---

Slučaj Lovas >

Krvava berba grožđa pred sudom

Od oktobra 1991. godine, kad je potpukovnik JNA Milan Eremija nadležne vojne organe u Beogradu smesta obavestio o jednom od najtežih zločina počinjenih u ratu u Hrvatskoj – izginulim hrvatskim civilima u minskom polju u Lovasu – do pred koji dan, o tom se zločinu pisalo tek u medijima i traljavo se vodio jedan sudski postupak u Hrvatskoj, a mnogo kasnije započela je ozbiljna istraga u Srbiji

Proces u Hrvatskoj, pred Županijskim sudom u Vukovaru, traje već desetljeće. U Srbiji je prije nekoliko dana podignuta optužnica kojom se 14 osumnjičenih tereti za ratni zločin nad oko 70 civila u Lovasu, od čega je njih 22 poginulo u spomenutom minskom polju.

Od telegrama kojega je potpukovnik Eremija 23. oktobra 1991. godine poslao Komandi Prve vojne oblasti JNA prošlo je mnogo vremena. Taj je dokument uspio nekim svojim vezama dobiti novinar ovog lista Jovan Dulović, koji je i svjedočio o zločinima u Slavoniji pred raznim sudovima, među ostalim i pred Vojnim sudom u Beogradu, a "Vreme" je o tome objavilo tekst u februaru 1992. godine, pod naslovom "Vreme stida", objavljujući pritom i faksimil depeše potpukovnika Eremije, tadašnjeg pomoćnika komandanta za moral vojske na slavonskom ratištu.

Navodeći da se u zoni Lovasa tog oktobra 1991. godine nalazi "više grupa paravojnih formacija iz Srbije, od četnika, preko odreda ‘Dušan Silni’", Eremija navodi da tzv. oslobodiocima nije osnovni motiv borba protiv neprijatelja, već pljačka narodne imovine i iživljavanje nad nedužnim stanovništvom hrvatske nacionalnosti.

I konkretno ovo: Prilikom zarobljavanja 80 meštana hrvatske nacionalnosti u selu Lovas od strane Teritorijalne odbrane i Odreda "Dušan Silni", vršeno je fizičko zlostavljanje nad istima, nakon čega je ubijeno četiri meštana sela Lovas.

Nakon dolaska Odreda "Valjevo" u selo Lovas, zarobljeni meštani su korišćeni za čišćenje minskih polja, kojom prilikom je ubijeno 17 meštana.

Povređenim meštanima je odbijeno pružanje medicinske pomoći od strane medicinskog osoblja Doma zdravlja Šid.

Nakon što je Eremijinu depešu objavio naš list, tadašnja "Borba" na osnovu razgovora s pripadnicima protudiverzantskog odreda TO-a Valjevo, koji je na sremsko-slavonskom ratištu boravio od 7. do 21. oktobra 1991. godine, objavljuje tekst u kojem kaže da se odred "Dušan Silni" kao kriterijem za zatvaranje znatnog broja hrvatskih mještana koristio video-kasetom na kojoj je bilo snimljeno osnivanje HDZ-a u Lovasu. "Nisu pokupljeni samo oni koji su se naglašeno radovali, bilo je dovoljno da je neko samo prisustvovao. Rezultat ispitivanja meštana od strane ‘silnih’, koji su se pomagali noževima, bajonetima i kundacima, bila su četiri mrtva meštanina koje pominje i Eremija", konstatira tada taj list.

U daljnjem toku događaja, istragu o zločinu u minskom polju u Lovasu vodio je nevoljko i Vojni sud u Beogradu, ali protiv NN učinioca, a zločin je kao dio haške optužnice bio i predmet ispitivanja svjedoka na haškom suđenju protiv Slobodana Miloševića, kad je o svojim saznanjima svjedočio i general Aleksandar Vasiljević. On je potvrdio, u februaru 2003. godine, da je dobio Eremijinu depešu i da je o njoj obavijestio sve nadređene i nadležne.

Sve do pred dvije godine, usprkos svemu navedenom, u toj "pravnoj stvari" se ništa u Srbiji nije događalo, da bi tad Specijalno tužilaštvo za ratne zločine Srbije pokrenulo istragu koja je pred nekoliko dana rezultirala optužnicom protiv 14 osumnjičenih za taj ratni zločin: četvorice pripadnika tadašnje lokalne vlasti u Lovasu, četvorice pripadnika jedinice "Dušan Silni" i – po prvi puta otkako taj sud postoji – pripadnika, također četvorice, nekadašnje JNA.

