Intervju - Dubravka Ugrešić, pisac >

Usporavanje svakodnevice

slobodan kostić

"Broj mojih čitalaca, pretpostavljam, nije velik, ali je stabilan i odan. To su ljudi koji vole čitati baš moje knjige. Njih ima posvuda. Ponavljam, nema ih puno, što i nije loše, jer mi je tako lakše da ih zamislim i volim"

Novi roman Dubravke Ugrešić Muzej bezuvjetne predaje i knjiga eseja Kultura laži nedavno su se pojavili u Srbiji zahvaljujući Samizdatu B92, izdavaču koji objavljuje i njena sabrana dela. To je i jedan od povoda za razgovor sa jednom od najvažnijih spisateljica sa eks-jugoslovenskog prostora, danas žiteljkom Holandije.

"VREME": Pomalo paradoksalno, sredina u kojoj ste početkom devedesetih odbijali da objavljujete čak i pojedinačne naslove sada je dobrim delom zaslužna za izdavanje vaših sabranih dela. Kako se odigrao taj preokret?

NA SVOJOJ STRANI: Dubravka Ugrešić

DUBRAVKA UGREŠIĆ: Prije svega, nije srpska sredina objavila moje knjige, nego izdavačka kuća Samizdat B92 i njezin urednik Dejan Ilić. Drugo, bilo je i drugih ponuda koje su se odnosile na objavljivanje romana, a dolazile su od nekih beogradskih i nekih zagrebačkih izdavača. Ja, međutim, nisam htjela pristati na to da izađe samo roman. Željela sam da izađu i druge moje knjige i da se pojave u hrvatskoj, u srpskoj i u bosanskoj sredini. Nije bilo lako ostvariti te želje. Međutim, Dejan Ilić pokazao se upornim. Našao je hrvatski izdavački link, izdavačko poduzeće Konzor, i ostvario cijeli projekt. Bez njegove osobne upornosti ne bi bilo tih knjiga. Dejan je također dobro shvatio da se ne radi o mome kapricu, nego o stvarima iza kojih čvrsto stojim. Naime, moji čitaoci su jednako raspoređeni, ima ih u Hrvatskoj, u Srbiji, u Bosni. Države i njihovi priručni akademici, lingvisti i historičari književnosti mogu te jezike i kulture zvati kako god hoće, ali za mene je to jedan, zajednički književni i jezični prostor. Taj prostor je uvijek živio od kulturne interakcije. Nadalje, zašto sam inzistirala da izađu i druge moje knjige? Zato što su one u desetak i više godina nestale. Za mlađe čitaoce moje knjige ne postoje kao dio njihova kulturnog naslijeđa. Izdavanje tih osam knjiga je gesta čiji je kulturni smisao uspostavljanje narušenog kulturnog konteksta i njegova kontinuiteta.

Kako autor čiju poetiku određuju otklon, ironija i humor prema svemu, uključujući tu i vlastito delo, doživljava podvlačenje crte koju donosi takav izdavački poduhvat? Da li je to samo mehanički spoj objavljenih naslova ili suštinsko rezimiranje dosadašnjeg rada?

Ne radi se o podvlačenju crte, nego naprosto o izdavanju knjiga koje se više nisu mogle kupiti u knjižarama. Sada čitaoci, ako žele, mogu doći do mojih knjiga. Mlađi čitaoci mogu provjeriti da li im te knjige nešto govore i da li mogu s njima komunicirati. Cio izdavački projekt za mene znači uspostavljanje kulturnog kontinuiteta i dijaloga. Zašto je to važno? Primjećujem, naime, da u Hrvatskoj, na primjer, upravo zbog nasilnog prekidanja kulturnog kontinuiteta, izlaze neke knjige koje se nameću kao novi, moderni književni standard, iako su slične knjige izlazile prije dvadesetak godina. Primjećujem da se hvale pojedini filmovi ili kazališne predstave, iako su bolji i moderniji filmovi i kazališne predstave postojali prije tridesetak godina. Takvo samozadovoljstvo moguće je samo u situaciji totalnog zaborava vlastite kulturne prošlosti, a ta kulturna prošlost je, htjeli to neki priznati ili ne, bila zajednička, jugoslavenska.

Koliko se emotivni prtljag izbeglica sa prostora nekadašnje Jugoslavije, o kojima pišete u novom romanu Muzej bezuvjetne predaje, suštinski razlikuje od onoga što nose sa sobom ljudi iz drugih zemalja koji su napustili svoje kuće?

Emotivni prtljag izbjeglica iz bivše Jugoslavije je ogroman. Nema većeg tereta od stida. Sve što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji je sramno. Čak i ako ste neposredna žrtva, to ne znači da vas nije stid. Stidite se zbog onih koji su vas doveli u situaciju da bježite, zbog onih koji su do jučer bili vaši dobri susjedi, a onda su krenuli da vas kolju. Taj cio emotivni prtljag teško je bilo s kim iskomunicirati. Jer, slušalac traži jednostavno objašnjenje. Što se bivše Jugoslavije tiče, objašnjenje nije jednostavno. Zato je prtljaga eks-jugoslavenskog izbjeglice puno teža od samog vlasnika prtljage.

Može li jezik biti dom i nadomestiti svu raspolućenost koja prožima ljude sa ovih prostora koji žive na Zapadu?

Zašto mislite da su ljudi koji žive na Zapadu raspolućeniji od onih koji žive na prostoru bivše Jugoslavije? Čudim se ljudima koji mirno žive u svom Pirotu, Virovitici ili Brčkom, čvrsto uvjereni da se baš ništa za ovih desetak godina nije pomaklo, promijenilo i da život teče dalje. A ti koji su otišli trebali bi, navodno, patiti, jer su napustili svoj mirni, topli i sigurni "dom". Pa život je tek totalno raspolućen na prostoru bivše Jugoslavije! Koliko ljudima treba da to konačno shvate? Koliko još žrtava, granata, izbjeglica i ubojstava treba? Zar ljudi zaista misle da su sva ta mjesta – sve te virovitice i piroti – nenadomjestiva Arkadija?

Gde je tačka u kojoj se gastarbajtersko potucanje po svetu pretvara u metafiziku egzila?

Još jednom, emigracija koja se izlila s ratom nije gastarbajterska. To je emigracija koja je otišla jer je bila istjerana ratom, mržnjom, nacionalizmom. Radi se o ljudima koji su pobjegli da ne bi ratovali, koji su pobjegli od svojih prvih susjeda, od mogućnosti da budu ubijeni, zbog toga što im je netko u porodici ubijen, radi se o ljudima koji su bili maltretirani, kojima su srušene kuće, i tako dalje i tako redom. Nova emigracija nije otišla da bi joj bilo ekonomski bolje. To je materijalno, moralno, emocionalno i ljudski deprivirana emigracija. To "potucanje po svetu" nije bio dobrovoljan izbor. Stotine tisuća ljudi istjerane iz bivše Jugoslavije. Ti ljudi nisu turisti i nisu gastarbajteri. Hrvatske, srpske i bosanske vlasti, ali i obični ljudi, skloni su da negiraju tu činjenicu, da se prave da ona ne postoji. U medijima se stalno protura mišljenje da su svi ti izbjeglice, egzilanti i emigranti otišli dobrovoljno. Sve je to laž, koja odgovara vlastima, jer bi se u suprotnome one morale konfrontirati s još jednim od ratnih zločina, a taj je protjerivanje građana iz njihove vlastite zemlje.

Kada izgnanstvo postaje moralna kategorija? Da li disidentstvo politizira književnost? Na osnovu vaših eseja iz Kulture laži moglo bi se zaključiti da niste protiv politizirane književnosti i kulture, barem kada je reč o prostoru bivše Jugoslavije?

Izgnanstvo samo po sebi nije moralna kategorija, kao što ni ostanak sam po sebi nije moralna kategorija. Što se književnosti tiče, svatko od nas bira svoj put i svaki je rizičan. Što se mojih eseja tiče, oni su bili moj način da se konfrontiram s realnošću oko sebe. Vrijeme će pokazati da li će moji eseji za nekih desetak godina ostati tek loši pamfleti ili će se, kao svaka prava književnost, moći čitati i tada kada više neće biti stvarnosti na koju se moji eseji odnose.

Ko je kome zapravo okrenuo leđa: vi Hrvatskoj, Hrvatska vama, ili je ta netrpeljivost bila uzajamna? Šta je preduslov da bi se izgladio taj nesporazum?

Prema meni je bila netrpeljiva hrvatska kulturna sredina, a ne Hrvatska. I ja sam bila netrpeljiva prema toj sredini, a ne prema Hrvatskoj. Da sam u isto to vrijeme živjela u Beogradu, na primjer, bila bih jednako netrpeljiva prema srpskoj sredini. O tome, uostalom, možete čitati u Kulturi laži. Jer, nije samo hrvatska sredina imala copyright na nacionalizam, Kultura laži može se čitati i kao analiza srpskog nacionalizma. I svakog drugog nacionalizma. Razlike su zanemarive. Ja, dakle, naprosto stojim na drugoj strani. I u tom smislu nema izglađivanja nesporazuma. To je kao da, na primjer, pitate Židove da li su izgladili nesporazum oko onih logora u vrijeme nacizma. Nacionalizam u cijeloj bivšoj Jugoslaviji nije bio nesporazum. Bio je to politički izbor. Moj politički izbor bio je na suprotnoj strani.

Postoji li tačka oslonca za nekoga ko, poput vas, ne pripada jednom jeziku, određenoj književnosti, nekoj zemlji niti bilo kojoj instituciji?

Postoji. To sam ja i moje knjige.

Stiče se utisak da sav fakticitet piščevog života (mesto rođenja, vreme sazrevanja, kultura kojoj se pripada...) kod vas zamenjuju sećanja. Da li se od tog trošnog materijala može izgraditi spisateljska biografija?

A što bi to za vas bio čvrsti materijal, za razliku od trošnoga? Zar mislite da stalna ukotvljenost u jednoj sredini daje književniku veće šanse da njegovo književno djelo bude bolje?

Čini se da su oni koji se izdržavaju od vlastitog intelektualnog rada trenutno jedini pravi proleteri. Nameravate li sprovesti barem ličnu revoluciju ili ste zadovoljni statusom koji vas lišava "vlasnišva nad sredstvima za proizvodnju"?

Ja sam proleter, to je istina. Lična revolucija bila bi, recimo, osvojiti vlast u nekoj izdavačkoj kući. Za takvu revoluciju nemam vremena. Niti energije.

Sada kada je većina pisaca tržišno orijentisana, vi još podsećate na dućandžiju koji fućka u pravcu hipermarketa. Da li pretvaranje izdavaštva u industriju demistifikuje ili uništava stari spisateljski zanat?

Stvari se mijenjaju što se tiče hipermarketa, lagano, ali se mijenjaju. Postoji tendencija usporavanja svakodnevice, demarketizacije, tendencija vraćanja na stare vrijednosti, kakva je, na primjer, slow food tendencija. Moje knjige ionako spadaju u slow sellere. Tu, u tendenciji demarketizacije svakidašnjice vidim neku šansu za sebe.

Kakav je vaš odnos prema onima koji čitaju vaše knjige? Da li nekada zamišljate te ljude? Delite li čitaoce na one koji vas čitaju na maternjem jeziku i na one koji vas poznaju preko prevoda?

Broj mojih čitalaca, pretpostavljam, nije velik, ali je stabilan i odan. To su ljudi koji vole čitati baš moje knjige. Njih ima posvuda. Ponavljam, nema ih puno, što i nije loše jer mi je tako lakše da ih zamislim i volim.

Šta za vas znači kulturološki toponim "prostor bivše Jugoslavije"? Da li će taj izraz nestati sa poslednjim živim stanovnikom te zemlje?

Jugoslavija je zemlja u kojoj sam se rodila, u kojoj sam rasla i školovala se. Jugoslavija je zemlja čije sam vrijednosti, pa i one ideološke – a da toga i nisam previše svjesna – ipak usvojila. Vjerujem da će se jednoga dana neki mladi historičari, sociolozi, politolozi, arheolozi kulture, pozabaviti Jugoslavijom; da će otvoriti arhive; pregledati dokumente toga vremena, filmove, knjige, televiziju, štampu; da će se pozabaviti statistikom; da će se pozabaviti i s tzv. oral history metodom i da će na kraju – kada sve slože u pazl, kada usporede stvari – doći do zaključka da je Jugoslavija bila dobra zemlja. Možda će doći do zaključka da je jugoslavensko vrijeme bilo zlatno doba toga geografskog prostora. Možda će čak doći do zaključka da je Jugoslavija bila bolja od nekih drugih zemalja za koje su te zemlje, ali i mi, mislile da su bolje.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

POVEZANI ČLANCI