---

Milan Babić - umesto nekrologa >

Odlazak univerzalnog svedoka

Ima nečeg duboko tragičnog u smrti Milana Babića. Kao i Krajina, završio je u destrukciji. Podstrekači na samoubistva večno žedni tuđe krvi, poput Tomislava Nikolića i njegove radikalske družine, to nikad neće shvatiti

Milan Babić, haški osuđenik i zaštićeni svjedok Tužilaštva međunarodnog tribunala, nađen je obješen u svojoj ćeliji u Ševeningenu u 18:30, 5. marta 2006. Jedni su rekli da je digao ruku na sebe kajući se zbog zločina za koje je osuđen. Drugi – zbog griže savjesti za svjedočenja protiv bivših suboraca. Bilo je i tumačenja da je Babić podlegao pretnjama bivše Državne bezbjednosti Jovice Stanišića. A neki su samo rekli da ga je stigala suza krajiška.

Milan Babić, izgleda, znao je samo za krajnosti: najveći srpski jastreb i Miloševićev pristalica 1990/91. i najveći njegov oponent od tada; čovjek koji je sa Jovicom Stanišićem i Frankom Simatovićem Frenkijem udarao temelje Krajine i potom objasnio koliko je zajedno sa ostalim krajiškim glavešinama bio njihova marioneta; zadrt i nepopustljiv pregovarač sa Zagrebom i izopćeni pokajnik koji je na sebe i srpski narod primio sva zla iz rata u Hrvatskoj... U tom nizu krajnosti, samoubojstvo je bila posljednja.

VREME VLASTI: Mada stomatolog po profesiji, Babić je svoju pravu profesiju otkrio u politici. Samouvjeren do arogancije, nikad nije krio da ga isključivo zanima samo vlast. Do 1990. bio je rezervni oficir JNA, direktor Doma zdravlja u Kninu, član hrvatske delegacije na posljednjem kongresu Saveza komunista Jugoslavije. Iako je njegova karijera bila vezana za Srpsku demokratsku stranku čiji će predsjednik postati 1992, interesantno je da ga nije bilo među njenim osnivačima. Učlaniće se u februaru 1990. i odmah postati član Glavnog odbora. Od tada, Babić će gomilati funkcije: predsjednik Skupštine općine Knin, predsjednik Zajednice srpskih općina Sjeverne Dalmacije i Like, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća, predsjednik Vlade SAO Krajine, prvi predsjednik Republike Srpske Krajine i njen posljednji premijer... Da se nabroje samo neke.

Ambiciozan i beskrupulozan, Babić je često i lako ulazio u sukobe sa svima koji su ga pokušali ograničiti ili obuzdati. Prvog predsjednika SDS-a Jovana Raškovića de facto je razvlastio još 1990, sa krajiškim ministrom policije Milanom Milom Martićem vječno se otimao oko komande nad policijom i Teritorijalnom obranom, a 1991. pokušao se bezuspješno otrgnuti čak i od Stanišićeve kontrole ukidanjem krajiške Državne bezbjednosti. U vrijeme svoje najveće moći, pozivao je na vjersku i nacionalnu mržnju, crtao granice Velike Srbije, omogućavao etničko čišćenje i zagovarao rat bez obzira na cijenu, žrtve, razaranja i stradanja civila.

Babić je mnoge aktere ratova u bivšoj Jugoslaviji upoznao dok su se nalazili na samom početku karijere. Sa Jovicom Stanišićem je, u kafani Izvor na obodu Knina, uz janjetinu razmatrao 1990. godine kadrovsku, stratešku i bezbjednosnu politiku, a sa Frenkijem u proljeće 1991. raspravljao da li ih Uprava bezbjednosti JNA prisluškuje i kako se to može saznati. Radovan Karadžić, tada još samo psihijatar iz Sarajeva, dolazio je po savjete kod sve poznatijeg Kninjanina i strpljivo morao slušati njegove široke strateške zamisli. Tek imenovani načelnik štaba Kninskog korpusa, pukovnik Ratko Mladić, umilnim glasom je nagovarao Babića da preko uniforme, na nekim pregovorima u selu Vrlika, prebaci bijeli liječnički mantil. Najviše što je Vojislav Šešelj postigao kod predsjednika Općine Knin u 1990. bilo je da se kao strašilo, sa šubarom na glavi i kalašnjikovom u rukama, slika na ulici. Ni krajem 1991. nije stajao bolje. Izigravao je tada posrednika u jednoj od cikličkih Babićevih svađa s Martićem.

Babić se Miloševiću od početka nekako nije dopao. Biće da su dijelili isti politički instinkt. Sam Babić kaže da se od Miloševića počeo hladiti poslije demonstracija od 9. marta 1991: predsjednik Srbije mu je krajem mjeseca iste godine na mapi noktom pokazivao koje dijelove Krajine namjerava prepustiti Franji Tuđmanu. "Treba mu za neki put", pričao je Babić da mu je rekao Milošević. No, pravi sukob ove dvojice dogodiće se krajem iste godine zbog potpisivanja plana Sajrusa Vensa.

Sa stanovišta svoje tadašnje politike i ideja, Milan Babić je bio u potpunosti u pravu kad je odbacio Vensov plan – riječ je bila o pukom primirju bez ikakvog statusa za Krajinu. A Babić, onda, ni za živu glavu nije prihvatao bilo kakav oblik autonomije u granicama Hrvatske.

Milošević je protiv Babića upotrijebio najtežu artiljeriju. Krajiškog lidera lomili su, bez uspjeha, zajedničkim snagama Borislav Jović i Veljko Kadijević na dvodnevnoj sjednici bez pauze. "Plašio sam se da sjednem na neki kanabe da ne bih zadremao i onda da to oni pokazuju na RTS-u", pričao je Babić. Na kraju, u sve se morao uplesti i Milošević lično. U otvorenom pismu optužio je Babića da Srbe i Srbiju drži kao svoje taoce i zatražio njegovu smjenu. Mada se predsjednik Krajine i dalje nije dao pokoriti – zauzvrat je zabranio Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju – sve je već bilo gotovo. Krajiška skupština koju su daljinskim upravljačem vodili Stanišić i Simatović smijenila je Babića i na njegovo mjesto postavila Gorana Hadžića.

VREME BEZ VLASTI: Bivši predsjednik Krajine nije mirovao ni u opoziciji i tjerao je dalje po svom. A onda je brutalno pretučen u Benkovcu. Babić je za ovo premlaćivanje tvrdio da su ga počinili ljudi inspirirani od Stanišića i Frenkija; te strukture Državne bezbjednosti Srbije bojao se iskreno do odlaska u Hag, vjerojatno i poslije.

Milan Babić se na velika vrata vratio u politiku krajem 1993, kada je na predsjedničkim izborima uvjerljivo pobijedio Martića kao protukandidata i kada je njegovo krilo SDS-a dobilo najviše mandata u krajiškoj skupštini. Kako Milošević za sve to nije davao ni pet para, na ponovljenim izborima Martić je izabran za predsjednika, a Borislav Mikelić za premijera Krajine. Babić se nije bunio. A i da jeste – malo bi mu vrijedilo. Stanišić i Frenki su uvijek bili tu da ga podsjete zašto.

U Mikelićevoj vladi, Babić je bio ministar vanjskih poslova. Kao takav, na jalovim pregovorima znao je Tuđmanovom šefu kabineta Hrvoju Šariniću pokloniti Ustav Krajine kao obrazloženje zašto ne želi i ne može pristati na reintegraciju u Hrvatsku. Pa ipak, Babić je sve više politički sazrijevao i nije imao iluzije o katastrofalnom položaju Krajine. Uporno se protivio zbližavanju sa Karadžićem koje je, poslije gubitka zapadne Slavonije u maju 1995, forsirao Martić. Na Pale je, ipak, morao ići. Jednom prilikom, kada je moljakao za kakvu-takvu pomoć, ministar vanjskih poslova Republike Srpske Aleksa Buha odbrusio mu je da ne traži hljeba preko pogače jer da im Tuđman nudi šest posto teritorija Bosne više ukoliko odustanu od Krajine. A da bi, uz ručak, sa Karadžićem pretresao situaciju, morao je prethodno izmoliti Očenaš.

Babić je sa američkim ambasadorom u Zagrebu Piterom Galbrajtom dugo pregovarao i cjepidlačio oko Plana Z-4. Kada je krajem jula 1995. pad Krajine postao pitanje dana, imenovan je za premijera. Jedan od prvih poteza na novom položaju bio je odbijanje susreta sa Šešeljem koji je u Knin došao da propagira otpor do posljednjeg Krajišnika.

Babić je više puta objasnio kako Martić, poslije Miloševićevog naloga, nije htjeo posljednju američku ponudu ni da uzme u razmatranje. Naravno, sve da su kninske glavešine na svoju ruku i prihvatile Plan Z-4, to ne bi značilo da Hrvatska vojska ne bi ušla u Krajinu. No, Oluje, sa svim njenim posljedicama,

najvjerojatnije ne bi bilo.

U "pet do dvanaest", 3. augusta 1995. Babić se u Beogradu sastao sa Galbrajtom u američkoj ambasadi. Kada su izlazili iz prostorije, obojica su izgledali kao da su nekoliko minuta ranije ugledali duha. Babić je rekao da je prihvatio Plan Z-4 u načelu, no Galbrajt je izrazio sumnju da to sada može spriječiti akciju Hrvatske vojske. Očajnički su pokušavali da Milošević garantuje taj zakašnjeli sporazum, no za njih on nije bio kod kuće.

Babić je ostao u Beogradu i nikad se više nije vratio u Knin. Kada je počela Oluja, pričao je poslije, razgovarao je ipak telefonski sa Miloševićem. Predsjednik Srbije je, kako je rekao, djelovao kao netko tek probuđen i samo je ponavljao "Samo mirno, mirno" i "Biće sve u redu"...

Dugih pet godina potom, Babić javno nije rekao ni riječ. Odijum spram njega je bio gotovo opći: za srpsku opoziciju bio je isluženi i arogantni liderčić iz Miloševićevog špila, a za vlast otpadnik i izdajnik. Državna bezbjednost pak stalno mu je duvala za vrat. U Hagu se vidjelo i zašto.

Poslije Petog oktobra, Babić se pokušao politički aktivirati i to je izgledalo tragikomično. Uskoro je stigla i haška optužnica. Nakon izvjesnog premišljanja, prihvatio je savjet da je bolje da ode sam nego da ga vezanog vode.

VREME HAGA: Babić je u Hagu posljednji put zaigrao veliku igru. Njegovo svjedočenje protiv Miloševića po mnogima je bilo najznačajnije i najubjedljivije. Riječ je bila o pravom insajedru i saznanjima iz prve ruke bez obzira na očiglednu želju za osvetom i pokušajem da na taj način isposluje sopstveno oslobođenje ili blažu kaznu. Značaj njegovog iskaza o načinu i metodama kojima je Milošević vedrio i oblačio Krajinom, o čvrstoj i dugoj ruci Stanišića i Simatovića, nije moglo da umanji ni izvještačeno odbijanje da komentira bilo kakve poteze hrvatske vlasti, poput posljedica ustavnih promjena iz 1990, kao ni očito minoriziranje sopstvene uloge u raznim odlukama i događanjima.

Babić je bio, kao što je rečeno, čovjek krajnosti i zato njegovo priznanje krivice i isprika hrvatskom narodu ne moraju biti neiskreni. Egocentričan, a ne – kako je rekao – etnocentričan, on je srpski narod i poistovijetio sa sobom, pa je tako propustio da se i sunarodnicima ispriča za sva zla koja su ih snašla zahvljujući njemu. Nikad svi Srbi nisu bili kao on, dobar dio ih je prije ili kasnije sagledao pogubnost njegove politike, a najveći dio, u suštini, nikad i nije prihvatio vrijednosti koje je propagirao u zenitu moći i, što je najvažnije, nisu i ne mogu svi oni biti baš za sve odgovorni, a svi ostali ni za što. Izostanak navedenog umnogome je umanjio očekivani efekt Babićevog priznanja.