JNA I NEPODUDARNI OPTUŽENICI: "Slučaj Lovas" je već sad primjer one kisele jabuke u koju nadležni u Srbiji moraju zagristi kad-tad: to je prvi i zasad jedini primjer u kojem su za ratni zločin u Srbiji optuženi i neki pripadnici JNA. U "slučaju Ovčara", kao što znamo, trojka visokih oficira bila je optužena u Haškom tribunalu (odakle se jedan vratio oslobođen optužbi), ali između te trojke i onih neposrednih izvršilaca zločina postoji još cijela lepeza vinovnika događaja iz redova tadašnje vojske, rijetkih koji se mogu nazivati časnim oficirima i većim dijelom onih koji su – u najmanju ruku – zažmirili na zločin, mučko ubijanje najmanje 200 ljudi na Ovčari, iako su ga po definiciji morali (bar pokušati) spriječiti.

Specijalno tužilaštvo u Beogradu je optužilo 14 ljudi (od kojih su sedmorica u pritvoru) i, znajući kako ta institucija radi, ne bi trebalo sumnjati u to da su optuženi s razlogom, da u konkretnim slučajevima ima mjesta osnovanoj sumnji da su upravo optuženi odgovorni za zločin u Lovasu.

Županijsko odvjetništvo (tužilaštvo) u Vukovaru, u postupku koji pred vukovarskim sudom traje već desetljeće i u kojem je veći dio tog vremena dostupan tek jedan optuženi (odnedavno, nakon hapšenja u inozemstvu na temelju hrvatske Interpolove potjernice, još jedan), dok se ostalima sudi u odsutnosti, ima svoju listu optuženih i ta se sa "beogradskom listom" podudara tek u četiri od ukupno 18 imena – uglavnom nedostupnih.

Novinar splitskog "Feral Tribjuna" Drago Hedl, koji se godinama bavi tim mračnim temama, zločinima u Slavoniji, ustanovio je u jednom od svojih brojnih tekstova posvećenim zločinu u Lovasu da – bar kad je riječ o hrvatskom suđenju – ni među optuženima, niti među svjedocima, nema još brojnih važnih likova: dvojice policajaca imenom navedenih koji su u to vrijeme bili dio vlasti, Dušana Radovanca i Gorana Vukadinovića. Oni su ispitivali mještane Lovasa koji su im potpisivali izjave da se "slobodno i bez prisile" žele iseliti iz tog mjesta "sa pokretnom imovinom po vlastitom izboru"; nema ni "komandanta mjesta" Lovas Božidara Nikolića, niti pukovnika Dušana Lončara, nema ni neidentificiranog pripadnika JNA Raše koji je spriječio dalji pokolj u Lovasu...

Osim nekih osoba koje se u višegodišnjem Hedlovom istraživanju stalno ponavljaju – a nota bene, taj su zločin kao i većinu ostalih uglavnom istraživali i na njih podsjećali uglavnom tek rijetki nezavisni mediji – i koje su ipak dospjele do optužnice u Srbiji, izdvaja se Ljuban Devetak, u vrijeme tih ratnih događaja rukovodilac tamošnje poljoprivredne zadruge, koji je prije ovogodišnjeg hapšenja živio u Dobanovcima i koji je prije dvije godine sam kontaktirao Fond za humanitarno pravo Nataše Kandić, tražeći rasvjetljavanje "slučaja Lovas" i nudeći se da se pojavi pred srbijanskim pravosuđem. Za to će, evidentno, dobiti priliku.

Prema brojnim svjedocima na hrvatskom suđenju, upravo je Devetak bio "zakon" u selu i imao svu vlast. Prema nekim drugim svjedocima, pak, Devetak tog kobnog dana, 18. oktobra 1991, nije bio u Lovasu. To tvrdi i on sam, osporavajući svoj utjecaj i sudjelovanje u konkretnom zločinu natjeravanja civila u minsko polje.

NESTALI EREMIJA: Ono što tvrdi optužnica beogradskog Specijalnog tužilaštva je slijedeće: da su prilikom napada na selo Lovas 10. oktobra 1991. godine u kućama i dvorištima ubijena 22 civila, a do 18. oktobra te godine još su 23 mještana Lovasa ubijena u improviziranim zatvorima, navodi se u optužnici. Tog 18. listopada optuženi su mještane Lovasa natjerali da koračaju kroz minsko polje, pri čemu je njih 22 poginulo, a u sporadičnim incidentima stradala su još tri civila.

Svjedoci koji su govorili u vukovarskoj sudnici zločin na minskom polju nazivaju "krvavom berbom grožđa" 18. oktobra 1991. Dan prije, svjedočili su. Seoski dobošar (sic!; riječ je o kraju XX vijeka!) pročitao je proglas kojim su svi muškarci u dobi od 18 do 60 godina trebali doći u Poljoprivrednu zadrugu, na sastanak na kojem će im se obratiti Devetak. Na tom sastanku – po iskazu svjedoka pred Haškim sudom – nije bilo Devetka, već je glavni bio osoba koju su zvali "kapetan". Taj im je "rekao da će zbog pucanja po selu prethodnog dana svi ostati zatočeni u zadruzi, pa ako tokom tog dana i noći ne bude pucanja, bit će jasno da je dan ranije pucao netko od njih. No, rekao im je da ništa bolje neće proći bude li se, dok su zatočeni po zadruzi, ipak pucali" ("Feral", Drago Hedl, decembar 2005).

Tokom te noći zatočeni su bili zlostavljani, ujutro im je rečeno da će ići u berbu grožđa; najviše ih je zlostavljao neki Petronijević "koji je imao običaj prići nekoj osobi i zabosti nož u butinu" (optužen beogradskom optužnicom, nepostojeći na vukovarskoj). U kolonama, nadziranima vojnicima i rezervistima, krenuli su u koloni do izlaza iz sela, kilometar-dva od ceste Vukovar–Tovarnik, gdje su zaustavljeni i gdje im je naređeno da krenu u polje djeteline: sve "držeći se za ruke i mašući nogama kao da kose žito", kako su kasnije pričali, svjedočeći novinaru Hedlu i na vukovarskom sudu. Neki su, srećom, preživjeli. U novinskim tekstovima u hrvatskim medijima spominje se da su neki odvezeni u Šid, gdje im je ranjenima pružena pomoć. Spomenuti Eremija je u svom izvještaju nadređenima iz tadašnje JNA naveo da je "povređenim meštanima odbijeno pružanje medicinske pomoći od strane medicinskog osoblja Doma zdravlja Šid".

Taj navod nespornog očevica do danas, 16 godina nakon zločina, još nitko nije ispitao.

Kako je za "Vreme" kazao glasnogovornik vukovarskog Županijskog suda Nikola Bešenski, suđenje u Vukovaru na kojem je bio prisutan jedan jedini optuženi (Ilija Vorkapić) u završnoj je fazi, ali... "Sad kad je otvoren slučaj i u Beogradu, saznalo se za još neke svjedoke, te će sudsko vijeće vjerojatno saslušati još neke svjedoke do kojih je došlo Specijalno tužiteljstvo u Beogradu, kako je najavljeno, putem video-linka", kaže Bešenski.

U "slučaju Lovas" pokazuje se u najboljem svjetlu sporazum kojega su prije dvije godine potpisala tužilaštva Hrvatske i Srbije o međusobnoj suradnji. Čini se, naime, da se tek uklapanjem svega onoga što su državni organi u obje države napravili – na suđenju u Vukovaru saslušano je stotinjak svjedoka; nešto manje, točnije 92 po navodima beogradske optužnice, proći će kroz sudnicu u Ustaničkoj ulici u Beogradu – može napokon sklopiti koliko-toliko stvarna pravosudna slika zločina u Lovasu i ustanoviti tko je sve u tom strašnom zločinu okrvavio ruke.

U svemu tome, ipak, nedostaje ključni lik – potpukovnik Milan Eremija – onaj koji je nekoliko dana nakon zločina o tome obavijestio nadležne. Njega dosad nisu tražili hrvatski organi, a na njega se ne oslanjaju niti srbijanski nadležni za procesuiranje tog zločina. On, pak, kao da je u zemlju propao: nitko ne zna gdje se nalazi svih ovih godina, što čak i nije čudno – nije imao razloga da se bilo kome javi. Osim rijetkih novina, njegov izvještaj i on sam nikoga nisu zanimali i rijetko je tko, pa i on, mogao i zamisliti da će strašni zločin u Lovasu napokon stići do (nadajmo se) ozbiljnog suđenja pred respektabilnim sudom.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---