FAK >

Beogradski dnevnik

Miljenko Jergović

Petak, 28. septembar

– Dvije za Beograd.

– U jednom smijeru?

– Ne. Povratne.

Idemo prema vlaku i mislim zašto kartadžija pretpostavlja da neću povratnu kartu. Zato što to nisam posebno napomenuo, zato što je zaključivao na osnovu moje svetosavsko-ravnogorske kosmatosti ili zato što me je prepoznao, pa provocira? Svoje male paranoje ne dijelim s Hanom, jer njoj to ide na živce. Ona misli da je stvarnost uvijek u ponešto boljem stanju od mojih vizija. Može biti da je u pravu. Likujem kada se prevari, premda mi ne bude drago. Čudan je to osjećaj: kao kad na kladionici novac staviš protiv svoga kluba i dobijaš.

U vagonu za Beograd danas su fakovci i troje-četvero starijih ljudi koji odlaze u posjete rodbini. Svaki ima svoj kupe, sjede do prozora i gledaju ravnu Slavoniju. Njihove torbe uvijek su stare, dizajn šezdesetih, i nekako vjerujem da im je takav i sadržaj. Ne bi bili sretni da im netko priđe i pita ih kojim poslom idu u Srbiju. Njihovom strahu i sramu već odavno ne treba razlog. Netko bi im trebao prići, uhvatiti ih lagano za ramena i reći: sve je dobro i sve će dobro biti! Pa da mu povjeruju i opuste se.

U našem kupeu su Ćićo Senjanović, njegova žena, barba Ivo Brešan i Ante Tomić. Ulazi hrvatski carinik, pristojan neki čovjek, sve nas je prepoznao, a onda ulazi srpska carinica, koja malo sliči na Marinu Perazić i napominje nam da se po dolasku u Beograd prijavimo u prvoj policijskoj stanici, jer ćemo u suprotnom platiti kaznu, pedeset maraka svaki. I ona je, vidiš, pristojna. Ne mogu si pomoći, ali od carinika redovno očekujem da me podvrgnu srednjovijekovnim mučenjima.

Nakon što smo prošli Batajnicu, započinje moj trodnevni flashback. Deset godina je prošlo od posljednjeg putovanja za Beograd, ali neke scene i kadrovi ostali su isti. Recimo: ciganska favela pokraj pruge, a tamo iza, u dubini prizora, hotel Intercontinental i neke staklene zgrade. Mislim da sam to mjesto vidio dvadesetak puta u životu, jer sam toliko puta, tokom osamdesetih, putovao vozom za Beograd. Nikada nisam vidio proturječja razvoja modernoga društva, socijalne ili nacionalne razlike. Za mene je to jednostavno bila i ostala jaka slika, nešto što se pamti i ne objašnjava, nego se osjeti ili ne osjeti. Viđena deset godina starijim očima, ona u glavi i grudima aktivira mehanizme tuge, jednako neobjašnjive i oslobođene svakoga ideološkog ili površinskog razloga. Ne znam, zapravo, tugujem li zbog slike ili zbog sebe koji ju nakon toliko vremena vidim, ali siguran sam da me tužnim ne čine okolnosti koje su moja putovanja za Beograd učinile začudnim.

Na željezničkoj stanici dočekuju nas Boro Radaković, Kruno Lokotar, Nenad Rizvanović i Vladimir Arsenijević, koji se protivno vlastitoj prirodi sav rastrgao da organizira beogradski FAK, na što bih mu ja, evo sad, dodijelio pune civare odlikovanja. Jedno je kad je netko pravi menadžer, organizator i šef parade, pa to radi cijeloga života, a drugo kada čovjek natjera sebe da bude netko drugi i radi nešto što podrazumijeva ekstazu komunikacije, histeriju organizacije, zvonjavu telefona i kuckanje po ramenu zbog toga što se nekome piški. Svaka čast Vlajsi, jer ja to ne bih mogao. Dosta bi mi bilo da pet minuta organiziram FAK i da sve pošaljem gdje je svemu i mjesto.

Hana i ja šetamo Knez Mihailovom. Opet imam dojam da sam svaku stvar već vidio i u svaku svoju stopu ugazio. Na istom mjestu kao i 1988, pa do 1991, jeste štand s kokardama, zastavicama, privjescima, naljepnicama i drugom patriotskom bižuterijom. Razlika je što više nema bradonje sa šajkačom i bradom, nego sad prodaje rmpalija u novopazarskim leviskama i majici s nekakvim engleskim natpisom. Da sam drukčiji i da se ne bojim da bi mi se kroz glavu moglo vidjeti šta mislim, pitao bih ga kako ide posao. U ona vremena štandovi sa suvenirima za huškanje i samoidentifikaciju bili su zloslutni poput razjapljenih topovskih cijevi o čijem djelovanju još uvijek ništa nisam znao, a danas samo pokazuju da u nas ratovi nikada ne završavaju tako da huškači i nahuškani shvate da su se zajebali ili da ih je netko zajebao.

Navečer smo u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Tu je publika, tu su čitači, a tu su i neke čike i tete kojima je netko iz Zagreba ili Sarajeva donio naše knjige, pa ih sad pružaju na potpis. Aranžman nastupa ne razlikuje se od prethodnih fakova. Ante Tomić i ja nastupamo na kraju, a onda svi zajedno, predvođeni Teofilom Pančićem odlazimo u neki fensi restoran. Osjećam kako se urušavam od umora, pospanosti i lošeg piva. U hotel se vozimo razjebanim taksijem. Na retrovizoru visi veliki drveni krst. Teofil, međutim, to ne želi primjećivati, nego slobodno razgovara s nama na teme koje se, meni tako izgleda, taksisti neće svidjeti. U hotelskoj sobi Hani razlažem svoju teoriju o taksistima i njihovim krstovima i križevima, ali ona misli da je to samo još jedna moja mala paranoja.

Subota, 29. septembar

Bog je subotu stvorio za šoping, a druge gradove stvorio je da u svom gradu ne postaneš žrtvom trgovinskih monopola i siromašne trgovačke mašte. Teofil nas je jučer upozorio da upravo teku posljednji dani diskografske piraterije kod Srba, pa najprije kupujemo diskove. Uzimam duo Teofilovići, Cyber Balkan Mix, Sanja&Balkanika, pa Bjork, muziku iz Moulin Rougea i kompilaciju Fuerza. Na neviđeno i nečuveno kupujem Bilju Krstić, album Bistrik, dijelom zbog etno tematike, a dijelom zbog djetinjih sjećanja na Rani mraz. Potom obilazimo knjižare. Hana uglavnom kupuje prijevode, a ja srpske originale. Ona uzima knjige za koje vjeruje da će u njima stvarno uživati, a ja se pokušavam odviknuti od gadne navade da kupujem i bizarne knjige, one koje će me nasekirati i koje na opskuran način tretiraju našu noviju opskurnu povijest. Čvrst sam i odustajem od sjećanja Aleksandra Rankovića, istine o Nikoli Kalabiću i memoara Nikole Kavaje; odustajem od knjiga o Miloševiću i Miri Marković, novog Mome Kapora, Bećkovićevih sabranih pjesama, ali se ne mogu suzdržati kada mi ruku dopadne priručnik za kladioničare u Sportskim kladionicama. Mimo toga grabim knjige novije srpske proze, koje su mi promakle za prethodnih švercerskih tura. Onda idemo u samoposlugu, kupujem dvije litre crnogorskog "prvijenca", Hana se opskrbljuje eurokrem tablama. Na kraju meni kupujemo tenisice, a Hani ne pronalazimo cipele. Uza sve to grabim i gomiletinu novina i osjećam se kao Teofil Pančić u Zagrebu. Žalio sam ga što se opterećuje svim, pa i najidiotskijim hrvatskim tiskovinama, a sad gladno skačem na svu, pa i najkretenskiju srpsku štampu. Meni je teže, jer je Pančić krupniji i snažniji i lakše mu je Hrvatsku vući na grbači. Osim toga, njega ne zanima sport, a moja Srbija teži i sportsku štampu.

