Poslednjeg
radnog dana u prošlom veku objavljena je knjiga Priča
za kraj veka u izdanju "Kikindskih novina" i Doma omladine
Kikinda kao prva knjiga u biblioteci "Manufaktura za popravku
knjiga". Zbirka Priča za kraj
veka sačinjena je od trideset šest kratkih priča koje su
objavljivane u nedeljniku "Kikindske novine" od septembra 1999.
do juna 2000. godine. Zbirku čine priče koje su ovdašnji pripovedači
slali po pozivu urednika Srđana V. Tešina, koji je i priređivač
knjige. U najgrubljim crtama može se reći da knjiga Priča
za kraj veka predstavlja jednu od mogućih panorama aktuelnog
pripovedanja, bez ikakvih pretenzija da bude izbor ili antologija
savremene srpske priče. U knjizi su zastupljeni generacijski različiti
pisci, a njihove priče su plod različitih poetičkih i žanrovskih
strategija. Da navedemo samo nekoliko imena, dobro poznatih čitalačkoj
publici: Jovica Aćin, Igor Marojević, Slavoljub Marković, Zoran Ćirić,
Vladimir Đurić Đura, Vasa Pavković, Danica Vukićević, Saša Ilić,
Uglješa Šajtinac i drugi. Osnovna ideja priređivača, kako čitamo u
predgovoru, bila je da "podstakne domaće pisce da se oprobaju u
nedovoljno korištenom i potcenjenom modusu objavljivanja priča u
novinama". Knjiga Priča za kraj veka govori u prilog ovom zahtevu.
Umro književnik Ranko Marinković
Književnik Ranko Marinković (88) umro je u nedelju u Zagrebu, javili su hrvatski mediji, a prenosi Tanjug. Marinković je objavio više zbirki pripovedaka, drama i romana. Poseban uspeh postigao je zbirkama pripovedaka Poniženje Sokrata i Ruke, dramom Glorija i romanom Kiklop, koji u Hrvatskoj svrstavaju u najbolje romane proteklog stoleća.
Američka drama iz Vukovara
Od
trenutka kad glavna junakinja filma Harisonovo cvijeće prelazi granični prelaz bivše Jugoslavije, na
kojem nema nikoga, da bi malo potom upala u pakao "etničkog čišćenja",
shvatamo da je reditelj Eli Suraki, prije nego što će početi snimanje
ove priče o ljubavi, prijateljstvu i profesiji fotoreportera, proveo sate
i dane gledajući dokumentarne snimke sa hrvatskih i bosanskih ratišta.
On sam u jednom intervjuu kaže: "Tri godine proučavao sam sve vrste
dokumentarnog materijala da bih razumio taj konflikt, koji je i etnički,
i religiozni i psihoanalitički." Teško je po filmu Harisonovo cvijeće zaključiti da li je reditelj dokučio suštinu
konflikta, ali je dobro shvatio na koji se način on zbivao.
Shvatio je bezmjernu surovost onoga što su njegovi junaci jedva mogli da razumiju dok nisu došli na lice mjesta i svojim očima dešifrovali sintagmu "etničko čišćenje", koje se sprovodilo posvud kuda su prolazile dobrovoljačke horde. Uvjerljivost scena sa ratišta oko Osijeka i Vukovara i u samom Vukovaru zasniva se na Surakijevom poštovanju onog što je vidio na dokumentarnim snimcima. Štaviše, on te snimke ubacuje u film, a onda ih pretapa u igrane sekvence.
Užas ubijanja bez odlaganja i bilo kakvog obzira, brutalnost i ludilo etničke mržnje, sve to koncentrisano u dva sata koliko traje film, može distanciranom gledaocu da se pričini kao pretjerivanje. Međutim, sam Suraki kaže: "Sve što sam pokazao u filmu nalazi se u izvještaju Ujedinjenih nacija, nijedan detalj pozadine moje priče nije izmišljen, prostudirao sam sve što se zbivalo na vukovarskom ratištu dan po dan."
Ta uvjerljivost surove ratne pozadine filma prenosi se i na fiktivnu priču, koju je Suraki ispleo na fonu Vukovara, jedinog grada, kako je rekao, koji je nakon Drugog svjetskog rata totalno uništen artiljerijskim granatama. Doista povjerujemo da je posrijedi rekonstrukcija istinite priče. Radnja filma počinje u Njujorku, gdje fotoreporter lista "Njusvik" Harison Lojd – igra ga David Strathairn – dobija zadatak da ide u Hrvatsku, gdje su, po riječima glavnog urednika, "izbili nekakvi etnički neredi". U redakciju Harison šalje jedan snimljen film i nestaje navodno u ruševinama neke kuće u blizini Osijeka. Za sve je mrtav sem za svoju ženu Saru (Andie MacDowell), koja polazi da ga traži.
Film je u isto vrijeme omaž ratnim fotoreporterima. Posvećen je njima s napomenom na početku da je na ratištima u bivšoj Jugoslaviji poginulo 48 fotoreportera, novinara i kamermana. Suraki je nastojao da predstavi ekstremni rizik, ali i neodoljivu izazovnost te profesije, bez koje više ne može da se zamisli dokumentarno i istorijsko svjedočenje. Nastojeći da snimi priču o onima koji objektivom svojih aparata bilježe neposrednu stvarnost i istinu, Suraki je napravio i potresan i ubjedljiv film o samom vukovarskom ratištu, bez obzira na to što je Harisonovo cvijeće, kao i televizijski film Ratnici britanskog reditelja Petera Kaminskog, snimljen u Čehoslovačkoj. Suraki je međutim 1999. obišao sva mjesta u Hrvatskoj na kojima se zbiva njegova priča i snimio fasade Vukovara koje je interpolirao u svoj film.
(Sense)
