---

Reč o delu - Milan–Liverpul, Finale kupa šampiona >

Čudo u Stambolu

Ovih šest Liverpulovih minuta su kao najljepši stih neke dobre duge pjesme, kao onaj Odnov iz Nema promjene mjesta, ono – niti ide nit' svog sina šalje. Takav stih pravi pjesnik neće nikad staviti na sami kraj – znaju to Borhes i Evaristo Karijego. Poanta je stvar proze, ne poezije. Poanta u zadnjem stihu djelo je talenta, poanta koja se skrije negdje ranije – to je djelo genija

"Ko ne vjeruje u čuda, taj nije realista"
David Ben Gurion

U pauzi između prvog i drugog čina (preciznije – prvog i drugog poluvremena) sjetio sam se Džonija Štulića. Na albumu Anali on je otpjevao poznatu starogradsku pjesmu nazvanu po lokalitetu na kojem je održana premijera (preciznije – finale). Pjesma se zove U Stambolu na Bosforu. Sjetio sam se zapravo jednog stiha iz druge strofe, stiha koji glasi: Iz oka mu suza kanu. Publici odjevenoj u crveno i dekorisanoj crvenim zastavama (preciznije – navijačima Liverpula) suze su već tekle niz lice. Molitva je njima sveta, mogli bismo kazati ako bismo parafrazirali istu pjesmu, samo ih čudo može spasiti. I čudo se desilo.

PRVI ČIN: Kvota na konačnu pobjedu Milana iznosila je 1.55. Kvota na konačnu pobjedu Liverpula iznosila je 2.15. Već prva minuta (fudbalske) predstave potvrdila je, činilo se, poslovičnu mudrost kladioničara i njihov provjereni osjećaj za realnost. Nakon Pirlovog centaršuta Paolo Maldini proslijedio je, naime, loptu u mrežu Jeržija Dudeka. 1:0 za Milan. Ovaj je hroničar za Maldinija prvi put čuo još 1990. godine, kad je onomad lijepio sličicu sa njegovim likom u album "Fudbaleri i timovi: Italija '90". Još tada je Maldini bio uzdanica domaće selekcije. Ne sjećam se, međutim, za ovih petnaest godina niti jednog Maldinijevog gola. Stari lisac je bljesnuo kad je najpotrebnije, reklo bi se. Po kladionicama je ionako najizvjesniji rezultat ove utakmice bio 1:0 za Milan. Dalji tok radnje u prvom činu bio je ponešto predvidiv. Igrači Liverpula pokušali su odgovoriti istom mjerom, no uglavnom jalovo. Igra Ančelotijeve momčadi ličila je, naime, na propovijedi svetog Ambrozija, drevnog milanskog biskupa: bila je upravo ubitačno učinkovita. Kažu da se i u grešnom Augustinu pod utjecajem Ambrozijevih propovijedi prvi put javio glas svetosti. Već sredinom prvog poluvremena neutralni je dio publike bio posve uvjeren u pobjedu Milana. Liverpul nije pokazao gotovo ništa, a tu je bila i povreda Kjuela zbog koje je baš u samoj sredini poluvremena Benitez bio prisiljen uvesti Šmicera. Samo nekoliko minuta kasnije Ševčenkov će gol (makar i poništen) razotkriti do kraja slabosti Liverpula. Poslije rutinski prekinutog poluozbiljnog Liverpulovog napada, Krespo zabija drugi gol za Milan. Sve je gotovo, reklo bi se. Još jedan Krespov gol pet minuta kasnije više je ličio na coup-de-grace, nego na iživljavanje. Zavjesa na kraju prvog čina najavljivala je, izgledalo je, kratku poučnu dramu s naravoučenijem o lakoj pobjedi jakih i bogatih, brojke na semaforu ličile su – kako bi kazao Kiš – na opomenu onima koji sanjaju nemoguće.

