Ljubomir Zivkov

lisicaiždral >

O Autonomnoj Pokrajini Vojvodina

I dan-danas me Milošević prijatno iznenadi

Potičem iz seljačke, partizansko-logoraške porodice koja vekovima živi u Autonomnoj pokrajini Vojvodina. Kao i većina zemljoradnika širom naše žitnice Autonomne pokrajine Vojvodina i moj otac i stric robijali su zbog toga što nisu u celosti ispunili čuvenu obavezu koju je propisalo rukovodstvo tadašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavija. U tadašnju Autonomnu pokrajinu Vojvodina doselilo se dosta življa iz federalne jedinice Bosna i Hercegovina te iz republike Crna Gora. Dugo već živim u prestonici, ali su mi rodna kuća i zemlja u Autonomnoj pokrajini Vojvodina, dok pišem ove redove slušam poslanike Republike Srbija i nisam pametan šta će biti sa Autonomnom pokrajinom Vojvodina: niko od njih ne menja joj nastavak bez obzira u kome se padežu sirota našla!

U nekoliko navrata dizao sam svoj nestručni i neovlašćeni glas protiv navade, novinarske i političarske, da ime nekog geografskog pojma okamene u prvom padežu a da okolne reči menjaju po padežima. Bio sam, pro bono, izneo i teoriju da je do nemile pojave došlo zato što se nazivima stranih gradova i planinama nismo ponajbolje snalazili, recimo, kroz Filadelfiju teče reka Skjukil. Pomenuti vodotok tamo nema pol, naš jezik zahteva od reke da se opredeli za jedan od tri naša ravnopravna roda, a tek kad znamo je li ta Skjukil ili taj Skjukil, možemo da ju/ga šetamo kroz padeže. Zato novinari na srpskom kažu kako je na pensilvanijskoj reci Skjukil pobedila veslačka ekipa tog i tog univerziteta.

Kombinaciji naših i stranih reči ne para baš toliko uši, ali se ista tehnika prenela na naše reči čiji rod, umalo ne rekoh pol, znamo: "na obroncima planine Stara kobila ", "na obalama reke Skrapež", "u banatskom selu Orlovat"... Upinjao sam se da navođenjem primera, jer nisam obučen da to teorijski svoju prljavoharijevsku akciju malo bolje potkrepim, ukažem braći na ovu sve rasprostranjeniju abnormaliju. Ako je bilo pravilno pevati "U lijepom starom gradu Višegradu", onda je ispravno i zapevati "u lepome starom selu Orlovatu", naravno da se na moju netraženu poduku niko nije obazirao i ja sam digao ruke.

Kaže se: u osnovnoj školi "Draža Mihajlović", znaci navoda govore da se radi o sećanju na prvog gerilca u porobljenoj Evropi a ne o njemu samom, sada smo ovim učestalim i nepromenljivim nominativom na najboljem putu da Vojvodini poreknemo njenu suštinu, da namaknemo navodnike na njenu lepu glavu. Da sam stenograf ja bih poslaničke govorancije beležio ovako: "Vi se zalažete za usvajanje Statuta Autonomne Pokrajine ‘Vojvodina’, kao da je reč o lovno-šumskom gazdinstvu u čijem nazivu živi ime upokojene autonomne pokrajine!

Prethodnim pasusom proglašavam petogodišnji moratorijum (sebi) na pisanje o okamenjenom novinarsko-političarskom nominativu. Verovatno će pravopis uvažiti živu reč, pa će ovo što smeta svakome ko je pročitao školsku lektiru postati norma: ući će u pravopis koji će napisati vodeći stručnjaci Republike Srbija.

&

Da se za zelen bor uhvatim i on bi se osušio. Založio sam se u okviru sv. mogućnosti i nadležnosti za ukinuće SANU, naravno da je uz mene stalo nula građana, sad vidim da su pristaše autonomije Vojvodine (gde je i moja malenkost, po teoriji krvi i tla, pa kao poljoprivredno gazdinstvo itd.) iskamčile još jednu akademiju nauka, VANU, zašto, zato što je akademija nauka jedan od atributa, jedan od derivata i jedan od oslonaca države. Nema jake države bez jake akademije, razume se da nema nikakve akademije bez države; akademija je izraz divljenja države domaćim umovima, akademija je način da se novcem prosečnih i građana sa posebnim potrebama pune džepovi natprosečno sposobnih, te da se potonji liše bilo kakve ovozemaljske brige. Država akademike dvori i mazi dokle god su živi, tako će isto i pokrajina: dajući akademicima novac, počasti, zgrade, stanove, privilegije, politička vrhuška laska eliti, korumpira ju i očekuje od elite da joj dobro dobrim vrati. Tako postupa i sa vrhunskim sportistima i sa estradnim umetnicima: daćemo vam sve, zaslužne penzije, premda mnogi od još uvek mogu volu rep da iščupaju, dobro, ovo nije lepo rečeno, premda su mnogi od vas još u punoj snazi, još uvek privređujete, u dosadašnjoj karijeri zaradili ste milione na koje se u našoj državi nikad nije plaćao odgovarajući porez, ali zato nemojte kad danas-sutra budu izborne kampanje da ne budete dostupni: ima da stojite iza nas na bini, tako ćete se koliko-toliko odužiti za stanove koje smo vam poklonili i za dočeke koje smo nakon vaših uspeha mi spontano svaki put organizovali.

&

"To je znala i moja baba!"

Ova iznenađujuće česta uzrečica zar nije odvratno ohola? Ne samo što je nepravedna prema osobi koje više nema nego je duboko pogrešna – utemeljena je na upravo glupačkoj veri u napredak. Po toj netestiranoj i neatestiranoj premisi svako je novo pokolenje bez sumnje obrazovanije, modernije i samim tim pametnije od babe.

To i vrapci znaju – zar nije političke korektnije (premda vrapci znaju nešto što mi ne znamo i nećemo nikad znati)? Milošević se nije ogrešio ni o babu ni o vrapce, ni po babu ni po vrapčevima, nego je metaforu podmladio i takoreći okrenuo ka budućnosti: "Svako dete u Srbiji zna...", eto, a za njegovog života činilo mi se da nije učinio ni rekao ništa dobro.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST