Rat i propaganda >

Slučaj banjalučkih beba i proboj koridora

tanja topić

"Stalni vapaji za pomoć ugroženoj deci i novorođenim bebama snažno su uticali na narastanje borbenog morala i motivisanosti boraca za proboj puta prema Srbiji", stoji u knjizi Kako sam vodio medijski rat Milovanovića, načelnika Informativne službe GŠ-a VRS

NIJE PREŽIVELA: Slađana Kobas

Slađana Kobas, jedina preživjela banjalučka ratna beba (1992), nedavno je umrla. Rođena je 18. juna 1992. U to vrijeme veza današnje Republike Srpske sa Beogradom bila je prekinuta, a zbog nedostatka kiseonika i nemogućnosti njegove dopreme, u periodu od 19. maja do 19. juna 1992. godine na Odsjeku za intenzivnu njegu i terapiju Klinike za dječije bolesti u Banjaluci, prema svjedočenju tadašnjeg načelnika dječije hirurške klinike (1992) dr Dragana Danelišena, umrlo je dvanaest novorođenih beba različite nacionalnosti.

U Ulici Vase Miskina u Sarajevu 27. maja 1992. ispaljene su granate na građane dok su čekali u redu za hljeb i tad je ubijeno 16 osoba. Za masakr su optuženi Srbi, pa je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija donio Rezoluciju 757 (30. maja 1992), kojom su SR Jugoslaviji uvedene sankcije. Rezolucija je podrazumijevala zabranu letova vazduhoplovstva, uključujući i letove za humanitarne potrebe. Time je banjalučki aerodrom bio praktički zatvoren i jedini mogući način dopremanja kiseonika u Banjaluku onemogućen. Avioni su morali dobiti posebno odobrenje Savjeta bezbjednosti, s obzirom na to da je bila uvedena „zona zabrane letenja" nad bivšom BiH.

PLAN SA ČETIRI CILJA: Kliničko-bolnički centar Banjaluka u to vrijeme pokrivao je osam opština banjalučke regije. Taj centar nije imao mašinu za pravljenje kiseonika, što je za mnoge vinovnike tadašnjih događanja i danas uistinu čudno. Istovremeno, isti centar je u to vrijeme pružao stručnu i pomoć u sanitetskom materijalu bolnicama u susjednoj Hrvatskoj (tadašnji prostor Republike Srpske Krajine), u Kninu, Glini, Petrovoj Gori. Kiseonik je ranije u Kliničko-bolnički centar Banjaluka dopreman iz jajačke Elektrobosne, a postao je osnovni uslov za održavanje u životu najtežih bolesnika i prijevremeno rođenih beba. „Banjalučke bebe i proboj koridora" neki od tadašnjih vinovnika, istina ne svi (vidi antrfile: Svjedočenje Branislava Božića), svrstali su u „propagandne akcije centara za informativno-propagandnu djelatnost Vojske Republike Srpske na jačanju morala i motivisanosti boraca za borbu". (Milovan Milutinović u knjizi Kako sam vodio medijski rat) Milutinović, koji je bio načelnik Informativne službe Prvog krajiškog korpusa i Glavnog štaba Vojske RS, u pomenutoj knjizi ukazuje na saglasnost tadašnjih aktera o tome da „bi umiranje beba i bubrežnih bolesnika zbog nedostatka kiseonika i otopina moglo izazvati pažnju javnosti, eventualne osude i apele za pomoć". Izrađen je plan informisanja i propagande sa četiri postavljena cilja: praćenje humanitarne situacije, posebno pojave novih slučajeva umiranja ranjenika, beba i bubrežnih bolesnika; pravovremeno i objektivno informisanje javnosti; traženje unutrašnjih rezervi lijekova, sanitetskog materijala i sredstava, uključujući i kiseonik, koji se mogu naći u kućnim zalihama, ambulantama, privrednim i društvenim organizacijama; na nehumanom odnosu međunarodne zajednice prema srpskom narodu, posebno zabrani humanitarnih letova avijacije prema Banjaluci graditi osudu „humanog i demokratskog Zapada" u cilju skidanja zida sankcija za lijekove i sanitetski materijal. Četvrti cilj tog plana kaže: „na stradanju novorođenih beba i bolesnika podizati borbeni moral boraca i ubrzati angažovanje jedinica u proboju puta prema Jugoslaviji, odakle se jedino očekivala pomoć". Biće da je to ujedno i razlog što neki sa današnje distance govore kako je akcija „banjalučke bebe", unatoč svoj tragičnoj pozadini, iskorišćena u manipulativne svrhe. "Značajan deo informativno-propagandne delatnosti Vojske RS tokom proteklog rata na prostoru bivše BiH, bio je usmjeren na propagandna dejstva prema sopstvenom stanovništvu i borcima kako bi se kod njih pobudila patriotska osjećanja i sve snage društva motivisale za oružanu borbu i odbranu srpskog naroda", kaže pukovnik Milovan Milutinović u uvodnom dijelu teksta "Banjalučke bebe i proboj koridora" u pomenutoj knjizi Kako sam vodio medijski rat

