---

Izložba – Stotinu vrhunskih djela hrvatske umjetnosti iz fundusa Narodnog muzeja u Beogradu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu >

Nejunačkom vremenu uprkos

Organizatori su izložili jedan istančano izabran skup likovnih dela iz ovog perioda, implicite kao zajedničku kulturnu baštinu, ali koja je u stvari funkcionisala kao narativ obe kulture - one iz čijeg su centra stigla platna i skulpture i one odakle dolaze umetnici koji su ih stvorili

Izložba Stotinu vrhunskih djela hrvatskih umjetnika iz perioda 1850–1950, u organizaciji Narodnog muzeja iz Beograda, koja je postavljena u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu – jedan je od najvažnijih kulturnih događaja na štokavskom Balkanu, i to ne "sezone" kako frazerski tepaju ovih dana mediji na dvije strane, nego, rekao bih, možda od samoga raspada Jugoslavije.

Na inicijativu i trud kustosice Ljubice Miljković, voditeljice danas zbunjujuće Zbirke jugoslavenskog slikarstva 20. stoljeća (nema države, dok gle, ima slikarstva), i zagrebačkoga kunsthistoričara dr Zvonka Makovića te suradnika, u Zagrebu je izložen izbor eksponata iz beogradskog fundusa koji broji preko osam stotina dela hrvatskih umjetnika. U današnjim odnosima već i ideja takve izložbe stvorila je egzaltaciju, očekivan i naročit, svakome osjetan "eros" (pervertiran ili prirodan?), kao i inače kad se god povede bilo kakav doslovni ili metaforički razgovor, otkrije svjedočanstvo o relacijama dva naroda ili učini bilo što u tom smislu. Odjek, povratna sprega, reakcije što su odjeknule iz Zagreba, uzbuđenje koje se javilo već prije otvorenja, a traje, izgleda, kao tema još uvijek (izložba je upravo produžena radi "iznimnog interesa publike"), najavili su i označili ovu izložbu kao nešto drugačije u javnome i kulturnom životu, kao što se najavljuju stvari prvoga reda.

Izložba i jest drugačija od svega dosad, od svih mučnih, sporih, prekidanih, nesustavnih i rijetkih momenata, gdje bi se kroz stvaralaštvo ponovo doticala, simbolično ili direktno dovodila u vezu dva zavađena naroda. Danas kad je popularna kultura – televizijske sapunice, narodne pjevačice, šarene revije – izgleda postala jedini stalni i sigurni posrednik između hrvatske i srpske (to jest srbijanske) današnjice, već ideja da se napravi strukturirana i pomno odabrana stvar iz visoke kulture koja se tiče oba naroda, sinula je nekako dobro i inteligentno.

VIŠE OD UMETNOSTI: Iako je eksplicite postavljena kao kritička retrospektiva, u smislu estetskih domašaja likovnoga djela najznačajnijih hrvatskih umjetnika, ostalo je sakriveno zapravo koliko je izložba postavljena problematski na više ravni, i daleko od toga da bi sve ostalo na ravni samo estetičkoj.

Prvi utisak, motiv koji se javio a nije ga se moglo izbjeći bio je – naravno, kao i sve kod nas, van stvari umjetničkih – onaj o stvarnosti u kojoj je ovakav opus izložen. Ako namjerno preskočimo i zanemarimo očekivani refleks dijela sredine i apriori stav prema bilo čemu što dolazi s druge strane, sva primitivna "pitanja" i insinuacije o vlašništvu i pripadnosti djela, reakcija na izloženo od strane naših ljudi kakvi su danas, takozvane obične publike, ta reakcija bila je čudna.

Boja na platnu, kamen i bronca, u materijalu ostvaren ljudski pogled i ljudska misao, progovorili su jače od gomile riječi; stvarna, visoka umjetnost, naš artistički kanon ukazao je metaforički na čišćenje kakvo je trebalo izvršiti već odavna u toj eksploziji banalnosti u kojoj se vrti kultura. Uz šutljiva, nepomična vizualna djela, na trenutak kao da se pomolila zbunjenost i tišina, kao da je ta kakofonija glasova, neprekidno izbacivanje gotovih "mišljenja" što se javlja kao jeka uza svaki događaj, utihnulo na tren.

Da ništa drugo nije, da malo budemo zlobni, to je već važna stvar koju je postigla izložba. A sve te fraze postjugoslavenskoga "njuspika" izgovorene i napisane u vezi izložbe – "sporazumi o međudržavnoj suradnji", "znak novih odnosa u kulturi" – sve su to apsolutne gluposti, jezik koji će uskoro (brže nego što stvaraoci i korisnici njegovi i misle) biti anakron do groteske.

Nikakvi "novi odnosi" naime – ako je ta izložba išta pokazala, pokazala je da su goleme žile veza koje su ispod zemlje ostale do neraznavanja isprepletene u korijenima, čak i pošto je drvo posečeno. Izložba, uza svu svoju inteligentnu diskreciju, tom porukom nadišla je te "nove odnose", političko-ideološke i kulturne, izdigla se nad njih i zasvijetlila nad tom arogancijom današnjih vlastodržaca i ideologa, nad strukturom koja je u svojoj tvrdoj polupameti pomislila da je dovršila povijest i da će se samo od nje, lijevo i desno, dijeliti sve, vagati i procjenjivati i prošlost i sadašnjost.

To, nažalost, nije radosni ili još manje trijumfalni sentiment (gubitnika), kako bi se moglo pomisliti, inatljivi retorički dokaz o povezanosti, niti je izložba obnovljena sretna metafora trajanja veza od kojih se jedna strana vazda brani a druga medvjeđim zagrljajem grli do gušenja, nego je, ako išta, tragička konstatacija – gorka i mučna, s obzirom na cijenu plaćenu u ime rješavanja pitanja te međusobne sudbinske osuđenosti.

Ugrubo, od najranijeg izloženog djela, od tragičnoga Vjekoslava Karasa, cirka 1850, teče paralelno vremenski luk između prvih pravih povijesno-političkih pokušaja hrvatskog samoostvarenja i autonomnosti kulture i etnije – od ilirske borbe za nacionalnu i narodnu stvar, otprilike od kraja Narodnog preporoda i Strossmayerova stvaranja Jugoslavenske akademije, preko političkih događaja i najkrupnijih inicijativa, romantičara i narodnog sna koji slikarski utjelovljuje Vlaho Bukovac, te prvih modernih, onovremenih umjetničkih proplamsaja u nas, preko ratova i modernista, pa završno do prvih godina nakon Drugoga svjetskoga rata, oslobađanja od Staljina i Sovjetskog Saveza, respective visokog modernizma jednoga Knifera i odbacivanja socrealističkog principa u umjetnosti.

Organizatori su izložili jedan istančano izabran skup likovnih djela iz ovog perioda, implicite kao zajedničku kulturnu baštinu, ali koja je u stvari funkcionirala kao stanoviti narativ obje kulture – one iz čijeg su centra stigla platna i skulpture i one odakle dolaze umjetnici koji su ih stvorili. Ovaj narativ se odvija višestruko, na nekoliko nivoa, i tiče se problema umjetnosti kroz eksponate same, budući svako umjetničko djelo postavlja i pitanje o svome mjestu unutar većega kadra.

O PRIPADNOSTI: Iz ovih radova se i danas potresno iščitava ondašnja, ali unekoliko i neprolazna glad naših umjetnika da se otrgnu bijedi, praznini, uniženosti, provinciji, a u nekoliko slučajeva podastire se materijalni dokaz o jednoj nadzemaljskoj energiji da se okolnosti nadiđu. Oni jesu kretali u svijet, kao nesretni Račić, kao Kraljević i Becić, vučeni plamenom novoga, ali već kod bazične usporedbe s uzorima sad se vidi kako se ogromna kulturna provalija velikom brzinom premostila i kako se u stvari u izuzetno kratko vrijeme hvatao zamah sa svijetom. Nema sumnje, oni su unosili svoj glas i naš duh i stvarali svijet koji nikako nije bio imitatorski, stvoren je ipak opus, baza koja nikako nije bila samo epigonska.

Osim o našoj umjetničkoj povijesti, izložba svjedoči i o nezaobilaznom a neriješenom problemu pripadnosti, kod oba naroda, i kod hrvatskoga i kod srpskoga. Najintrigantniji slučajevi, u tom pravcu, oni su umjetnika koji su ne samo obitavali i djelovali u Srbiji nego koji su radili angažirano, nastupali s idejama koje su odredile kompletno naše prošlo stoljeće, a određuju nas i sad i više nego se čini, koliko god danas bile prezrene ili manipulirane.

Otvoreno i borbeno vjerovanje u ideal zajedničke jugoslavenske države kod najboljeg dijela inteligencije i umjetnika (s jedne od strana uporno se zaboravlja ili ne zna, da je ideja sama hrvatski patent) – to je taj opasan, upravo razarajući problem, neoboriva činjenica s čijom se subverzivnošću i dan-danas na razlicite načine obračunava, i ujedno glavni razlog i uzbuđenja i nelagode ovih dana, osjetljivo mjesto u koje se još uvijek rijetko tko usuđuje upiknuti. Idejno i umjetnički – od Prve jugoslavenske umjetničke izložbe, iz godine 1904, Jugoslavenske umjetničke kolonije (1907), i tako dalje – tu je bila prisutna ideja jednoga, jedne kulture, smiješane, nikad sasvim definirane ni filozofski ni politički, eklektične kao i stil mnogih od umjetnika (pojam u naših umjetnika i po enciklopedijama nekako najprisutniji), svakako nedovršene, u sukobu i mijenjanju, ideje najdublje bliskosti i prožetosti naroda vezanih usudom, čak i kad su, ili štoviše pogotovo kad su, u sukobu.

To se najviše očituje u dvije generacije, koje su se preklapale ili bar rubovima dodirivale, a svakako međusobno utječući jedna na drugu – u generaciji s prelaza stoljeća do nakon Prvoga svjetskog rata. Njihove biografije sažeta su povijest te ideje, isto kao što se njihova imena čitaju kao najbolje što su nam kulture proizvele: Dobrović, Becić, što se kao oficijelni crtač povlači sa srpskom vojskom preko Albanije, Gecan, solunski dobrovoljac, Babić, Tartaglia, Ignjat Job – Dubrovčanin koji je prešao na pravoslavlje (sloboda biranja i toga identiteta i danas je važno pitanje, konkretno oko Emira Kusturice); zajedno i paralelno s piscima i pjesnicima, miješajući se međusobno i u radovima – s Tinom (Jobov portre) i Šimićem, Andrićem, Matošem, Crnjanskim ("naš Hvar, Dobrović mrtvi...", kako piše u Lamentu nad Beogradom), Mitom Mitrinovićem, Micićem, Čerinom, Kamovim (pjesnički Račić) – nadsvođeno, naravno, Miroslavom Krležom.

SLUČAJ MEŠTROVIĆ: Autor koji najjasnije izražava taj glavni kompleks jest centralna figura izložbe i cjelokupne južnoslavenske likovne umjetnosti: Ivan Meštrović. U njemu su se eksplicitno prelomila oba pola koja se tu problematiziraju: pitanje naše umjetnosti, i pitanje pripadnosti i identiteta.

Jer što: mnogi od ovih su stvarali u Beogradu, pa nikom ništa, može se i tako reći – miješali se ljudi kako to i ide (to je samo danas u Hrvatskoj skandal priznati da su se ljudi slobodno izmještali i miješali). Meštrović, međutim, sa svojim Kraljevićem Markom, Banovićem Strahinjom, s junacima historijske i mitološke predaje, uopće sa svojim Kosovskim ciklusom i nikada dovoljno dobro objašnjenom ili tematiziranom opsesijom Vidovdanskim kultom (nerealiziranim Vidovdanskim hramom), pokazuje demonsku snagu i opijenost idealom, negdje duboko prirodnu, nekalkuliranu, tvrdu u to vrijeme kao mramor iz kojega je stvarao. Sva ona lutanja kasnije nisu ništa drugo nego razočaranje, osjećaj izdanosti i poljuljane vjere u neostvareni ideal, koji se, tragički, u samoj suštini nije mogao ostvariti.

Umjetnički pak, zakoračio je morlački genije, da ostanemo na mitu, kao Veli Jože, sa po jednom nogom na dvije različite obale, između takve vjere s jedne, i naše kulture u svjetskom razmjeru s druge strane; između naših umjetničkih stremljenja i mogućnosti da se preskoče izolacija i zaostalost, i da se našim jedinstvenim glasom izađe čistom umjetnošću ka svijetu. Gledajući, u podsjećanju, već reprodukcije tih ingenioznih bronci i mramora, sjetio sam se trenutka apsolutno jasne spoznaje, čuvstva što me je godinama unazad obuzelo u Rodenovom muzeju u Parizu: ovo leži na golemim i čvrstim temeljima, iza ovoga svega nešto stoji – sjetio sam se tada, s frustracijom i ponosom jednako, upravo našega Meštrovića, koji je potpuno sam, kao nitko drugi, iz ničega, krvavo krenuo da umjetnički juriša s kamena ka zvijezdama.

Tren nakon toga sjećanja, nervom jednako kao i sa zgađenošću nad trajnom opsesijom hrvatskom, nesvjesnom i otvorenom, tako se sad javila na kraju, u simetriji, iritacija spram potpunog odsustva reakcije na događaj – s druge strane. Nezainteresirana beogradska kulturna čaršija nije, van ponekog površnog izvještaja, posvetila događaju nijedne smislene rečenice a kamoli da bi se upustila u bilo kakvu diskurzivnost koja se sama od sebe nameće. To se može izraziti, ironijski ili ne: "Hrvati ne razumiju ništa svoje – Srbi ništa tuđe."

Tim gore što stvar nije apstraktna: konkretno, svaki građanin Beograda i šire, čitava kultura, i fizički u neprekidnom dodiru i na nesvjesnom nivou formiranja kulturnog identiteta, impregnirani su Meštrovićevim djelom, direktno i posredno, od svakodnevice. Najosnovnijim primjerima govoreći, već ako je čovjek ikad primijetio spomenik na Kalemegdanu i onaj na Avali, ako zna gdje je državna Skupština, ako je obratio i sekundu pažnje na figure pred njenom portom, na Konje Tome Rosandića, kipara-učenika Meštrovićevog, ili barem na novac čije je apoene godinama prebacivao po rukama.

Ako ništa, uza tolike nacionalno orijentirane intelektualce, uz Akademiju i insistiranje na patriotskom osjećaju (koji ne mora biti prljava riječ) bar da se pročita najočitije: Kosovski ciklus – baš danas – i njegovu snagu i poruke, pa da barem, u kontemplaciji, odtuguje ovo sve zajedno što mu ovih dana nepovratno ističe iz ruku.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---