Slučaj Paravinja >

Zločini i privilegije

Neverovatna je stvarnost u kojoj osuđeni silovatelj bez problema iz Srbije odlazi u Hrvatsku i mirno živi i radi, a da ga niko ništa ne pita. Neverovatno je i to da osoba protiv koje postoji Interpolova poternica dobija stalni boravak u Sloveniji uprkos strogoći koju tamošnja policija primenjuje na normalne i poštene građane koji traže boravak u toj zemlji. Neverovatno je i da je Paravinja u Hrvatskoj tako lako regulisao svoje dokumente, a poznata je "srdačnost" hrvatske policijske administracije u tom smislu

Mogu sada nadležni u Hrvatskoj prevrtati nebo i zemlju, isušivati jezera (pa i to rade mimo propisa), izvlačiti se na nesavršenost zakonskih propisa, svaljivati krivnju na koga god im padne na pamet, to ne pomaže nestaloj 17-godišnjoj djevojci Antoniji Bilić iz Drniša, koja je prije mjesec dana stopirala i ušla u kamion Dragana Paravinje, vozača i silovatelja, poznatoga organima gonjenja više država, pa tako i Hrvatskoj.

Paravinja je sasvim sigurno povezan s Antonijinim nestankom: u njegovom kamionu nađena je vlas njene kose i dvije kapi krvi (kako je saopćeno u utorak, u danu kada nastaje ovaj tekst), čijom analizom je potvrđen njen DNK.

Ovo je najveća potraga za nekim tko je nestao, inače. Jest da je nadležnima trebalo 14 dana da uopće identificiraju kamion i njegova vozača, ali su se tada – najviše zbog agilnosti Antonijine porodice, koja je organizirala potragu po mnogim gradovima u kojima su dobri ljudi lijepili plakate s njenom fotografijom i koja je sve podatke stavila i ažurirala na Fejsbuku – organizirali brojne organizacije, pojedinci, pripadnici gorskih službi spašavanja, policija i vojska, pa i slovenska, a pomoć nude i neke normalnije zemlje koje raspolažu najsuvremenijim tehničkim uređajima koji se koriste u potrazi.

UVAŽENI GOSPODIN SILOVATELJ: Ne može građanin bilo koje zemlje regije koja je vezana za "slučaj Paravinja" suzbiti gnjev i potvrdu činjenice da sve te vlasti uglavnom baš briga za građane. Jer, Paravinja čija porodica živi u Staroj Pazovi, pravomoćno je prije osam godina osuđen u Srbiji na četiri i pol godine zatvora zbog silovanja i pokušaja silovanja na području Sremske Mitrovice. Kako se tvrdi u nekim medijima, pokušao je silovanje i 1996. u Inđiji, a godinu nakon toga jedno silovanje mu je uspjelo u Golubincima. Hajde, bilo je tada nereformirano pravosuđe (sic!), pa je pravomoćnost presude čekao na slobodi i onda – pobjegao u Hrvatsku, čije državljanstvo također ima.

Srbija, ali i Bosna i Hercegovina zbog silovanja jedne djevojke u predgrađu Sarajeva 1995. godine, raspisale su za njim međunarodnu potjernicu. Inače, u BiH je privođen pet puta zbog optužbi za silovanje, ali očito nije prikupljeno dovoljno dokaza u tim slučajevima.

Pokazalo se da za tu činjenicu nikoga nije briga. Ovih dana nadležni iz MUP-a Hrvatske kažu da nisu mogli ništa, da Srbija nije zatražila da mu se sudi i u Hrvatskoj, da su hrvatske vlasti od Srbije tražile spis, ali da odavde odgovora nije bilo; sve bijedni izgovori za to što su obje države slijepe kod očiju za "naše" zločince i što su potpisale Sporazum o međunarodnoj pravnoj pomoći, po kojem su mogle nešto poduzeti.

Nije bolja niti Slovenija, da se razumijemo, koja je Paravinju pustila na slobodu bez obzira na postojanje čak dvije Interpolove potjernice. Paravinju, naime, 2007. godine hapsi slovenska policija u Šenčuru pored Kranja, u vrijeme dok on radi u jednoj slovenskoj firmi. Privode ga istražnom sucu u Kranju, on mu određuje pritvor, potom ga pušta na slobodu (4. aprila 2007. godine, kako to navodi na svom blogu Jelica Greganović, dopisnica Radija B92 iz Slovenije), temeljem plaćene kaucije i obaveze da se redovno javlja policiji, sve do donošenja odluke o izručenju Srbiji.