Hana me upoznala s Bekimom Fehmijuom i Brankom Petrić, što je jedna od hiljadu velikih stvari koje je učinila za mene. Iz zahvalnosti bi je trebao prestati u životu uništavati svojim malim paranojama. Bekim je glumac svih naših života i pisac jedne od najvažnijih i najmoćnijih knjiga koje sam pročitao u desetljeću mraka. Sve drugo u vezi sa Bekimom i Brankom pripada nekoj privatnoj priči, koju ne mislim ispisivati, jer ne treba baš sve biti napisano, ali vrijeme provedeno s njima nešto je najvažnije što mi se dogodilo u Beogradu. Kada kasno noću stignemo u Zagreb, pogled na jednu teglu, uredno zatvorenu staniolom i poklopcem, bit će to drago, toplo i tužno sjećanje na Beograd, na pobjedu pred carinicima, koji bi mi tu teglu oduzeli i na vječnu, postratnu čežnju za time da svi moji ljudi žive u samo jednom kvartu, jednoga grada na svijetu, svejedno kojega, a ne da su razbacani na sve strane.

Navečer je opet FAK. Više je publike, bolja atmosfera. Ćići Senjanoviću smije se Beograd. Stižu Raša Andrić i Lidija, u publici vidim Gileta, sve je šareno, šašavo i dobro. Pale se i gase kamere, prolaze djevojčice s diktafonima, a jedan me curetak sa zebnjom pita je li Franci Blašković jučer nastupao. Kažem joj da nije, nego će sutra. A ona sretna, kao što bi ja bio sretan da Nusrat Fateh Ali Khan ustane iz groba i samo za mene održi koncert, ovdje u Paviljonu Veljković.

Nedjelja, 30. septembar

S Teofilom i Oljom odlazimo na ručak u neki restoran koji je bio odličan, ali više nije jer je umro gazda. Leskovačka mućkalica, nažalost, nije ni vidjela Leskovca, za što se Teofil, a pogotovu Olja, osjećaju silno odgovornim. Meni je to smiješno, iako ih savršeno dobro razumijem. Kada ti netko dođe, uvijek strepiš da mu kreteni s kojima dijeliš grad ne naprave neku pizdariju, a ako se to već ne dogodi, tada si užasnut ukoliko hrana u restoranu nije savršena. Nikako se ne mogu sjetiti je li tako bilo i prije raspada pokojne države, ali mi se čini da nije.

Eto nas opet na Željezničkoj stanici. Ante Tomić, Rujana Jeger, Stanko Andrić, Zoran Ferić i nas dvoje odlazimo. Peče me savjest jer se jutros nisam uspio javiti Sergeju Trifunoviću. Govore mi da je to, možda, zbog nekog štrajka PTT-a, ali ne kužim kakve to ima veze s mobitelima. Voz je već na peronu. Okolo lijeno šetaju dvojica policajaca. Neke druge čike i tete vraćaju se za Hrvatsku. Ispraća ih njihova rodbina i pokušava ih nagovoriti da ipak ponesu hranu koja se ne smije nositi, da počaste one koji nisu došli. Čike i tete se ne daju nagovoriti. Da li zbog straha ili zbog srama, pojma nemam, ali mi je sve opet tužno. Tužan je i Beograd-grad, dok u mom prekoračenom sjećanju balansira između metropole i nekropole. U tome nema ničega ružnog. Sve naše gorke istine groteskno se potvrđuju na štandovima s patriotskom bižuterijom. Ako, pak, poželimo biti slobodni i bolji ljudi, mi naprosto moramo biti tužni. S Oljom i Teofilom lako se rastati. Njih ćemo uskoro vidjeti, kao i Vlajsu čim se skine s organizacijskog speeda, kao i Rašu i Lidiju i sve one klince, koji su dovoljno mladi i mlada su im sjećanja da nemaju razloga biti tužni.

Prolazimo opet pokraj favela i blještavih fasada u daljini. Spušta se predvečernje rumenilo na sremsku ravnicu i sitne oblake, koji usred svjetla i plavetnila izgledaju kao Kornati usred mora. Dolje na zemlji neki se ljudi boćaju. Otkuda Sremcima boće? Ante govori da su ti ljudi garant iz Knina ili iz Benkovca. Teško je bacati boće usred duboke trave, ali ljudi se trude. I to je jedno od čudesa etničkoga čišćenja. Kao i prizor s nekog jadranskog otoka na koje su protjerani Slavonci doveli krave i zasadili kukuruz, a nisu znali što bi s kozama, pa su ih pustili da slobodno šetaju okolo. Uskoro će granica, uskoro će carinici, a jedna će tegla proći mimo zabrana, kao potvrda da su sve naše pobjede privatna stvar. Kao što je i beogradski FAK bio privatna stvar. Nešto što postoji samo između nas koji, gdje god pošli, srećemo samo svoje ljude.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST