PROCES DUG 18 GODINA: Jovica Stanišić i Franko Simatović Frenki

Suđenje Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću Frenkiju >

Očevi paravojnih formacija

Kako su devedesetih godina opisivani načelnik Resora državne bezbednosti MUP-a Srbije i njegov najvažniji pomoćnik? Šta je sve karakterisalo paravojne jedinice i zašto su im one najveća zaostavština? Zbog čega je Milošević otpustio Jovicu Stanišića i kakve to veze ima sa CIA? U kom se položaju bivši šef DB-a nalazio pre i posle Petog oktobra? Na koji je način izručen Haškom sudu zajedno sa Frankom Simatovićem Frenkijem i šta je bilo posle

Tekst pred čitaocem otišao je u štampariju prije izricanja presuda na ponovljenom suđenju pred Haškim sudom bivšem načelniku Resora državne bezbjednosti MUP-a Srbije Jovici Stanišiću i njegovom pomoćniku Franku Simatoviću Frenkiju. U ovom trenutku svaka prognoza zato je deplasirana, a i jedino sigurno sa ovom dvojicom jeste da nikad ništa nije sigurno. Naime, najduži proces u istoriji Haškog suda ni ovim možda neće biti okončan ni nakon osamnaest godina – i tužilaštvo i obrana imaju pravo na žalbu.

Kada su Stanišić i Simatović 31. marta 2003. prebačeni iz Centralnog zatvora u Beogradu u pritvorsku jedinicu Haškog tribuna u Ševenigenu, Srbija se nalazila u vanrednom stanju poslije atentata na premijera Zorana Đinđića. Glavni organizator tog zločina bio je Milorad Ulemek Legija, a neposredni izvršilac – Zvezdan Jovanović: prvi je de facto vodio Jedinicu za specijalne operacije Resora DB-a poznatiju kao "Crvene beretke", drugi mu je bio desna ruka. Sama formacija u potpunosti je bila čedo Stanišića i Jovanovića.

Dok se njima dvojici sudilo u Hagu, mnogo toga se mijenjalo u zemlji do 2012. Mada nedosljedno i kampanjski, napravljen i je pokušaj otklona od nasljeđa ratova devedesetih godina dvadesetog stoljeća u bivšoj Jugoslaviji. Malo što je od toga opstalo. Danas se na vlasti nalaze isti oni koji su, po vlastitom priznanju, slavili Đinđićevu smrt, poznavali i podržavali Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, Željka Ražnatovića Arkana i Legiju... Naravno – i Stanišića i Simatovića.

MY NAME IS...

Šira javnost je prvi put čula Stanišićev glas u ljeto 1995. Tada je u svojstvu specijalnog Miloševićevog izaslanika stigao na Pale radi oslobađanja više od četiri stotine pripadnika mirovnih snaga koje je zarobila Vojska Republike Srpske. Mada je od 31. decembra 1991. formalno bio na čelu Službe – a praktično ju je vodio već dvije godine kao zamjenik načelnika – Stanišić nije davao intervjue ili izjave. Na Palama je stao pred kamere i onako visokih zalizaka, kamenog lica i nemirnih, budnih očiju rekao: "Ja sam Jovica Stanišić, šef Državne bezbednosti Srbije."

Ova rečenica u stilu Džejmsa Bonda učvrstila je njegov status sive eminencije Miloševićevog režima, pogotovo u političkim i novinarskim krugovima. Naime, Stanišić nije bio kabinetski tip. Mogao se sresti na diplomatskim prijemima, u pojedinim kafanama, na nekim drugim mjestima... Oni koji su ga tada upoznali govorili bi da je vrlo inteligentan i energičan, zna šarmirati i uvijeno priprijetiti, može postupiti oštro ili pomirljivo – zavisno od osobe i situacije. Oko sebe je, kažu, uvijek znao stvoriti atmosferu nečeg tajanstvenog i zavjereničkog. Njegove neprovjerljive indiskrecije i isti takvi liberalni stavovi dodatno su utvrđivali Stanišićev mitski status hladnog i sposobnog profesionalca, jednog od rijetkih glasova razuma u užem Miloševićevom okruženju.

Malo tko je tog ljeta 1995. na Palama primijetio muškarca u maskirnoj uniformi, sa pištoljem na jednom i nožem na drugom boku. Bio je to Simatović. Visok, uvijek blizu Stanišića, djelovao je napeto i pomalo umorno, očiju skrivenih iza velikih foto-grej naočala, nalik na čovjeka od akcije koji se pomalo dosađuje... Znatno stariji od ljudi u istoj uniformi, Simatović je bio njihov komandant, šef Druge uprave i pomoćnik načelnika Državne bezbjednosti. Ako su ga, za razliku od Stanišića, slabo znali van dobro obaviještenih beogradskih krugova, to nije važilo za Krajinu i Republiku Srpsku. Na tim prostorima opisivan je kao kombinacija bahatog kauboja i adrenalinskog zavisnika, čija se riječ i zapovijest i te kako sluša. Dovoljno je bilo da na naređenju samo napiše "Frenki".

Simatović je nosio crvenu beretku zajedno s ostalim ljudima u Stanišićevoj pratnji. Na Pale su stigli naoružani različitim pješadijskim oružjem uključujući sačmare; već spomenuti Zvezdan Jovanović vozio je džip sa načelnikom Državne bezbjednosti. Za ovu priliku koristili su naziv Jedinica za antiteroristička dejstva (JATD), a to im nije bio ni prvi niti posljednji naziv od početka do kraja djelovanja. Zauvijek će ih pamtiti kao "Crvene beretke" iako ovo ime nikad zvanično nisu imali.

PARAVOJNA RAPSODIJA

Jedinica je nastala prije trideset godina, na proljeće 1991. u selu Golubić kraj Knina. Uz nekoliko instruktora Državne bezbjednosti, formirao ju je Simatović sa Kapetanom Draganom Vasiljkovićem. Činili su je uglavnom probrani pripadnici krajiške milicije i nešto dobrovoljaca iz Srbije, a predstavljala je prvu paravojnu formaciju pod vođstvom Državne bezbjednosti. Formalno je bila u sastavu MUP-a Krajine i, u prvo vrijeme, poznata pod nazivom Knindže. Crvene beretke kao znak identiteta stekla je slučajno – nakon završenog prvog turnusa obuke, polaznicima ih je na poklon podijelio Kapetan Dragan, njihov prvi instruktor.

Državna bezbjednost pod Stanišićevim ravnanjem ovdje nije stala. Crvene beretke su uskoro slijedile druge paravojne formacije poput Arkanove Srpske dobrovoljačke garde ili Škorpiona Slobodana Medića Boce. Ma koliko bili različiti odnosi unutar njih, sve su imale iste ključne karakteristike.

Prva je bila uzajamna kompatibilnost poput lego kocaka. Pojedinci i dijelovi ovih jedinica mogli su da se spajaju i rastavljaju po potrebi. To je posebno došlo do izražaja u Cazinskoj krajini 1994/95. Tada su Crvene beretke, dio Arkanove Garde i Škorpioni zajednički učestvovali u operaciji "Pauk" kao jedinstvena formacija. Zadatak im je bio da omoguće Fikretu Abdiću restauraciju njegove Autonomne oblasti Zapadna Bosna nakon sloma u borbama sa Petim korpusom Armije BiH iz Bihaća.

Sljedeća karakteristika paravojnih formacija jeste odrecivost. Sve one su tobože bile u sastavu krajiške ili vojske i policije Republike Srpske tako da je ustanovljavanje tko i kako stoji iza njih nerijetko nalikovalo istraživanju toka pranja prljavog novca.

Razlog ovog prikrivanja tragova prvenstveno je bio u omogućavanje Miloševiću da tvrdi kako "Srbija nije u ratu"; mnogi optuženici pred Haškim sudom upravo su ovo godinama ponavljali u svojim obranama.

Konačno, paravojne formacije Državne bezbjednosti spajao je i zajednički cilj. Prvi je bio radikalizacija prilika u pojedinim dijelovima Krajine i Bosne i Hercegovine; lokalno stanovništvo je pripadnike ovih jedinica zvalo "ljudi sa strane", svjesno da upravo oni stoje iza čitavog niza sukoba i progona stanovništva nesrpske nacionalnosti.

Drugi cilj im je bio kontrola krajiških i vlasti Republike Srpske. Koliko su u tome bili uspješni, svjedoči činjenica da je Stanišićev i Simatovićev odlazak na Pale doveo do trenutnog oslobađanja zarobljenih mirovnjaka, bez obzira na sve prethodne prijetnje i zaklinjanja Karadžića i Mladića. "Jovici to nismo mogli odbiti", prokomentirao je jedan od svjedoka ove misije iz Republike Srpske. Sličnih primjera u Krajini ima još mnogo više: pokušaj smjene Gorana Hadžića u istočnoj Slavoniji osujetio je Arkan poslavši svoju Gardu da "obezbjeđuje" Skupštinu; prvi predsjednik Krajine Milan Babić se morao povući sa funkcije nakon "razgovora" sa pripadnicima Jedinice 1992. i od tada se njih, Stanišića i Simatovića, istinski bojao sve do tragične smrti.

Na kraju, ali nipošto na posljednjem mjestu, jeste djelovanje paravojnih formacija na "ekonomskom" planu. Od njih je zavisilo tko može astronomski zarađivati na švercu hrane i oružja sa Petim korpusom u Bihaću, trgovati naftom i cigaretama u Krajini i Republici Srpskoj, ali i učestvovati u povlaštenim poslovima sa deficitarnom robom u, kako se to tada zvalo, svim srpskim zemljama. Jasno je i da su u svemu ovome nastojali da se "ugrađuju" koliko god mogu, zavisno od funkcije i prilike. A da one nipošto nisu propuštane, najbolji primjer pruža Arkanova poslovna imperija i stil života.

Jovica Stanišić nije izmislio paravojne jedince tajni službi, niti je Franko Simatović Frenki bio jedini viskopozicionirani bezbjednjak na njihovom čelu. Ovakve formacije provlače se kroz veći dio dvadesetog stoljeća, a postoje i danas na mnogim kriznim žarištima. Međutim, izvjesno je nešto drugo – one nigdje i nikad ništa dobro nisu donijele. Poslije povlačenja Crvenih beretki, SDG-a, Škorpiona i sličnih na tlo Srbije, stanje u njoj je odavno nalikovalo na ono u Krajini i Republici Srpskoj.

KOMPANIJA IZ LENGLIJA BALKANSKI ŠPIJUN

Stanišić se našao na čelu Državne bezbjednosti u krajnje dramatičnim vremenima. Zemlja je bila pod sankcijama međunarodne zajednice pa mu je u djelokrug poslova spadalo i njihovo probijanje na sve moguće načine. Ovo je, dalje, dovelo do ogromne kriminalizacije društva, tako da je morao i održavati ravnotežu između rivalskih klanova i njihovih partnera iz različitih struktura vlasti – najprije samo iz Socijalističke partije Srbije, a potom i Jugoslavenske levice i Srpske radikalne stranke. Bila je tu i opozicija koju je raznim spletkama i infiltracijom uspijevao držati dalje od vlasti. Starao se zatim o ratnom okruženju, prilikama u Krajini, Republici Srpskoj, Kosovu... A na sve ovo dolazio je strani faktor i u to doba pax americane, kada Kini i Rusiji nije bilo ni na kraj pameti da idu uz dlaku Vašingtonu i saveznicima...

Kao i u svim autoritarnim državama izopćenim iz međunarodne zajednice, šef službe bezbjednosti bio je i u Srbiji druga ličnost po moći. O njegovim sklonostima, simpatijama, antipatijama, vjernosti, računicama i ambicijama svi su vodili računa, u svakoj gesti tražili skriveno značenje. A kad još prođu godine, frizirane biografija ovakvih ljudi postaju plodno tlo za čitav niz mitova, teorija zavjera, revizije istorije... Fotografija Jovice Stanišića i dalje je na počasnom mjestu u sjedištu BIA, a on je za mnoge njene pripadnike i dalje živa legenda, uzor, briljantni načelnik... Koliko to, poslije svega, pije vodu?

Da nije podržavao i sprovodio Miloševićevu ratnu politiku, Stanišić nikada ne bi došao na čelo Državne bezbjednosti. Dokle je ona dovela zemlju – zna se. Isto tako, Stanišić u prvoj polovini devedesetih nije zablistao ni u procjeni međunarodnih prilika; ako i nije u potpunosti dijelio stavove svog šefa, sigurno je uticao na njihovo kreiranje. U suprotnom, opet ne bi opstao. On je, sve u svemu, bio čovjek svog vremena – vlastohlepan, ciničan, zajedno sa Miloševićem formiran u jednom sistemu, a onda suočen sa svijetom poslije pada Berlinskog zida. Lična karizma, fleksibilnost, taktička umješnost i dovitljivost ništa bitno ovdje nisu mijenjale.

Po prirodi posla, Stanišić je morao dolaziti u redovne kontakte sa predstavnicima stranih službi. Tada i sada, najvažnija je bila CIA. U tim vezama sa malo povjerenja na obje strane, Stanišić je, da bi išta dobio, morao bar malo više da ponudi; ako ni zbog čega drugog, onda zbog profesionalne svijesti o moći "Kompanije" iz Lenglija, jedine preostale super sile.

Ta suradnja je procvala neposredno prije Dejtonskog sporazuma i neposredno poslije njega. U krajnjoj liniji, Amerikanci su mu i javno zahvalili na pomoći u rješavanju talačke krize sa pripadnicima mirovnih snaga u Republici Srpskoj i oslobađanju oborenih francuskih pilota. Ali – da li je tu postojalo i nešto više? Pogotovo nakon Dejstonskog sporazuma kada je Amerika čvrsto stala na tlo bivše Jugoslavije? Naime, Haški sud je već bio formiran i od Miloševića se očekivala apsolutna kooperativnost u svemu što od njega traže, s tim da ni tada neće biti čvrstih garancija.

POL OSTER

Gotovo je sigurno da je Stanišiću puklo pred očima nedugo nakon Dejtonskog sporazuma da dalje nije moguće nastaviti na dotadašnji način. Ako su američke diplomate vrlo brutalno iznosila svoja upozorenja novinarima iz Srbije, treba se zapitati što li je on tek čuo i na kakav način prilikom sastanka sa tadašnjim direktorom CIA kada je 1996. boravio u službenoj posjeti Lengliju. Za razliku od Miloševića, očito mu je djelovalo da ima mogućnost izbora. Kako je kriza na Kosovu postajala sve veća, tako se i širila pukotina između njih dvojice. Eskalirala je u oktobru 1998.

Milošević više nije vjerovao Stanišiću i jednostavno ga je otpustio. Sada već bivši načelnik Državne bezbjednosti to nije prihvatio ćutke. U sve beogradske redakcije, pa i u "Vreme", došao je mladi pripadnik Državne bezbjednosti i potražio glavnog urednika da mu preda poruku od Načelnika. Dragoljub Žarković ga je upitao da li je od starog ili novog. Momak je rekao "starog" i dao Žaretu kovertu sa Stanišićevim saopćenjem. U njemu je najvažnije bilo sljedeće:

"Služba je pod mojim rukovodstvom delovala u skladu sa ustavnim i zakonskim ovlašćenjima, a pod stalnom pravnom kontrolom Vrhovnog suda Srbije. Služba je svoj rad i odgovornost, koja iz toga proizilazi, vezivala prevashodno za instituciju predsednika Srbije."

U suštini, Stanišić je rekao da od svega onoga što će uslijediti pere ruke – Milošević je do sada radio u skladu sa zakonom, izgleda da tako neće biti u budućnosti, a on u tome neće da učestvuje. Ova poruka je više bila upućena međunarodnoj nego domaćoj javnosti i protumačena je kao namigivanje s naklonošću prema Vašingtonu.

Poslije odlaska, Stanišiću nije bilo lako. Posebno se našao na meti JUL-a pod poluglasnom optužbom za izdaju. U tom kontekstu su iz Državne bezbjednosti stizale razne bljuvotine o njemu i njegovom privatnom životu u pismima pojedinim novinarima vrlo kritičnim prema Stanišiću dok je imao ogromnu moć, uključujući nas nekolicinu iz "Vremena". Potpisane sa "Pol Oster", nikad ih i ni za što nismo iskoristili. Simatović je prošao mnogo bolje: ostao je u Službi iako mu je uticaj znatno opao.

HAG I JEDINICA

Tako je došao i Peti oktobar 2000. Stanišić se tada prosto preporodio: em su ga za razne savjete, kao vlasnika svih tajni Srbije, stalno kontaktirale nove vlasti DOS-a, em se oko njega opet okupljao krug najrazličitijih osoba poput Milorada Vučelića ili Brane Crnčevića, s kojima je bio u bliskim vezama dok je vodio Državnu bezbjednost. Iz ekskluzivnog "Kluba ljubitelja Save i Dunava" nedaleko od beogradske "Marine", Stanišić je diskretno vedrio i oblačio u političkim kuloarima, Službi, policiji, podzemlju...

A kako i ne bi? "Crvene beretke" – njegova ključna i najveća zaostavština – bile su žive, zdrave i moćnije nego ikad prije. U tom periodu apsolutno ih niko nije kontrolirao, ali nije bilo dileme kome je Legija zajedno sa ekipom iz baze u Kuli odan. To, svakako, nisu bili Zoran Đinđić i Vojislav Koštunica, već Stanišić i Simatović. Zbog ovoga je savršeno bilo jasno i zbog čega su ova dvojica uhapšena odmah nakon atentata na prvog demokratski izabranog premijera Srbije 12. marta 2003. Isto tako i zašto je došlo do njihovog ekspresnog izručenja Haškom sudu – Srbija, naprosto, nije imala ni kapaciteta ni snage da se nosi sa njima. Potraživanje iz Tribunala došlo je kao poručeno.

Dobar dio vremena u proteklih osamnaest godina, koliko je trajao proces pred Haškim sudom, Stanišić i Simatović su proveli na privremenoj slobodi u Beogradu. Disciplinirani i diskretni, nisu skretali pažnju na sebe. U Ševeningenu, Stanišić se često žalio na bolest probavnog trakta i depresiju, dok je Simatović ostao vjeran imidžu vojničine.

Prva oslobađajuća presuda 2013. primljena je sa velikim iznenađenjem i mnogi su je pripisivali američkom uticaju na Haški sud. Međutim, Vašington je ostavljao na cjedilu i mnogo veće partnere nego što je to ikada mogao biti Stanišić i, u paketu s njim, Simatović. A ukoliko je Amerikancima zaista bila stalo do oslobađanja jednog šefa Službe – pa makar to bila i Državna bezbjednost Srbije – očito se nisu mnogo pretrgli čim je došlo do ponavljanja suđenja.

Taj proces je veoma dugo trajao i zbog brojnih zatvorenih ročišta bilo ga vrlo teško pratiti. Kakva god da je presuda, mora se poštovati.

I još nešto.

Skupa s drugim paravojnim formacijama i onim što su radile za vrijeme tolikih krvavih godina u bivšoj Jugoslaviji, Jedinica će zauvijek ostati neraskidivo vezana za imena Jovice Stanišića i Franka Simatovića Frenkija.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---