Sporazum Milana Babića sa Tužilaštvom bio je, za njega lično, pakt sa đavolom. Kaznu od trinaest godina zatvora nije izbjegao, u pritvorskoj jedinici u Ševeningenu nitko – bez obzira na nacionalnost – nije s njim htio komunicirati smatrajući ga, valjda, za prevrtljivca i cinkaroša. Uža porodica mu se – dalje – pod lažnim imenom krila negdje u tuđini, a u Srbiji je malo tko imao lijepu riječ za njega. Pored toga, prestao je biti zanimljiv i osoblju Tužilaštva. Što je imao, odavno je rekao, i sada se očekivalo da to dozirano po potrebi ponavlja po procesima kako dođu na dnevni red.

Svi haški optuženici, izuzev Babića, znali su da će njihova vlastita suđenja kad-tad doći do kraja na ovaj ili onaj način; on sam je pored onih trinaest godina bio osuđen i na vječno vraćanje istog, dozirano i u raznim varijantama. Poslije Miloševića, svjedočio je protiv Momčila Krajišnika, započeo svjedočenje protiv Martića, čekali su ga Stanišić, Simatović i Šešelj i, sva je prilika, Mladić i Karadžić.

Mada ga je Milošević već nazvao Brankovićem – a kad bi Šešelj, Stanišić i Simatović dobili riječ, tek bi letijelo perje – za Babića je, kako se čini, koban bio susret sa Martićem.

Dva davna suborca susrela su se ponovo, poslije tolikih godina u tuđini. Od Babića, već osuđenog, očekivalo se da pomogne u osudi Martića. Knin nije veliki grad. Mnogo je bilo sahrana i svetkovina na kojima su se njih dvojica susretali, mnoga pića su zajedno popili a sada, ma koliko da su se u međuvremenu zamrzili, nisu se mogli ni čestito pljunuti. Oni su odavno bivši ljudi, a život negdje drugdje. I još nešto: na ovom suđenju Martić se mogao makar nečemu nadati (možda je to ona suza krajiška s početka teksta), a Babić baš ničemu.

Kao i u svim ovakvim slučajevima, nikad se neće saznati zašto se Milan Babić ubio. Izvjesno je samo to da je Tužilaštvo Haškog tribunala izgubilo jednog od ključnih svjedoka, gotovo univerzalnog. Kako će suđenja Šešelju, Stanišiću i Simatoviću izgledati bez Babića, ostaje veliko pitanje, kao i koliko će njegov iskaz na procesu protiv Martića biti validan; Martić i njegov advokat uskraćeni su za unakrsno ispitivanje prvog predsjednika Krajine.

U Babićevoj smrti ima nečeg duboko tragičnog kao u antičkim sudbinama. U njegovih posljednjih petnaest godina smijenjivali su se periodi moći i njenog gubitka; suočio se sa posljedicama vlastite prošlosti, iznevjerenih nada i obećanja; pokajao se i okrenuo protiv svih onih bez kojih nikad ne bi bio ni predsjednik kninske općine, a kamoli čovjek s kim su se, svojedobno, baktale diplomate velikih sila...

Babić je, kao i Krajina, završio u potpunoj destrukciji. Ovu tragediju, podstrekači na samoubojstva vječno žedni tuđe krvi, poput Tomislava Nikolića i njegove radikalske družine, nikad neće shvatiti. Samo igrom slučaja Srbija je izbjegla sudbinu Krajine dok su oni bili na vlasti. Babić se bar nekome ispričao i priznao krivicu, a oni nikad i ni za šta. Kad bi ikako mogli, svakog trenutka bi nastavili tamo gdje je prvi krajiški predsjednik morao stati 1991. i čega se, na kraju, i sam odrekao.

Ovaj tekst se mora okončati jednom ličnom crticom. Pripremajući se da ode u Hag, Babić mi je rekao: "Kada mi u novinama budete sudili, vodite računa da nisam bio ni gori, ali ni bolji od svih ovakvih sličnih meni." I onda je nesvjesno parafrazirao završnu riječ Draže Mihajlovića sa suđenja: "Ja sam bio samo mali čovek u velikim događajima." Govorio je, iz nekog razloga, ekavicom.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---