Ljubomir Zivkov

lisicaiždral >

O umetnosti rastajanja

Moj ionako neblistav um svaki put se pomrači kad čujem da oni koji su se iselili zahtevaju doživotno i valjda nasledno pravo glasa u prapostojbini

Iako je u domaćoj štampi koliko ovog proleća mogao pročitati mišljenje jednog od najvećih politikologa današnjice – koji napisa da se Matija od Crne Gore otcepio pre pedeset godina, a sada bi Crnoj Gori istovetno to pravo da uskrati! – Koštunica se prihvatio uloge kurira i u Evropu poneo spisak đetića raspoloženih da glasaju na referendumu u Crnoj Gori. Ali kako odneti spisak sa četvrt miliona duša? Uprti li sve matične knjige obespravljenih, sprski domaćin platiće overweight, prema mikrofilmovima ima otpor jer ga podsećaju na špijunažu, samim tim i na DOS, tu Bakarec priskoči rekav da podaci o poniženima i uvređenima mogu svi na USB, šta je sad to, ma, nešto, prima više podataka nego CD, tanje je od upaljača, nosi se oko vrata i ne može da se izgubi, rečeno-učinjeno, Koštunica je sa Crnogorcima na srcu otišao u Evropu i rekao domaćinima: "Evo, ovi ljudi žive za to da SCG opstane..." "Hm, nismo se nadali ovakvom poklonu, želite li da lično pročitate ceo spisak ili da ga mi iskopiramo, ako to nije protivno vašem Ustavu?" "Ja spisak znam napamet i mogu ga odrecitovati umesto zdravice, a ovaj ovde..." "Ju-es-bi!" "Hvala, Vladeta, ovaj ovde medaljončić vlasni smo da pridružimo vašoj cenjenoj arhivi..." "Hvala, gospodine premijeru, niste trebali." SVI (osim Vladete i Samardžić Slobana): "Zaista niste trebali!" & Potkraj minulog stoleća na sve strane govorilo se o vekovnom ognjištu, e, moji su roditelji na tu svetinju nasrnuli zloupotrebljavajući to što smo ih sestra i ja napustili i otišli oboje u grad. Mojima nije bio potreban okupator ni paravojne formacije, oni su sami srušili furunu, zidanu peć oko koje smo se onoliko grejali, na kojoj se dosušivalo smrznuto rublje skinuto sa štrika u avliji, u toj je furuni baba pekla tri hleba i lepinje radi kojih su nas zimi budili pre svanuća... Peć je bila ložena iz druge prostorije, e, kad se u selu pojavio vodovod, a to je bilo osamdesetih godina prošlog veka, dvoje vremešnih egoista samovoljno su odlučili da furunu sruše i zamene ju naftaricom (koja mene ni na šta ne podseća!), a vekovnu ložionicu da pretvore u kupatilo! Samo da bi oni imali gde da se tuširaju i peru veš u odgovarajućem stroju slovenačke proizvodnje, uništili su jednu od mojih najstarijih i ponajlepših uspomena. & U Skadarliji sretnem jednog prijatelja, koji neka ostane anoniman jer je bio pijaniji nego obično, šta je bilo, tja, da li se sećam njegove prve bivše žene, sećam se, kao kroz maglu, razveli ste se pre deset godina... "E, danas se porodila..." "Pa kakve to veze ima s tobom?!" "Nema! Nikakve! Zato sam se ovako i unezverio!" & Koštunica nije pobrao neke komplimente za svoju da ne kažem baš konobarsku uslužnost, naoborot, ali ga je član Krunskog saveta za utehu i zauzvrat opevao: "To je bio više jedan birački spisak mogućih birača koji nemaju pravo glasa i koji se za to pravo bore, tako da su ti koji su na tom spisku više potpisnici jedne molbe ili žalbe da se njihovo pravo reši!" Moj ionako neblistav um svaki put se pomrači kad čujem kako ljudi koji su se iselili smatraju da imaju pravo glasa u prapostojbini, pa ovi iz rasejanja glasali bi da mi napadnemo KFOR i da u neravnopravnoj borbi ponovimo sudbinu kneza Lazara i feudalaca koji ga u strahu od kletve behu sledili... Hajde da (pa i to preko volje) priznam ovo: neko ko živi u Engleskoj i tamo nema pravo glasa neka glasa u otadžbini. Ali, kako neko misli da ovde glasa za Koštunicu sa kojim ide na kojekave ustaničke preslave a onda hoće da glasa u drugoj državi iz koje je svojom voljom otišao?! Krajnje je vreme da naučimo kako se odnekud ili od nekog odlazi, pa bilo to iz otadžbine, iz porodice, iz bračne i vanbračne zajednice. Kad odeš, otišao si. PART TWO

Već sam napisao da Tomu Nikolića u njegovoj antinskoj fazi zamišljam kao stasitog bobija koji mirno i dostojanstveno šparta kvartom usled čega meštani padaju u sladak san bez obzira na svoju versku i nacionalnu pripadnost. Njegovo kazivanje o životu u Antinu podsetilo me na hrvatsku naivu punu snega, petlova i zvezda krupnih kao pesnica: u selu za vreme Tomine misije niko nije bio ni bolestan, kamoli da umre ili da bude ubijen... Taman sam na zimsku idilu koliko-toliko zaboravio, kad se javnosti dobrovoljno obratio nekadašnji načelnik Ratnog štaba Srpske radikalne stranke (zašto nekadašnji, je li imenovan novi komandant ili je Ratni štab ne daj bože rasformiran?!): "Nikolić nije bio na spisku dobrovoljaca, a u istočnoj Slavoniji je boravio između 15 i 20 dana, bez konsultacija s Ratnim štabom Srpske radikalne stranke, kako bi odneo humanitarnu pomoć koju su obezbedila neka preduzeća iz Kragujevca. U to vreme nije bilo borbenih dejstava." Tako dakle. Nikolić Tomislav nije bio nikakav dobrovoljac, nego je doneo pomoć i onda, očaran krajolikom i društvom, putem poljskog telefona zatražio neplaćeno odsustvo! Tomek ispade pustosvat kome se nije žurilo natrag u Šumadiju, nego je humanitarnu pomoć i Srbima i Hrvatima osobno delio na kašičicu, da se kogod ne bi prejeo... Ako načelnik Ratnog štaba osporava potpredsednikov borački staž i krnji mu ugled u stranci (braneći ga istinabog od nečeg još opasnijeg), zašto se oni koji misle da su u Antinu poubijani neki doduše ionako stari Hrvati ne bi malko više usredotočili na taj Štab?


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST