NA VRHUNCU: Argentina, svetski prvak u fudbalu, Meksiko 1986.

---

Smrt traje kratko, kraće od jednog takta. Posle toga ona prestaje da postoji. Posle nje ostaju da žive uspomene. A kako vreme prolazi tako će uspomene na Maradonu samo dobijati na težini, postaće jače i svetlije. Rašće, menjaće se, dobijati nove obrise. Pa već danas, samo nekoliko dana nakon njegove smrti, jasno vidimo da je onaj prvi gol Englezima zaista dala Božja ruka

GOL BROJ 1 – DIKI STOJANOVIĆU NA BEOGRADSKOJ MARAKANI

Kada sam prvi put, u drugom razredu osnovne škole, držao globus u rukama, pitao sam učiteljicu kako ovi ljudi koji žive na južnoj Zemljinoj polulopti, mogu da vise naopako. "Evo! Ovi ovdje", pokazivao sam prstom upirući na Južnu Ameriku. Jesu li zalijepljeni nogama za zemlju? Ili ih nešto pritišće odozdo da ne padnu u svemir? Kako žive naopačke? Vrti li im se u glavi? Povraća li im se? Jel misle naopako? Kako piju? Kako jedu? Kako pišaju? (ovo zadnje nisam pitao, samo sam pomislio)

Uzalud mi je učiteljica objašnjavala da je njima isto kao nama, samo sa druge strane lopte. Priznala je, međutim, da zvijezde iznad njihovih glava imaju drugi raspored, a dodala je i to da kad dođe decembar, njima dolazi ljeto, a da im zima počinje u junu. To me potpuno zbunilo! Koliko god da je moja učiteljica bila sugestivna osoba, i koliko god da sam joj vjerovao, u meni je tinjala sumnja. Ili je Zemlja ravna ploča, ili ti ljudi koji žive sa donje strane naše planete kriju neku tajnu.

Vrijeme je teklo, ja sam odrastao, upoznavao svijet oko sebe. Društvo oko mene usadilo mi je duboko uvjerenje da je Zemlja okrugla i ja, naravno, protiv te notorne činjenice nisam imao niti jedan valjan argument. Međutim, ostao sam u uvjerenju da Oni koji se rađaju, rastu i umiru sa donje strane Zemljine lopte kriju neku tajnu do koje ja nisam bio kadar doprijeti.

Po prirodi sam radoznao. Ne drži me mjesto. Zbog toga nije bilo neobično to što me život natjerao da se sretnem sa onim o čemu sam kao dijete razmišljao. Moj prvi kontakt sa Onima koji žive s glavom prema dole bila je jedna mala kaseta koju je iz Argentine donijela Sejina tetka. Bio je to album uživo pjevačice koja se zvala kao i marka najpoznatijeg automobila na svijetu. Mercedes. Prezivala se Sosa. Ja, koji sam u to vrijeme, vrijeme rane gimnazije, ogrezao u panku, odjebavao sve "mekše" od Pištolja, taj komad plastike nisam vadio iz oronulog Grundigovog kasetaša. Pomjerena, nadrealna, osjećajna i uzbudljiva muzika, koja je zavijajući izlazila iz promuklog zvučnika, slikala je beskrajna argentinska polja, izborana lica gaučosa, raspukle beonjače napaćenih žena i dugu, nepreglednu rijeku kojom su bezimeni brodovi dovodili beskućnike i skitnice izbacujući ih na komad njene obale da bi tu, u očaju, podigli grad čije nas ime danas ironično podsjeća da je nekada, na tom mjestu, vazduh bio čist. (Buenos Ajres)

Ta kaseta je, u stvari, samo potvrdila moje sumnje da ti koji žive sa donje strane planete nose neku tajnu. Jer, niti se tako svira, niti se tako pjeva, ali je sve čista divota. Đavo mi nije dao mira. Krenuo sam u dalja istraživanja Onih koji žive naglavačke. Kao Indijana Džons! Latinoamerička literatura kotila se na mom stolu. Beskrajni nepoznati svijet, čudnovate priče, ljudi sa krilima, borbe pijetlova, zlokobni slijepci, pukovnici koji jedu govna... Kako je istraživanje napredovalo, tako se moja teorija o posebnosti tih ljudi pokazivala ispravnom.

Onda se, kao kruna moga istraživačkog rada, pojavio jedan fudbaler. Zvao se Dijego Armando Maradona. Čupavac koji je izgledao kao malo svjetliji član grupe Džekson fajv. Igrao je fudbal koji je imao više veze sa religioznim ritualima nego sa sportom. U njegovim potezima nije bilo geometrije, u rješenjima i mašti prepoznao sam likove Sabatovih dijela, u nekim njegovim odlukama otjelotvorila se mudrost Borhesa, a strast koja je kipila iz svakog njegovog pokreta podsjećala me na Kortasara. Promjena tempa, omiljeno oružje Dijega Armanda Maradone, primjetna je u svakom taktu Mercedes Sose. Ali, ni to nije bilo dovoljno da se uvjerim da Oni koji žive naopako kriju neku tajnu. Dokaz je stigao malo kasnije, na Marakani. Onoj beogradskoj, 1982. godine.

Igrao je protiv Zvezde, za Barselonu. U jednom trenutku je krenuo u avanturu... pa dokle dogura. Tjerao je loptu, tjerao, tjerao... dok nije došao do onog kruga na vrhu šesnaesterca odakle je gol tako blizu, a tako daleko. Primijetio je da je golman, visok kao gotska katedrala, izašao previše sa svog gola, vjerujući da su zakoni fizike jednaki za sve ljude na ovoj planeti. Međutim, Dijego je jedan od Onih koji su živjeli sa glavom nadole. Iz trka je podbo loptu, koristeći magiju nepoznatu svijetu koji živi sa glavom prema gore. Sjećam se, pričao nam je jedne noći u vlagom i duvanom nabijenoj garderobi nakon našeg madridskog koncerta, kako loptu nikada nije udarao jako, iz sve snage, valjda da se ne naljuti na njega, već da ga sluša. To mu se u Beogradu i dogodilo. Slušala ga je. Ona je, suprotno Njutnu, izgubila vlastitu težinu, pretvorila se u balon, i na kraju preletjela čovjeka visokog kao gotska katedrala. Bilo je jasno da je ta lopta do Dikine mreže došla putujući iz donjeg dijela planete. Sto hiljada ljudi ustalo je u znak poštovanja prema tome čudu. Osjećali su se isto onako kako se osjećao onaj prvi čovjek pred kojim je sijevnula vatra.

GOL BROJ 2 – PRVI GOL PITERU ŠILTONU NA STADIONU ASTEKA

Niko u mojoj raji nije volio Engleze. Vjerovatno je za to bilo razloga. Nikome nisu bile simpatične njihova nadmenost, pohlepa, gramzivost, licemjerje. Moja raja ih nije voljela, jer moja raja nikada nije voljela Silu. A Sila je bila narod, stiješnjen na malome ostrvu koji je pod svojom šapom držao pola planete, više vijekova. Ako im usfali neki ćošak na kome sunce još nije zašlo, oni i taj ćošak prigrabe sebi. Tako su uzeli i argentinske Maldive. Pod plaštom civilizacijskog napretka, mutili su vodu i na Dalekom i na Srednjem i na Bliskom istoku, ali i na Dalekom i na Srednjem i na Bliskom zapadu. Nema supe u kojoj nisu mirođija. Nekad perom, a nekad oružjem. Jedini koji je volio Engleze bio sam ja. Jebi ga. I za to je bilo razloga. Kakvi god da su i šta god da su nam činili, oni su izmislili dvije stvari zbog kojih je moj život dobio više smisla. Fudbal i Rokenrol! Malo li je? Ovo potonje bilo je, i još uvijek je, njihovo najjače oružje. Notama Bitlsa i Stounsa vadili su iz Berlinskog zida ciglu po ciglu, sve dok se ovaj nije sam urušio. Da nije bilo električne gitare, gvozdena zavjesa bi i dalje bila spuštena. Englezi su svjesni te svoje Sile, i vješto je koriste. Ako si protiv njih, ti potkopavaš ono na čemu su stasale generacije dvadesetog vijeka.

Moja ljubav prema Englezima počela je da blijedi sa početkom ratova devedesetih, kada je sve ono što je Daleki, Srednji i Bliski istok već znao o njima, postalo jasno i meni.

Devedesete su bile godine nepravde. Jugosloveni su na svojoj koži osjetili principe na kojima je građen svijet koji su skrojili Englezi. A mi još uvijek mislimo da je problem u nama!?!

Za utjehu je da od lošeg uvijek ima gore. Nepravdu, potlačenost i siromaštvo, koji po prirodi stvari idu uz korporativni kapitalizam, najviše su osjetili oni ljudi koji žive naglavačke. Latinska Amerika. Kada sam jednom prilikom svom prijatelju Njanju, argentinskom novinaru, korijena vezanih za jedno od plemena na koja su prije petsto i kusur godina naišli Kolumbovi sljedbenici, govorio kolika se strašna propagandna mašinerija sručila na moj nesretni narod samo zato što hoće da misli svojom glavom, Njanjo me je pogledao i upitao zašto ja to govorim njemu. "Ti govoriš o propagandi!?!", to mi je rekao. "Pa, vi nas petsto godina zovete Indijancima, a znate da mi sa Indijom nemamo nikakve veze!" I zaista. Ima li veće nepravde od pogrešnog imena?

Kada se uđe u favele Buenos Ajresa, kada se prođe kroz sve njihove "Više mizerie", putevima od Kordobe do Mar del Plate, kada se uđe u Rozario, Mendozu ili dole u Patagoniju u Neuken, čovjek vidi da smo, što se nepravde i siromaštva tiče, mi još dobro prošli. Sve ono što krasi savremeni svijet koji jednom nogom stoji iznad provalije, u Latinskoj Americi je vidljivo golim okom. Razlika između bogatih i siromašnih ovdje se da opipati, a surovost kojom bogati dio planete udara na ovaj čemer nije uporediv ni sa surovošću Atile Hunskog. Ako se slučajno pojavi neki entuzijazam da se stvar promijeni, očas posla se instalira vojna hunta da se "zadrži red i mir". Tada ljudi prestaju da budu ljudi i postaju zvijeri, a fudbalski stadioni postaju logori. Stoga je i razumljivo da siromšni, ubogaljeni i obespravljeni traže neku nadu ili svjetlost u nekom od njih, iz njihovih favela, nekom koji sine svojim talentom i darom. Još ako taj neko ima svetački oreol iznad sebe, pravedan pogled na svijet, ako ih uzme u zaštitu, ili ih obasipa ljubavlju, on postaje njihova Utjeha.

Tog vrelog junskog dana osamdeset šeste godine dvadesetog vijeka, cijelom obespravljenom svijetu bila je potrebna utjeha. A ona je došla nenadano u pedeset prvom minutu četvrtfinalne utakmice Svjetskog prvenstva u Meksiku između Engleske i Argentine. Jedna ničija lopta padala je s neba između jednog od najboljih golmana svijeta Pitera Šiltona i metar i žilet visokog dječaka čije je vragolanstvo trebalo da udijeli tu utjehu. Niko ne zna kako, ali lopta je završila u mreži!?! Bilo je nemoguće zamisliti da je Vragolan od metar i žilet skočio više od Šiltona! Pretpostavka je bila da je koristio ruku! Ali nije, ne vidi se! Ili nismo željeli da je vidimo! Kako je nije vidio sudija koji je bio na par metara daleko od njih? Jednostavno. Nije je vidio jer su mu milioni siromašnih i obespravljenih svojom željom zatvorili oči. "Ne, gospodine Ali bin Nasere, vi to niste vidjeli!" Naser nije vidio, nije vidio ni njegov pomoćnik, a nije vidio ni Šilton. Nije vidio niko, pa ni Vragolan. Vrištao je od sreće. Da li zato što je postigao gol na kvarno ili zato što je kaznio Silu? A kaznio ju je tamo gdje joj kazna najteže pada. Na fudbalskom terenu.

Već se te večeri po kafanama pričalo da je to bila Božja ruka.

GOL BROJ 3 – DRUGI GOL PITERU ŠILTONU NA STADIONU ASTEKA

Ples dođe kao ogledalo nekog naroda, njegova lična karta. Beč, u slavu raskoši, bogatstva i plavoga Dunava pleše valcer, razvratni Pariz ima svoj lascivni kankan, vrela Andaluzija gori u flamenku, a Srbi se, čekajući nove nevolje, zbijaju u kolo. Argentina ima tango. Tango je došao sa istih onih brodova sa kojih su sišle izbjeglice tvoreći jedan od najčudnijih gradova svijeta. Tango se tu, u La Boki, zakopitio među skitnicama, probisvijetima i kurvama. S njima je i postao ples raspet između ljubavi i mržnje, vatre i leda, suza i smijeha. Eros i Tanatos. Tango, dok se pleše, liči na igru đavola sa sudbinom, na igru ljubavnika osuđenih na smrt od ljubavi. Svaki tango izgleda kao da je posljednji. Niste sigurni da li će plesači završiti u plamenu strasti ili sa nožem u leđima. Tango je prepun nepredvidivih kretnji, usporavanja i ubrzavanja, naglih obrta. Partneri se prate pogledom, noseći jedno drugog kao ranjenika. Savijaju se jedno na drugoga, kao da se ne vole, kao da se nadmudruju. Kao da jedno drugom istovremeno žele donijeti sreću i nanijeti bol.

U 55. minutu četvrtfinalne utakmice na Svjetskom prvenstvu u Meksiko Sitiju između Engleske i Argentine, pri vodstvu Argentine od jedan prema nula, Dijego Armando Maradona odlučuje da zaigra tango sa kompletnim engleskim timom. Kako se na fudbal u Engleskoj ne gleda kao na umjetnost, već kao na rat, Englezi nisu shvatili Maradonin "poziv na ples". Ispadali su iz ritma, gubili ravnotežu, padali, sudarali se jedan sa drugim, ostavljajući Dijega da na kraju ples završi sam. Sve je počelo u onome krugu koji obilježava sredinu terena, a završilo se iza leđa nemoćnog Šiltona. Lopta je, nježno praćena prstom sudbine, zatresla mrežu, a Maradona je svoj ples završio pored korner zastavice. Nepravda je u ovom slučaju učinjena samo prema Buručagi, Maradoninom kompanjonu. Njegova je kretnja pratila Maradonin ples, pa su nesretni Englezi svakog trenutka očekivali da Vragolan loptu uputi saigraču u sredinu. To bi bilo logično sa pozicije onih koji žive sa glavom prema gore. I to se zove geometrija. Ali, Maradona je onaj koji je živio okrenut naopako, pa je odluka o tome šta će uraditi s loptom u toku plesa donijeta u skladu sa njegovim emocijama, a ne sa zakonima fizike. Tako je taj gol postao jedan od onih trenutaka u istoriji čovječanstva koji produžavaju život na planeti za najmanje hiljadu godina.

Maradona je nastavio da pleše tango, a onaj koji pleše tango zna da je i smrt ravnopravno uključena u ovu igru. Na kraju krajeva, smrt traje kratko, kraće od jednog takta. Poslije toga ona prestaje da postoji. Poslije nje ostaju da žive uspomene. A kako vrijeme prolazi tako će uspomene na Maradonu samo dobivati na težini, postaće jače i svjetlije. Rašće, mijenjaće se, dobivati nove obrise. Pa već danas, samo par dana nakon njegove smrti, jasno vidimo da je onaj prvi gol Englezima zaista dala Božja ruka.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---