TRAGEDIJA I ZLOUPOTREBA: Kiseonik i...

INFORMATIVNO-PROPAGANDNE AKTIVNOSTI: Tadašnji direktor Kliničko-bolničkog centra dr Dragutin Ilić u jednom svjedočenju „Krajiškom vojniku" nekoliko godina kasnije kazuje kako je u to vrijeme grčevito pozivao Predsjedništvo SFRJ. Borisav Jović mu je obećao da će tražiti dozvolu Ujedinjenih nacija, ali ga je istovremeno upozorio kako procedura može potrajati danima. Ilić se dalje obraća Saveznom ministarstvu zdravlja, moleći ih da intervenišu preko Svjetske zdravstvene organizacije. U međuvremenu pristižu stalna upozorenja sa klinike kako nema medicinskih gasova, da se operacije ne mogu izvoditi, kao i da se na hemodijalizi koriste posljednje količine tečnosti za vještačke bubrege. U to vrijeme Ilić odlučuje nazvati „generala Stevanovića, komandanta vazduhoplovstva JNA, moleći ga da bez odobrenja UN-a uputi transportni avion koji danima čeka natovaren bocama kiseonika i ugljen-dioksida, te kantama sa tečnosti za hemodijalizu". Odgovor je bio negativan.

...koridor

Sutradan Iliću stiže poziv sa banjalučkog aerodroma Mahovljani kojim ga obavještavaju da organizuje istovar, jer avion dolazi. „Pilot Popov na svoju ruku prosto otima natovareni avion i dovozi ga na banjalučki aerodrom. Količine koje je dovezao dovoljne su, uz maksimalnu štednju, za desetak dana", prisjeća se Dragutin Ilić.

Kako kiseonika nije bilo, u terapiji je povremeno korišćen „industrijski kiseonik", iz boca koje su donosili pripadnici Vojske RS, privatne zanatlije koje koriste kiseonik za svoje djelatnosti, kao i građani. Probijanje koridora prema Srbiji izvedeno je krajem juna 1992, kada su u Banjaluku dopremljeni osim kiseonika i dva aparata za njegovu proizvodnju. Akcija „Banjalučke bebe" tekla je paralelno sa probijanjem koridora: „Stalni vapaji za pomoć ugroženoj deci i novorođenim bebama snažno su uticali na narastanje borbenog morala i motivisanosti boraca za proboj puta prema Srbiji. Ovakva aktivnost i neprekidan uticaj na svest boraca rezultirali su veoma brzom i efikasnom vojničkom operacijom „Koridor", pa se može reći da je takva propagandna aktivnost snažno motivisala borce da iz dana u dan jurišaju i probijaju put ka matici", piše Milutinović, novinar i publicista, ili „srpski borac i patriota pukovnik Milovan Milutinović" (za general-potpukovnika Milana Gvera).

Milutinović, prema sopstvenom svjedočenju, poziva Branislava Božića, tadašnjeg novinara Radio Beograda, s namjerom da se „dogovore o informativno-propagandnoj aktivnosti u tadašnjim uslovima". U „informativno-propagandne" svrhe snimljeni su pjesma muzičke ekipe banjalučkog privatnog radija BIG „Dvanaest zvjezdica" i dokumentarni film TV Banjaluke.


 

Svjedočenje Branislava Božića

U to vrijeme me nazvala kćerka moje dobre prijateljice, inače ugledne novinarke na Radio Banjaluci, Milanke Tunguz. Upozorila me je na opšte teško stanje u bolnicama i nedostatak kiseonika, s obzirom da je bila u drugom stanju i da je uskoro trebalo da ide na porođaj. Dvije stvari su me u tom trenutku ponukale: jedna je bila kako pomoći prijatelju u nevolji, a druga se ticala pitanja kako tu priču i događaj „upotrijebiti" u novinarskom poslu. Prvo što sam tada uradio bilo je kontaktiranje s dežurnim ljekarom i uspostavljanje kontakta sa tadašnjim direktorom KBC-a Banjaluka dr Dragutinom Ilićem. Istovremeno sam tu informaciju objavio, najprije na svom privatnom radiju Studio 078 u Laktašima, a potom i u Dnevniku Radio Beograda. Već sutradan su uslijedile reakcije kolega i urednika sa Radio Beograda, koji su bili zabrinuti zbog dramatične situacije u Banjaluci. U međuvremenu su lokalne radio-stanice svakodnevno apelovale da građani i vlasnici zanatskih radnji rade na prikupljanju industrijskog kiseonika, tako da su svi koji su bili u prilici počeli donositi kiseonik na kliniku. Najviše kiseonika bolnici ustupila je livnica čelika Jelšingrad iz Banjaluke. Priča i problem KBC-a tako su postali udarna tema u svim ondašnjim medijima. U Zalužanima (nadomak Banjaluke, op.aut.) nalazila se velika eskadrila helikoptera, koji su ilegalno noću letjeli do Beograda. Letjeli su nisko, kako bi izbjegli kontrolu leta. Oni jesu dovezli dosta boca sa kiseonikom, ali to je bilo nedovoljno. Na Radio Beogradu dramatična situacija sa KBC-om Banjaluka danima je ključna tema.

Operacija „Koridor" je upravo zbog drame na KBC-u izvedena tako brzo. Prema nekim podacima (disertacija generala Simića) u tri dana probijanja koridora poginula su 72 borca Vojske RS. Tada je general Talić novinarima dao izjavu u kojoj je obećao da će koridor biti probijen za tri dana. Sjećam se sunčanog dana 28. juna 1992. godine. Vidovdan. Grupa novinara se sreće na brdu Trebava sa generalom Talićem, koji nam tom prilikom govori kako je koridor prema Srbiji, preko Posavine, probijen. Tada je na Trebavi bio i pukovnik, komandant Istočnoromanijskog korpusa, koji se neplanirano vraćao u Bijeljinu. Koristim priliku i odlazim s njim u Bijeljinu. Bio je to težak, dug put, borbe su vođene na seoskim putevima. Negdje po podne pristigao sam na autobusku stanicu u Bijeljini i uputio se dalje ka Beogradu. Uspijevam stići 15 minuta pred početak Dnevnika Radio Beograda (termin u 19 časova) i uključujem se direktno u program donoseći vijest da je koridor probijen.

Nakon emisije telefoniram sa dr Dragutinom Ilićem, koji me upućuje na dr Branislava Ljuljka, vođu ekipe Crvenog krsta Srbije. Ljuljak mi kaže da je konvoj od 12 kamiona spreman za put ka Banjaluci. S tim konvojem, u kojem se nalazila i Divna Kundajica iz beogradske organizacije Kola srpskih sestara, krećem ka Banjaluci. Svi vozači kamiona u konvoju bili su „dobrovoljci", negdje iz okoline Rume, s obzirom da Crveni krst nije imao zsposlenih vozača. Ka Banjaluci smo se uputili 29. juna 1992. godine, negdje oko četiri sata ujutro. Konvoj je branjen „tijelima", jer je prolazio 30 do 40 metara od mjesta na kojima se odvijala borba. Bilo je dramatično okretati kamione pune lijekova i kiseonika na lokalnim putevima. U Banjaluku smo stigli sutradan (30. jun 1992) oko tri sata ujutro. Kako je u Banjaluci u to vrijeme važio policijski sat, uz pratnju policije smo uvezli kamione u dvorište stare bolnice u centru grada. Nikad neću zaboraviti sliku kad su iz bolnice istrčali doktori tražeći i istovarajući boce sa kiseonikom. U konvoju se nalazila mašina za pravljenje kiseonika i to je bila tajna. Na samom početku dogovor je bio da, ukoliko jedan od kamiona bude zaustavljen, ostali produžavaju put ka Banjaluci.

Dijete moje prijateljice sa početka priče rođeno je kao invalid. Od prije nekoliko godina, njegovi roditelji uspjeli su se izboriti za status civilne žrtve rata.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

IZ ISTOG BROJA

POPULARNA PRETRAŽIVANJA