---

Intervju – Vladimir Đerić, član pravnog tima Srbije pred Međunarodnim sudom pravde >

Argumenti, kontraargumenti i procedura

"Ironično je da sada Hrvatska tvrdi da smo mi imali pristup Sudu kao što ga imaju članice UN-a, što je jedino moguće ako se prihvati teza o kontinuitetu, koju je upravo Hrvatska najoštrije osporavala", kaže za "Vreme" Vladimir Đerić

Nedavno je u Den Hagu, pred Međunarodnim sudom pravde završena rasprava povodom hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid od 1991. do 1995. godine. Usprkos zapaljivim tonovima koji su se čuli u Hrvatskoj tih dana i debatama o suštini rata u toj zemlji, rasprava se vodila tek o jednom pitanju: da li je taj sud nadležan ili nije za postupak povodom hrvatske tužbe. Odgovor na to pitanje dobit ćemo na jesen, a srpski pravni tim – sudeći po izjavama nakon završetka rasprave – očekuje da će se sud oglasiti nenadležnim.

Član tima, advokat Vladimir Đerić, ističe da se rasprava pred Međunarodnim sudom pravde odvijala u izuzetno profesionalnoj atmosferi i objašnjava koje je argumente srpski pravni tim suprotstavio hrvatskim stavovima.

"VREME": Rasprava pred Međunarodnim sudom pravde povodom tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije, koja je upravo završena, vodila se isključivo o nadležnosti tog suda: Srbija ju je osporavala, Hrvatska se pozivala na to da je tadašnja SRJ prihvatila državni kontinuitet i nadležnost tog suda kad je 1999. godine tužila deset članica NATO-a zbog bombardiranja.

VLADIMIR ĐERIĆ: Mi smo naše prigovore povodom nadležnosti zasnovali na dva događaja koja su, po našem mišljenju, od suštinske važnosti: prvo, da je SRJ postala članica UN-a 1. novembra 2000. godine i drugo, da je SRJ postala članica Konvencije o genocidu – koja je jedini osnov nadležnosti u sporu – tek u aprilu 2001. godine, i to sa rezervom na odredbu koja predviđa da se sporovi u vezi sa Konvencijom mogu izneti pred Međunarodni sud pravde. Činjenica je da je pre 2000. godine SRJ zastupala tezu kontinuiteta sa SFRJ, koja je bila odbačena od većine država, ali istovremeno to nikada nije u potpunosti formalizovano i sprovedeno. Upravo su postupak po tužbi SRJ protiv zemalja NATO-a 1999. godine, kao i postupak po tužbi Bosne i Hercegovine iz 1993. godine, primeri u kojima je SRJ ne samo nastupala kao nastavljač SFRJ nego je i tretirana kao takva. Naime, pošto u to vreme nije još bila primljena u UN kao nova država, niti je dobila pristup sudu na neki od načina koje Povelja UN-a predviđa za nečlanice, SRJ je mogla da dođe pred Međunarodni sud pravde jedino na osnovu teze o kontinuitetu sa SFRJ. Međutim, ta teza je definitivno izgubila svaki oslonac kada je SRJ formalno primljena u članstvo UN-a 2000. godine.

Koje je argumente za nenadležnost iznio srpski pravni tim?

Mi smo prvo istakli da SRJ nije bila članica UN-a i članica Konvencije o genocidu u vreme kada je postupak pokrenut, 2. jula 1999. godine, te da zbog toga Sud nema personalnu nadležnost nad Srbijom (SRJ) ni po jednom od zahteva Hrvatske u ovom predmetu. Drugo, kao alternativni zahtev, tražili smo da Sud odbaci tužbu Hrvatske u delu koji se tiče događaja pre 27. aprila 1992. godine, kada je SRJ nastala, jer odgovornost SRJ može u ovom slučaju da postoji samo u pogledu događaja koji su se desili za vreme njenog postojanja. Treće, imali smo prigovore u vezi sa zahtevima koji su se ticali vraćanja kulturnih dobara i pružanja informacija o nestalim licima, jer oni ne potpadaju pod nadležnost suda po Konvenciji o genocidu, ili su bili već ispunjeni, i uz to, postoje drugi mehanizmi za njihovo rešavanje. Konačno, postoji i deo tužbe koji se tiče navodnog propusta SRJ da sudi licima koja su osumnjičena za genocid u Hrvatskoj, što je takođe osporeno argumentom da Haški tribunal nikoga nije optužio za genocid u Hrvatskoj, a da su optuženi za zločine u Hrvatskoj izručeni Tribunalu, osim Gorana Hadžića.

