---

Slučaj Batajnica >

Ustajanje Beriša

Slučaj Albanaca iz Suve Reke 1999. godine ubijenih na Kosovu, te potom prevezenih i skrivenih u Batajnici, pre nekoliko dana napokon je dospeo pred istražnog sudiju za ratne zločine u Beogradu: uhapšena su devetorica bivših i sadašnjih srpskih policajaca, osumnjičenih da su u martu te godine u Suvoj Reci ubili 48 civila, od kojih je 14 mlađe od 15 godina, a među žrtvama su bile četiri bebe, jedna trudnica i jedna stogodišnja starica

Devetorici osumnjičenih na teret se stavlja krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1. Krivičnog zakonika Jugoslavije, saopćio je Okružni sud. "Rešenjem od 17. 10. 2005. godine prema okrivljenima je određen pritvor u trajanju od 30 dana. Imajući u vidu i interes krivičnog postupka i interes čuvanja tajne i javnog reda, te razloga morala i zaštitu ličnog i porodičnog interesa okrivljenih i oštećenih u ovom postupku, istražni sudija je doneo naredbu kojom se činjenice i podaci prikupljeni tokom ovog istražnog postupka proglašavaju tajnom", piše u saopćenju, i dodaje da je navedeno da su među osumnjičenima jedan bivši komandant policijskog odreda i član Glavnog štaba posebnih policijskih jedinica na Kosmetu, zatim nekadašnji načelnik SUP-a u jednom gradu u pokrajini, njegov pomoćnik, zatim bivši komandir lokalne stanice policije i njegov pomoćnik, kao i "grupa zadužena za ubijanje u kojoj su pored običnih policajaca bila i dva pripadnika tajne policije". Jedan dnevni list naveo je čak i inicijale i tadašnje funkcije devetorice uhapšenih (hapšenje je, inače, izvedeno u osam različitih gradova Srbije), koje na ovom mjestu ne navodimo zbog odluke istražnog suca o tajnosti postupka.

Ma koliko postupak do vjerojatne optužnice bio tajan, međutim, javnosti – onoj koja je htjela da zna – sve je već bilo odavno poznato. Još u maju 2001. godine "Timočka krimi revija", iz pera Dragoljuba Vitomirovića (kasnije poginuo u saobraćajnoj nesreći) objavljuje šokantnu priču da je u aprilu 1999. godine iz Dunava kod Kladova u istočnoj Srbiji izvučena hladnjača sa oko 50 leševa Albanaca s Kosova i da je režim Slobodana Miloševića cijelu stvar zataškao. Odmah potom, MUP Srbije objavljuje da u Srbiji postoje tri lokacije na koje su prenošeni leševi s Kosova, te da je cijela ta operacija – koju su kasnije neki nazivali "asanacijom terena", a neki drugi "izmišljenim hladnjačama" i "nepostojećim leševima" – osmišljena u kabinetu tadašnjeg predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića.

Ubijeni civili iz Suve Reke, 45 članova porodice Beriša, te još troje civila iz tog gradića, prema podacima Fonda za humanitarno pravo, zakopani su najprije na vojnom strelištu u blizini Prizrena, ali su nakon desetak dana leševi prebačeni u masovnu grobnicu koja se nalazila na poligonu Specijalnih antiterorističkih jedinica (SAJ) u Batajnici, odakle je do danas ekshumirano 1100 tijela pogubljenih kosovskih Albanaca. PROCEDURA: Prema podacima Fonda za humanitarno pravo, prikupljenima 2001. godine, a nadležnima – u vidu krivične prijave – dostavljenima u oktobru 2003. godine, policajci u plavim maskirnim uniformama 26. marta 1999. godine u Suvoj Reci počeli su pretresati kuće lokalnih Albanaca, s obrazloženjem da traže oružje. "Pošto su počeli da izdvajaju i ubijaju muškarce, žene i deca pobegli su prema piceriji 'Kalabrija' koja se nalazila u trgovačkom centru Suve Reke. Na vratima lokala ubrzo su se pojavili pripadnici policije i počeli su da pucaju i bacaju bombe po civilima koji su sedeli ili ležali u prostoriji", navodi Fond, te dodaje i svjedočenje Vjolce Beriše, koja je sa četvorogodišnjim sinom Gramosom i još jednom ženom preživjela zločin. Tijelom je zaštitila sina usred te pucnjave i došapnula mu da se pravi da je mrtav.

"Policajci su nakon pucnjave ušli u lokal, jedan od njih je rekao 'živ je, ubij ga'. Posle toga čula sam jedan pucanj, ali nisam smela da pogledam koga su ubili. Potom su počeli da vuku po zemlji ubijene i da ih ubacuju u kamion sa plavom ciradom koji je stajao ispred zgrade. Odvukli su i mene i Gramosa", svjedočila je Vjolca Beriša, navodeći da je u kamionu, koji je velikom brzinom krenuo put Prizrena, bilo više od 40 mrtvih. "U kamionu je bila i ranjena Šureta Beriša. Kad smo se približili selu Ljutoglava, na krivini sa usponom, Šureta je rekla da iskočimo. U tom trenutku ja se nisam usudila, ali je ona skočila. Malo dalje, u blizini autobuske stanice, zgrabila sam sina, zatvorila oči i skočila", ispričala je Vjolca Beriša, kojoj su tad ubijeni brojni članovi obitelji, među kojima i kćer Dafina i sin Driton. Vjolci i njenom sinu pomogla je neka Srpkinja – to je zaključila po njenoj nošnji. "Donela nam je vode, mom sinu dala je šerbet. Ništa nas nije pitala, niti sam ja govorila. Odvela nas je u drugu kuću, kod Albanca Mehmeta", svjedočila je Vjolca Fondu.

Prenošenje tijela ubijenih, kako je to kazao haški tužilac Dirk Rajnefeld u procesu protiv Slobodana Miloševića još 13. februara 2002. godine, "očigledan je dokaz pokušaja da se prikriju ovi tragovi od strane vlasti SRJ i Srbije, koji su sakrili tela nadajući se da ona nikad neće biti pronađena. Ovaj pokušaj, kao što vidite, nije uspeo, oni nisu očekivali da će putem ove temeljne istrage biti otkriveni ne samo dokazi njihovih prvobitnih zlodela, nego da će biti otkriveni i njihovi pokušaji da sve to prikriju." Pred Haškim tribunalom svjedoci su potvrdili tvrdnje iz haške optužnice, ali to – kako je upozorio Fond za humanitarno pravo – još pune dvije godine "nije uticalo na to da većina počinilaca ovog zločina budu aktivni pripadnici MUP Srbije, i da neki od njih obavljaju najviše dužnosti u Komandi žandarmerije".

NAREĐENJE: Prema tvrdnjama nekadašnjeg vrha MUP-a, operacija u Suvoj Reci koja je provedena pod jasnim naređenjem: "Idite, ubijajte, tovarite i vozite", dogovorena je na Miloševićevom kanabetu u martu 1999. godine. Pored tadašnjeg predsjednika, tvrdi se, sastanku su prisustvovali tadašnji ministar policije Vlajko Stoiljković (poginuo od zločinačke ruke 2002), šef Resora državne bezbednosti MUP-a Srbije Radomir Marković, general Vlastimir Rođa Đorđević, koji se od haške pravde još krije u nekom skrovištu u Rusiji i drugi, dosad neimenovani. Oni, međutim, u tom lancu od zločina do transporta leševa nisu jedini: tu su i pomagači, neki koji su tovarili leševe kao da nije o ljudima riječ, neki koji su ih prevozili stotine kilometara po zemlji Srbiji, neki koji su i u Prizrenu i u Batajnici palili bagere i kopali jame, čuvajući tajnu sve dok se jedan od povjerljivih ljudi Rođe Đorđevića nije naljutio zbog iznevjerenog obećanja da će mu biti riješeno stambeno pitanje, pa je 2001. otkrio i pokazao grobnicu kosovskih Albanaca nadomak Beograda.

Ostali učesnici šute o tom svom strašnom zločinu, koji neće rezultirati pravdom ako se ostane samo na postupku protiv devetorice neposrednih izvršilaca. Valja se nadati da oni ostali makar više nisu uniformirani i u službi naroda.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---