostala izuzetno visoka: Dejanu Anastasijeviću eksplodirala je bomba na simsu, Teofil Pančić je napadnut metalnim šipkama, Slobodana Reljića je otela Državna bezbednost... Gotovo da nema člana redakcije koji se nije suočio sa prijetnjama, zastrašivanjem i različitim pritiscima – uostalom, poput same novine kao cjeline. Zbog profesionalnog i nezavisnog rada "Vremena" trpjele su i trpe naše porodice, naše zdravlje, materijalna stabilnost... Ipak, umjesto kukanja, gurali smo i guraćemo dalje.

Sjećam se da su poslije "Oluje" u redakciju ušli jedan čovjek izbjegao sa Banije i njegova dva sina. Sve što je želio bilo je da nas upozna jer, kako je rekao, zahvaljujući našem pisanju nije izgubio razum. Sličnih primjera ima mnogo – od samog početka do današnjih dana. Naime, za vrijeme ove tri lude decenije ratova, bijede, nasilja, naručenih likvidacija, atentata, hiperinfalacije, izbornih krađa, nemira, nacionalizma, šovinizma, autoritarnosti, kršenja ljudskih prava, najjeftinijeg populizma i svega ostalog, bili smo i ostali rijedak azil normalnosti. To se posebno vidi u svakom zaoštravanju ovdašnjih kroničnih kriza, a vrijedi i u sadašnjem dobu pandemije korone i sumraka parlamentarizma i demokracije.

Na kraju, ako me ikad itko bude pitao što sam radio za vrijeme ovih trideset sumanutih godina, imam samo jedan odgovor. Pogledaću dotičnu osobu u oči i s ponosom reći: "Bio sam novinar ‘Vremena’". Vjerujem da će moje kolege i prijatelji reći isto ili slično.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---