Iz Slovenije, u kojoj Paravinja ima stalni boravak (za razliku od onih silnih "izbrisanih"), on bježi u Njemačku. Tamošnja policija ga hapsi, temeljem međunarodne potjernice, u januaru 2008. godine, te ga izručuje Sloveniji u maju 2008. godine; istražni sudac u Kranju ponovo ga pušta na slobodu, uz – opet – obavezu javljanja policiji. Ostaje slovenskim vlastima samo da ustanove da je Paravinja 5. februara 2009. godine napustio Sloveniju i vratio se u Hrvatsku, koja – kako se zna – ne izručuje svoje državljane (promijenilo se to tek nedavno, pa Srbija i Hrvatska međusobno izručuju "svoje" ako su optuženi za korupciju i organizirani kriminal).

SILOVANJA IZ ORMARA: Tek kad se ustanovio identitet Dragana Paravinje i kad je uhapšen u Bosni i Hercegovini (do čije granice ga je dovezla supruga, pa je navodno preplivao Savu, da bi ga ona dočekala na drugoj obali), počela je prava lavina naknadnih prijava zlostavljanih ili silovanih žena. One su, naime, prepoznale fotografiju čovjeka koji ih je – a većina je bila autostoperki – "spopao". Prošloga ljeta nasrnuo je na 25-godišnju djevojku kod Omiša, ali mu je uspjela umaći, napao je i jednu Istranku, a povezuje se i s nestankom 48-godišnje Slovakinje Viere Malovikove koja je nestala u Murteru 2008. godine i čije je tijelo nađeno početkom 2009. godine, kad je već bilo u takvom stanju da se nije moglo utvrditi da li je bila silovana. Jedna od njegovih žrtava koja se javila ovih dana tvrdi da ju je Paravinja izvukao iz automobila, prisilio da se skine, ali je od silovanja odustao jer je ona shvatila da mu se neće moći suprotstaviti i prestala se opirati; to se uklapa u profil klasičnog silovatelja, kojega stimulira upravo otpor njegove žrtve.

Kako god, Paravinja je priznao da je ubio Antoniju Bilić. Prema onome što su objavili bosansko-hercegovački mediji, on tvrdi da je na putu vidio lijepu djevojku duge crne kose, da je okrenuo kamion ka Splitu i da je ona u kamion ušla. U jednom trenutku je zaustavio vozilo i počeo ju napadati, ona se opirala, vrijeđajući ga uz to, pa ju je zadavio. Njeno tijelo stavio je na ležaj iza vozačkog sjedala i onda, na jednom mostu preko rijeke Krke, stao je i bacio tijelo u vodu.

Tahograf iz njegovog kamiona zaista potvrđuje zaustavljanje na mostu na Krki, ali ne samo tamo – zaustavljao se on na silnim mjestima putujući iz smjera Splita ka Zagrebu, stigao je navodno sve do Ogulina i nigdje nisu nađeni nikakvi tragovi (bar zasad) niti Antonijino tijelo, osim već spomenutih tragova iz kamiona, vlasi kose i dvije kapljice krvi. Ustanovilo se i da je Paravinja lagao o pravoj svojoj ruti (tahograf i njegova kartica mobilnog telefona nađeni su prije nekoliko dana u kontejneru u Đurđevcu, mjestu između Koprivnice i Bjelovara, što pokazuje da ga je bilo "svuda"), pa su se pojavila nagađanja da možda laže i o svemu ostalome. Možda, kažu nadležni, nije ubio Antoniju, nego ju je prodao u bijelo roblje, možda je ona još živa, nadaju se i njeni roditelji koji odbijaju povjerovati tom "monstrumu". Sve dodatno otežava i činjenica da se Paravinja odbija podvrgnuti poligrafskom ispitivanju; jest da nalaz poligrafa nije dokaz u krivičnom postupku, ali je vrlo značajna i dobrodošla metoda policiji za usmjeravanje istrage.

"Seksualnih delinkvenata je na stotine i tisuće i većinom su recidivisti. Kamo bi se došlo da ih se sve 24 sata dnevno kontrolira". No postoje druge, labavije mjere diskretnog nadzora i policija ih provodi", izjavio je ovih dana Damir Kukavica, načelnik jednog od sektora Uprave kriminalističke policije MUP-a Hrvatske, zadužen među ostalim i za međunarodnu policijsku suradnju.

Portparol MUP-a Krunoslav Borovec, pak, tvrdi da je 2007. godine, nakon što je za Paravinjom raspisana međunarodna potjernica, zatraženo da Hrvatska preuzme slučaj; jedino što nije konkretizirao tko i kada je to tražio.

"Imam informacije da je preuzimanje tog kaznenog progona zatraženo, ali nije dobiven niti pozitivan niti negativan odgovor iz Beograda", tvrdi Borovec, sve po onome brigo moja, pređi na drugoga, okrivi nekog drugoga za svoje vlastite propuste. A neće biti da je baš tako najbezbolnije: hrvatski mediji ovih dana pišu da u Hrvatskoj mirno živi još pet hrvatskih državljana za kojima Interpol traga zbog seksualnih zločina, te još 35 ubojica i teških nasilnika, kao i šestorica onih za kojima je međunarodna potjernica raspisana zbog otmice. Od njih, 31 osoba je krivično djelo počinila izvan granica Hrvatske.

NIZ DRŽAVNIH PROPUSTA: Ako se netko zlurado u Srbiji veseli što je u Hrvatskoj takva situacija, ne bi trebalo. Imamo mi razne veseline vukotiće iz našeg sokaka, imamo silovatelja kojem se za više silovanja i pokušaja silovanja neki dan smanjuje kazna (doduše, sa 20 na 14 godina), a Paravinja je – bar onaj poznati dio puta – krenuo odavde, iz Srbije, gdje je za silovanje dobio četiri i pol godine i slobodu. Činilo se privremenu, ali nije bila takva; od tada do danas sumnjiči ga se za bar 12 silovanja. Valja reći jasno i glasno i nadasve cinično i ogorčeno da su mu vlasti Srbije i Hrvatske očito priuštile prilično "uredan" seksualni život.

Nevjerojatna je i stvarnost u kojoj osuđeni silovatelj bez problema iz Srbije odlazi u Hrvatsku i mirno živi i radi, a da ga nitko ništa ne pita. Nevjerojatno je i to da osoba protiv koje postoji Interpolova potjernica dobija stalni boravak u Sloveniji (navodno mu je upravo gazda tamošnje firme u kojoj je radio platio deset hiljada evra kaucije), usprkos strogoći koju tamošnja policija primjenjuje na normalne i poštene građane koji traže boravak u toj zemlji. Nevjerojatno je i to da je Paravinja u Hrvatskoj tako lako regulirao svoje dokumente, poznata je "srdačnost" hrvatske policijske administracije u tom smislu. Pitanje je da li je itko provjeravao njegove tvrdnje da ga Srbija progoni, ne zbog silovanja, već zbog toga što je ratovao u Slavoniji i što zna puno o zločinu na Ovčari; bit će je ta izmišljotina sve dosad, kad se ustanovilo da nikad i nigdje nije sudjelovao u ratu, i kod nekih nadležnih bila primljena kao neupitna istina.

Može sad bilo koja država od ovih involviranih kukati zbog nedovršenih propisa i optuživati jedna drugu za nesuradnju. Antonija Bilić je nestala zato što je država, umjesto prema njoj kao građanki koja je tek počela živjeti, bila blagonaklona prema silovatelju i mogućem ubojici. Ova potraga – slava dobrim ljudima koji Antoniju traže žrtvujući vlastito vrijeme i pokazujući vlastitu humanost – ne može promijeniti stvarnost u kojoj su silovatelji, ubojice i ratni zločinci poput Branimira Glavaša i Tomislava Merčepa donedavno bili slobodni ljudi i uvaženi građani i u kojoj su "obični" građani nezaštićeni ili za koje, čak, vlastita država koju krvavo plaćaju nije zainteresirana.

Više od 15 godina je prošlo od završetka rata. Mogle bi se Srbija i Hrvatska, za početak, dogovoriti da razmijene podatke o kriminalcima, ubojicama i silovateljima, i da ih spreme s onu stranu brave, kad već ratne zločine rješavaju nevoljno i na kapaljku, zahvaljujući pritisku Evrope ili ma koga drugoga.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---