U slučaju tužbe Srbije protiv zemalja NATO-a sud se oglasio nenadležnim, ali je u slučaju tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije odlučio suprotno.

Tačno je da je 2004. godine Međunarodni sud pravde u NATO slučajevima presudio da nema nadležnost, s obrazloženjem da SRJ nije imala pristup sudu, jer nije bila članica UN-a kada su tužbe podnete u aprilu 1999. godine. Što se slučaja po tužbi Bosne i Hercegovine tiče, sud je mnogo ranije, 1996. godine, presudio da ima nadležnost da sudi, ali tada nijedna strana u sporu nije pokrenula pitanje našeg članstva u UN-u i pristupa Sudu. BiH nije imala interesa da to učini jer bi tako dovela u pitanje svoju tužbu, a Miloševićev režim je insistirao na politici kontinuiteta SRJ sa SFRJ. Pitanje je šta bi se desilo da je tada traženo da se ova stvar raščisti. Kada je, posle 5. oktobra 2000. godine, nova demokratska vlada uvela zemlju u UN i potom pokrenula pitanje nadležnosti Međunarodnog suda pravde u sporu sa BiH, napori SRJ da se ovo pitanje raspravi nisu urodili plodom. Naime, 2003. godine Sud nije prihvatio naš zahtev za reviziju presude iz 1996. godine jer je smatrao da nisu ispunjeni uslovi za reviziju, a 2007. godine je stao na stanovište da je pitanje nadležnosti presuđeno 1996. i da se ne može ponovo otvarati jer je ta presuda res judicata, tzv. presuđena stvar. U sporu sa Hrvatskom situacija je posve drugačija, jer nema presude o nadležnosti, i ovo pitanje je otvoreno za razmatranje.

Hrvatski argument da je za vrijeme međunarodnih sankcija od 1992. do 1999. godine status SRJ u UN-u bio "nedefiniran", ali je, ipak, "uključivao elemente članstva"? Međunarodni sud pravde je opisao odnos SRJ i UN-a u periodu pre 2000. godine kao sui generis. Šta to uključuje predmet je rasprave. Ironično je da sada Hrvatska tvrdi da smo mi imali pristup Sudu kao što ga imaju članice UN-a, što je jedino moguće ako se prihvati teza o kontinuitetu, koju je upravo Hrvatska najoštrije osporavala. Međutim, u presudama u NATO slučajevima, Sud je jasno rekao da u to vreme SRJ nije imala pristup Sudu i presudio da zbog toga nema nadležnosti. Mi tvrdimo da to važi i za spor sa Hrvatskom koji je pokrenut skoro istovremeno kad i NATO sporovi.

Srpska strana je isticala i da SRJ ne može biti odgovorna za događaje prije svog formiranja, 27. aprila 1992. godine. Vojin Dimitrijević je, na primjer, nedavno upozorio na apsurd da Hrvatska praktično i samu sebe tuži za genocid 1991. i do aprila 1992. godine. Koliko taj argument eventualno pobija činjenica da je 27. aprila 1992. Skupština SRJ usvojila političku deklaraciju kojom je proglasila državni kontinuitet sa SFRJ? Deklaracija od 27. aprila 1992. jeste izraz politike kontinuiteta koju sam pominjao. Nesumnjivo da je ona jedno od glavnih uporišta za argumente hrvatske strane. Međutim, činjenica je da ta politika kontinuiteta nije prihvaćena. Naprotiv izričito je odbijena, ne samo od međunarodne zajednice nego i od Hrvatske. Dakle, ovu deklaraciju treba analizirati zajedno sa nizom drugih faktora i izjava međunarodnih aktera, uključujući i Hrvatsku, koji su rekli da je SFRJ prestala da postoji i da nema kontinuiteta – ni u UN-u ni u međunarodnim ugovorima čija je članica bila SFRJ. Primera radi, podsećam i da Badinterova komisija nije pre jula 1992. godine zaključila da je SFRJ prestala da postoji.

Hrvatska se pozivala i na optužnice i presude Haškog tribunala (ICTY) koje se odnose na zajedničko djelovanje JNA i vlasti u Republici Srpskoj Krajini.

Ovo je pitanje merituma hrvatske tužbe, i o tome se nije raspravljalo, a i neće ako Sud odluči da nije nadležan.

Haški tribunal nikoga nije optužio za genocid u Hrvatskoj, argument je srpske strane. Hrvatska strana tvrdi: da je taj sud osudio Slobodana Miloševića, situacija bi bila drugačija.

Kao što je poznato, ni Milošević nije bio optužen za genocid u Hrvatskoj, nego za genocid u Bosni i Hercegovini. Koliko se sećam, hrvatska strana je iznela argument koji pominjete kao objašnjenje zbog čega insistiraju na tužbi protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde. Po njihovom mišljenju, taj postupak je potreban jer treba razrešiti mnoga pitanja koja su mogla da budu razrešena da je postupak protiv Miloševića okončan. Ono što se previđa, međutim, jeste da Međunarodni sud pravde može da raspravlja u ovom slučaju samo o odgovornosti države za genocid, a ne i za druge zločine koliko god oni teški i bolni bili.

Odluka se očekuje na jesen. Ako se sud oglasi nadležnim, slijedi rasprava o suštini tužbe. Već je najavljena mogućnost protutužbe Srbije protiv Hrvatske. Sve ključne odluke u vezi sa postupcima pred Međunarodnim sudom pravde, pa i odluku o protivtužbi, mora da donese vlada, i u krajnjem ishodu to su političke odluke. Pravno, mogućnost protivtužbe postoji.

Usprkos tome što je rasprava pred Međunarodnim sudom pravde bila usmjerena isključivo na pitanje nadležnosti tog suda, obje su strane ulazile i u suštinu, pa je srpska strana spominjala i hrvatsku akciju "Oluja", u kojoj je iz Hrvatske protjerano više od 200.000 Srba. Da li bi eventualna protutužba Srbije protiv Hrvatske bila bazirana baš ili prvenstveno na tom događaju?

Pitanje sadržine protivtužbe je, kao i pitanje njenog pokretanja, političko pitanje. S pravne tačke gledišta, nesumnjivo je da su relevantni svi akti progona Srba na teritoriji Hrvatske tokom rata, a naročito oni masovnih razmera, koji su i predmet optužnica Haškog tribunala.

Hrvatska je tražila i pojedine dokumente, odnosno zapisnike sa sjednica državnog i vojnog vrha SRJ. Zašto je Međunarodni sud pravde taj zahtjev odbio?

Ovo pitanje se tiče prepiske između strana u sporu i Međunarodnog suda pravde koja još nije javna, pa ne bih mogao dati širi odgovor. Samo mogu da podsetim da je na početku usmene rasprave predsednica Suda, Rozalin Higins, rekla da je odlučeno da dokumenti koje je Hrvatska tražila nisu neophodni za ovu fazu postupka, koja se tiče isključivo pitanja da li Sud može ili ne može da sudi, tj. da li ima nadležnost. U skladu s tim, nije prihvaćen zahtev Hrvatske da Sud od Srbije traži navedena dokumenta.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---