---

Nemačka >

Potres za potresom

Nema sumnje da su najnoviji berlinski politički potresi rezultat rastućeg jaza između promenjenih ekonomsko-društvenih uslova i politike koja ih prati sa sve većim zaostajanjem

„Samo je biti papa – ljepše", izjavio je ozareni Franc Mintefering kada je na stranačkom kongresu SPD-a, u martu 2004, izabran za šefa stranke. Prije toga se sa suzama u očima od tog položaja s kongresne govornice oprostio kancelar Šreder. Voditi vladu u rastućoj ekonomskoj krizi, što je uz uvođenje drastičnih socijalnih reformi istodobno tražilo stalno discipliniranje stranke u kojoj je rasla kritika zagovornika tradicionalnih socijaldemokratskih vrijednosti, Šrederu je postajalo sve teže, a na kraju i nemoguće. „Kakofoniju", kako je Šreder nazivao to stanje, mogla je prekinuti jedino osoba koja je imala solidniji socijaldemokratski imidž. Poslušni i postojani stranački vojnik Mintefering, u svakoj svojoj pori oličenje političara koji je počeo sa dna, kao skromni namještenik i sindikalni rukovodilac, da bi preko različitih pokrajinskih polozaja, nakon uspješnog vođenja izborne kampanje i stalno iznova dokazivane lojalnosti šefu, na kraju preuzeo i sam njegov položaj na čelu njemačkih socijaldemokrata.

POLITIČKA BOMBA: Ali, bilo je to prije samo godinu i po – prisjećali su se u Berlinu u ponedjeljak mnogi ne bez čuđenja kada je rano poslije podne u ogromnom lobiju Doma "Vili Brant" odjeknula bomba:

„Pod datim okolnostima ne mogu više biti šef stranke, za tako nešto je glasanje bilo suviše jasno...", rekao je Franc Mintefering, uspjevajući kao i obično sačuvati hladnokrvnost, za razliku od brojnih novinara koji na trenutak nisu mogli povjerovati da se posljednjih tjedana tako brižno sastavljana politička kula opet ruši.

„Dogodila se nesreća jer su ljudi odlučivali, a da stvar nisu promislili do kraja", žalio se zamjenik šefa frakcije SPD-a Stigler, dok se, po pripadnicima desnog krila stranke, radilo o „ogromnoj gluposti, žrtvovanju jednog odličnog šefa taštini jedne članice...".

Iako su svi bili zaprepašteni, događaj je zapravo slijedio već davno uspostavljenu unutrašnju logiku: jedna od u medijima najprisutnijih, polemički-oštrih pripadnica lijevog krila stranke, Andrea Nales se osjetila dovoljno jakom da poželi novu stepenicu u karijeri. Na sjednici stranačkog vrha u tzv. borbenom glasanju kandidirala se za novog generalnog sekretara stranke i pobijedila, iako je Mintefering za to mjesto imao vlastitog kandidata. Šef stranke koji je, umjesto borbene bivše šefice mladih socijalista Juso, na tom mjestu želio svog neupadljivog i lojalnog dugogodišnjeg suradnika doživio je takvo glasanje kao izraz nepovjerenja te povukao konzekvence. I onima koji su Minteferinga doveli do njegove odluke, one su očito postale u potpunosti jasne tek postfestum:

PIROVA POBEDA: „Da sam ranije znala što će se dogoditi, razmislila bih još jednom", priznala je kasnije Ute Fogt, zamjenica šefa stranke i jedna od onih koje su glasale kako Minte nije želio. No, očito se nije radilo o sasvim spontanoj, sitnoj „neposlušnosti", nego o pravim intrigama; zakulisnoj borbi za vlast pred kakvom je prije godinu i po pokleknuo i Gerhard Šreder. Indirektan dokaz u tom pravcu jest činjenica što su brzo nakon nesretnog glasanja, iz kruga najužeg vodstva SPD-a počeli stizati zahtjevi za ostavkom druge potpredsjednice stranke, Hajdemari Vicorek-Cojl. „Crvena Hajdi", utjecajna političarka s lijevog krila još iz vremena Vilija Branta koji je često bio slab prema mladim drugaricama, ne samo što je i u velikoj koaliciji pretendirala na položaj ministarke za razvoj kojeg je u dva mandata imala kod Šredera, nego nije željela napustiti ni fotelju zamjenice šefa stranke koju bi u tom slučaju mogla zauzeti ambiciozna Nales.

Umjesto toga, nastala je intriga u kojoj su svi na kraju postigli samo Pirovu pobjedu. Ako na čelo SPD-a dođe novi čovjek, on će birati i generalnog sekretara od (svog) povjerenja, a to vjerojatno neće biti Andrea Nales. No, u međuvremenu su i oni koji su vjerovali da će najavljena ostavka Franca Minteferinga SPD baciti u dugotrajno naricanje, bili poučeni boljem: već u ponedjeljak navečer u Berlinu su počela nagađanja o mogučoj zamjeni, a spominjani kandidati se i nisu previše trudili oko demantija, poput uspješnog šefa pokrajine Brandenburg, Matijasa Placeka koji, doduše drži da je „sada najbolje da smirimo živce; i dalje ćemo diskutirati o svemu, no siguran sam da će SPD brzo naći izlaz i to produktivan...".

Ali, izlazeći iz berlinskog sjedišta CDU-a, gdje su u međuvremenu, unatoč svemu, nastavljeni pregovori o velikoj koaliciji, Placek nije propustio podsjetiti da se on „još nikad nije skrivao od odgovornosti...".

Tako je usred i bez personalnih problema teških koalicionih pregovora, upravo kad se činilo da je na pomolu kakva-takva solidna baza za novu vladu, sve opet postalo krajnje neizvjesno.

KRIZA I NA DRUGOJ STRANI: Doduše, SPD nisu sustigle nove, nego vrlo stare ali uporno prikrivane ili nepotpuno rješavane kontroverze. No, ovog puta one ugrožavaju više od unutarstranačke ravnoteže; odlazak Franca Minteferinga je mnogo više od samo personalne promjene, time se mijenja i sama programska orijentacija SPD-a, drže i mnogi u Krščansko-demokratskoj uniji. Bavarski šef Štojber, uz Angelu Merkel glavni koalicioni pregovarač konzervativnih i predviđeni ministar privrede, u svakom slučaju vidi opasnost socijaldemokratskog pomaka ulijevo i time programiranih teškoća u velikoj koaliciji. Za njega je ona toliko realna da je pod upitnik stavio i sam svoj prelazak u Berlin. Za Angelu Merkel bi nedolazak u Berlin rigidnog Bavarca zapravo bio dobitak, kada ne bi značio slabljenje ukupnih izgleda za veliku koaliciju, jer je i personalna kriza u CDU-u samo pitanje vremena; prije ili kasnije postaće nemogučim potiskivati pitanje zašto je gospođa Merkel na izborima dobila samo 35 posto glasova.

Tako su nepunih šest tjedana nakon prijevremenih izbora izblijedili gotovo svi njihovi pozitivni rezultati, uključujući i čvrste izglede na stvaranje stabilne velike koalicije. Trenutno, gotovo kao da su u Berlinu najzadovoljniji oni koji sve skupa mogu relativno opušteno promatrati sa strane, a to su tri opozicione stranke. Dok se šef Liberalne stranke Vestervele smatra potvrđenim u uvjerenju kako je SPD suviše kaotičan da bi ostao na vlasti, nadajući se potajno da je ipak još moguć crveno-crno-zeleni savez, šef nove frakcije u Bundestagu – Ljevice – Gregor Gizi, drži da je svako zlo za neko dobro: „Događaji pokazuju da SPD ipak ne može šutke prijeći preko svog izbornog poraza i dalje desocijaldemokratizacije. Možemo se samo nadati da će u sukobima koji su sada počeli unutar stranke doći do povratka tradicionalnim socijaldemokratskim vrijednostima."

Nema sumnje da su najnoviji berlinski politički potresi rezultat rastućeg jaza između promijenjenih ekonomsko-društvenih uvjeta i politike koja ih prati sa sve većim zaostajanjem. Ali, možda se radi o dubljim, tektonskim pomacima – pobjeda Andree Nales je i jačanje lijevog krila SPD-a, u jednom postizbornom pejsažu u kojem je ta struja i inače u porastu, s gotovo deset posto glasova za novu Lijevu stranku. U Bundestagu, doduše, njihov kandidat jedini ni u trećem glasanju nije prošao na izboru za potpredsjednika parlamenta – ali to je u suštini nevažno. Jasnije profiliranje i na lijevom i na desnom krilu koje je u punom zamahu, možda je i normalan razvoj u situaciji kada i sve ostale konture u njemačkom društvu, uključujući i razlike između bogatih i siromašnih, postaju sve oštrije. Paradoksalno je samo da nešto što je počelo kao „ženski komplot" ugrožava upravo izglede za preuzimanje vlasti prve ženske šefice vlade u njemačkoj povijesti.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---