DRUGI ČIN: Poslije pauze (fudbalska) predstava je nastavljena u dosta razigranom tonu. U igri Milana osjećala se lakoća koju nosi slućena izvjesnost pobjede, a u igri Liverpula nije bilo grča kao nakon 1:0 i 2:0. Igrali su kao da nemaju šta izgubiti. Početak drugog čina otkrio nam je, međutim, glavnog junaka predstave. Nije to bio Krespo, makar su u pauzi mnogi tako mislili. Na početku drugog poluvremena bilo je jasno – junak ove predstave je Stiven Džerard, zapravo tragični junak, kako se tad činilo. On se najstrasnije kretao pozornicom (preciznije – terenom), njegovo je lice bilo obasjano najjačim sjajem. Upravo je on, i to nekako iznenada, sjajno glavom dočekao loptu koju je nabacio Norvežanin Rise i smjestio je u mrežu: 3:1. Samo dvije minute kasnije na scenu stupa jedan Liverpulov Čeh. Nije to bio Milan Baroš, nasmiješeni egzekutor čija igra podsjeća na Kunderu iz Oproštajnog valcera; ne, bio je to Vladimir Šmicer, fudbalski Škvorecki, ponešto potcijenjeni majstor čija snaga nije u lucidnosti i eleganciji, nego u poštenoj zanatskoj vještini (baš kako Kuci zapisa za Škvoreckog). Samo je pošten i zanatski perfektan udarac po zemlji s dvadeset i pet metara mogao prevariti golmana kakav je Dida. Šmicer, dakle, 3:2. Ponovo će proći samo par minuta prije nego Gatuzo pred svojom golom obori Džerarda. Penal – čist ko suza, reklo bi se. Oči u oči su Dida i Čabi Alonso. Sad navijači Milana čekaju čudo i nakratko će ga dočekati. Brazilski golman odbranit će Španjolčev udarac, no Alonso će najbrže natrčati na odbijenu loptu i "zakucati" je pod prečku: 3:3! Šest minuta je bilo dovoljno Liverpulu da zabije tri gola. Prema statistici, Dida primi gol jednom u sto dvadeset minuta: u ovom je intervalu pak primao gol jednom u sto dvadeset sekundi! Čudo je statistika. Ovih šest Liverpulovih minuta su kao najljepši stih neke dobre duge pjesme, kao onaj Odnov iz Nema promjene mjesta, ono – niti ide nit' svog sina šalje. Takav stih pravi pjesnik neće nikad staviti na sami kraj – znaju to Borhes i Evaristo Karijego. Poanta je stvar proze, ne poezije. Poanta u zadnjem stihu djelo je talenta, poanta koja se skrije negdje ranije – to je djelo genija. Finale Bajern–Mančester od prije nekoliko godina, finale s Mančestorovom poantom u posljednjom stihu, to finale jest veliko, ali je manje, daleko manje, od finala Milan–Liverpul. To je bilo finale pomalo jeftino fascinantno, a ovo je finale bilo herojsko. Herojska je bila i igra u posljednjih pola sata drugog poluvremena, zbilja herojska – lijepa i oprezna: lijepa kao vojska pod zastavama, oprezna kao vojska u strahu od zasjede.

TREĆI I ČETVRTI MEĐUČIN – PRODUŽECI: Umor. Umor se vidio na igračima. Svi su se sada borili sa dva protivnika: sa oponentima iz drugog tima i sa vlastitim umorom. Zapravo, skoro svi. Izmjene Seržinjo i Tomason (kasnije i Rui Kosta), odnosno Džibril Sise – oni su bili odmorni. I Džerard se nekim čudom činio odmornijim od ostalih. Pirlo i Šmicer, naprotiv, djelovali su najumornije. Izuzev umora, igra je sada ponajviše podsjećala na završnicu drugog poluvremena. Kako je vrijeme prolazilo, međutim, igra je stala podsjećati na prvo poluvrijeme. Ponovo je Milan napadao: skoro pa jednako učinkovito. Sami kraj drugog produžetka obilježio je dvostruki duel Ševčenko–Dudek. Ukrajinac je najprije pucao glavom, a Poljak je jedva odbranio. Do odbijene lopte najbrže dolazi ponovo Ševčenko. Situacija je podsjećala na situaciju sa Alonsom i Didom. Nema ovdje, međutim, ritualnog ("potpunog") ponavljanja, nego samo teatarskog ("nepotpunog"): Dudek nije Dida i Dudek će ponovo odbraniti.

PETI ČIN – EPILOG: Penali su lutrija – ta je fraza već kliše. Ovi penali, međutim, su – vavilonska lutrija. Odmorni Seržinjo pucat će preko Dudekovog gola, a Haman će (haman, Bože moj) Didi pucati neodbranjivo. Pirlov šut će Dudek obraniti s lakoćom s kojom je onomad Gojikočea odbranio šut Dragoljuba Brnovića (to je ona već pominjana Italija '90). Sise će pak zabiti rutinerski i sigurno kao da prenosi poruku – Liverpul pobjeđuje (ne nosi čovjek uzalud ime anđela odnosno meleka). Milanov Danac Tomason će također dati gol, no Liverpulov Norvežanin Rise neće. Sluti li se novo čudo? Kaka će svojim golom tu mogućnost ostaviti otvorenom. Ključni gol će, međutim, i u epilogu dati Čeh – Vladimir Šmicer. Usprkos ogromnom umoru, njegov je udarac ponovo pošten i zanatski perfektan, neobranjiv zapravo. Na kraju, na samom kraju, čekamo Ševčenka i čekamo Džerarda. Ševčenko i Dudek, Ukrajinac i Poljak, opet su oči u oči. Dudek kao da ga hipnotiše, kao da ga mislima pokušava nagovoriti u koju stranu da puca. Dudek je izabrao stranu, no Ševčenko puca po sredini. Dudekova je ruka ipak dovoljno brza. Džerard ne mora ni pucati. Deus ex machina. Čudo se desilo. Liverpul je pobijedio.

POST FESTUM: Čudo u Stambolu je, naravno, mirakul. Ovakva drama može biti samo mirakul "sa svojom tročlanom kompozicijskom osnovom (iskušenje i sagrješenje/ pokajanje i osvještenje/ spasenje), sa svojim konstrukcijskim ključem u kojem se spajaju krajnje individualno (psihičko), objektivno (socijalno) i božansko" (Dževad Karahasan: Posveta bosanskim franjevcima). Središnji lik mirakula Rafael Rafa Benitez pokušao je igrati na sigurno, podlegao je iskušenju straha – i pao je u blato; zatim je pokajavši se zaigrao va banque i spasio se! Kapiten Stiven Džerard osvojio je najvrijedniji pehar onako kako to u najboljim filmovima biva – zajedno sa otpisanim. Dudeka već godinama proglašavaju smiješnim golmanom, a taj je Dudek sada nekoliko puta spasio Liverpul. Njegovo ugledanje na Brusa Grobelara – to je tek bio genijalan potez prepun zaumne lucidnosti. Šmicer je ušao gotovo slučajno, a odigrao je bez greške i dva je puta bio igrač odluke. Haman, Karaher, Hipija primjerice, po skoro svim su novinarima, trenerima i promatračima posve inferiorni naspram Kafua, Stama i Neste. Ipak, Liverpul je šampion. Najveći tragičar stambolskog čuda nije, međutim, u Milanu, nego u Madridu. Majkl Oven, ikona Liverpula, prešao je u Real jer je, po vlastitom priznanju, bio gladan i žedan trofeja. Oven je ostao kratkih rukava, a njegovi su nekadašnji suigrači na krovu Evrope.

Oni skloni mističnoj simbolici vele da je Liverpul morao pobijediti jer se "ponovila" 1978. Velška ragbi reprezentacija ponovo je osvojila Kup nacija, Liverpul je ponovo izgubio finale engleskog liga-kupa od budućeg prvaka, ponovo je izabran novi papa, ponovo se oženio princ Čarls. Sve je to lijepo, reklo bi se, ali trofeja ne bi bilo bez Benitezove taktike, Džerardovog trka, Šmicerovih golova i Dudekovih odbrana. Pomozi sam sebi, pa će ti i Bog pomoći – tako veli poslovica.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---