---

Pola veka od smrti Rejmonda Čendlera (1888–1959) >

Crno je moja omiljena boja

Poslednjeg ovogodišnjeg martovskog četvrtka navršava se tačno pola stoleća od smrti Rejmonda Čendlera. Najslavniji noir pisac, tvorac nezaboravnog detektiva Filipa Marloua, tek posle smrti je prepoznat kao pisac koji daleko nadilazi granice žanra "tvrdokuvanog" krimića

Ostati čovjek i kad si na dnu;
Dug je oproštaj u velikom snu.

Crne su bile te knjige, s tvrdim koricama i nešto većeg formata. Na hrbatu je uz prezime autora i naslov knjige pisalo i ime edicije: KRIMBIS. Unutra, valjda uz impresum, stajalo je puno ime edicije: Kriminalistički biseri svijeta, ali se u sjećanje snažnije urezala efektna skraćenica. Bila su to, čini mi se, zagrebačka izdanja. Ranih devedesetih, nakon što sam iščitao Artura Konana Dojla i Agatu Kristi, na policama biblioteke sam tražio nešto iz iste brazde te sam tako otkrio KRIMBIS. Pročitao sam Edgara Valasa i njegovog Potkazivača, zatim Led Eda Mekbejna i Riplijevu igru Patriše Hajsmit, prije nego sam u biblioteci uzeo Sestricu Rejmonda Čendlera. Makar mi je znanje engleskog još uvijek bilo tek osnovnoškolsko, volio sam na prvoj lijevoj stranici pogledati naslov originala i sjećam se da mi je i onomad naš kratki prevodni naslov Sestrica zvučao ljepše i ekonomičnije od originalnog The Little Sister.

BRZO I JAKO: Pet-šest godina kasnije iščitao sam cijelog Čendlera u originalu, a jedna fraza iz njegovog Dugog oproštaja odmah me podsjetila na način na koji me pogodila Sestrica; pogodila me, hoću reći, onako kako Filipa Marloua pogodi viski u Dugom oproštaju – pogodila me brzo i jako. (The whiskey hit me fast and hard.) Poslije Sestrice čitao sam, ponovo u KRIMBIS izdanju, i Damu u jezeru, i Visoki prozor, i Zbogom, dragana moja i Veliki san i Dugi oproštaj. Nije tad bilo interneta, barem ga ovdje nije bilo, pa neko vrijeme nisam ni znao da postoji još jedna Čendlerova knjiga s Marlouom kao glavnim junakom, posljednja-dovršena: Plejbek. Saznao sam to iz Tribusonove Povijesti pornografije jer je i njezin narator čendlerijanac; među epigrafima ovog Tribusonovog romana je i onaj preuzet je upravo iz Plejbeka: nekakav papagaj naučen je da govori Ko ide?, a Marlou će jednom kad to čuje odgovoriti: Niko, prijatelju, samo koraci u noći. Takvi poetski one-lineri duša su one gorke čendlerovske lirike koju je prepoznavao i pjesnik poput Odna. Fatalne žene iz njegovih romana s mračnom prošlošću i neobičnim imenima u tom su smislu ipak inspirativnije od papagaja. Ona kojoj će objasniti razliku između Brauninga-pjesnika i Brauning-pištolja zvala se Mejvis, a dragana iz naslova romana zvala se Velma. Na kraju romana ona je mrtva, a nebo je vedro; po toj vedrini Marlou može vidjeti vrlo daleko, ali nedovoljno daleko da vidi kamo je otišla Velma.

ULICE ZLA: Dvadesetih godina dvadesetog stoljeća Čendler je radio kao knjigovođa u San Francisku. U vrijeme velike ekonomske krize dobio je otkaz zbog alkoholizma i izostanaka s posla. Potom je počeo pisati kratke kriminalističke priče za časopis Black Mask. Nekoliko godina kasnije objavio je prvi roman – Veliki san, a nakon njega su došli ostali romani s Marlouom kao glavnim junakom. Bilo je to doba u kojem Čendler nije imao svoj kontekst i on je taj kontekst pokušavao stvoriti. Nije imao previše materijala, mogao se zapravo pozvati jedino na Hameta, autora Malteškog sokola. U svom najčuvenijem eseju, u Jednostavnom umijeću ubistva, on upravo hametovski krimić suprotstavlja cerebralnom engleskom tipu krimića. Niz ulice zla, veli Čendler, mora hoditi čovjek koji sam nije zao. Taj se čovjek u Čendlerovim romanima zove Filip Marlou. Privatni detektiv koji iza sebe ima nekoliko godina koledža, ljubitelj ozbiljne muzike, čitalac T.S. Eliota i Flobera, posvećenik šaha i rješavanja šahovskih problema, fan Kapablanke, Marlou je tip koji nije lišen ni patetike ni ironije. Kad ga rano ujutro ne ponude vinom, on u sebi misli: ne bih ga ni pio ovako rano, ali volim da me puste da odbijem; kad čuje da mu je prijatelj mrtav, on u dvije čaše naspe viskija i zapali dvije cigare, pa pijucka viski i puši, a onu drugu cigaru pusti da gori u pepeljari.

FOKNER I STOPARD: Filip Marlou mnogima je poznat i po svojim filmskim inkarnacijama. Među mnogim tumačima ove uloge, dva su glumca "kanonska": Hemfri Bogart i Robert Mičam. Ne treba zaboraviti ni Džejmsa Kana koji glumi Marloua u filmu Pudl Springs snimljenom po istoimenom romanu, romanu koji je započeo Čendler, a završio Robert B. Parker. Scenarij je, uz roman kao predložak, napisao Tom Stopard. Nije to prvi slavni pisac koji je scenaristički prerađivao Čendlerove romane; scenario za film Veliki san napisao je Vilijem Fokner. I sam je Čendler ostavio traga u Holivudu; s Bilijem Vajlderom je napisao scenario za glasovitu Dvostruku odštetu (Double Indemnity). Istorijski gledajući, noir kao žanr više je obojio film nego književnost, ali oba su ta crnila nezamisliva bez Čendlera; od Hauarda Houksa do Romana Polanskog i od Rosa Mekdonalda do Denisa Lihejna preko bezbrojnih pulp i televizijskih epigona raširio se čendlerovski noir univerzum. Univerzum je to nad kojim sija bijela mjesečina, hladna i čista, nalik pravdi o kojoj sanjamo, ali je ne nalazimo; univerzum u kojem su plavuše klasificirane preciznije i literarnije nego što su kod Borhesa, recimo, klasificirani Kafkini književni prethodnici; univerzum u kojem su sklad poezije i poezija alkohola protuteža haosu svijeta, a pravilnost šaha i šahovska elegancija odraz vjernosti vlastitom sistemu vrijednosti; univerzum u kojem je zajebano biti pošten, a pošteno je ne dati da te zajebavaju.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---