Afere male – provizije velike
Svim financijsko-političkim skandalima zajednička su – to je koliko očigledna toliko i skrivana istina – tri parametra: jačina iskušenja, stupanj gnušanja i javnog ogorčenja, te efikasnost represivnih mjera. Korupcija najbolje uspjeva na crti sukoba političke i ekonomske logike
Divnog
li spektakla! Tu je i Duh oca, tu je i kraljević Žan-Kristof, koji ne
zna što bi sa svim tim poznanstvima i adresama iz vremena dok je radio u
"afričkoj ćeliji" Elsinorske palače i Polonije, ugledni
dvorski komornik, koji je za usluge kraljevstvu bio imenovan ministrom
vanjskih poslova i predsjednikom Ustavnoga vijeća, zatim Fortinbras, koji
se posvetio off shore
eksploataciji naftonosnih polja u Angoli, Ofelija, koja je svoje
elsinorske uspomene ukoričila pod naslovom Republička kurva, Rozenkranc,
za kojim je raspisana međunarodna tjeralica, jer se odao unosnoj trgovini
oružjem, te još mnogi poklisari i velmože. Završne scene igraju se u
pariskom zatvoru krepkoga naziva, La
Santé (zdravlje) i u 17. sudnici pariskog Višeg suda. Zanimanje
svjetske javnosti je veliko: četiri TV ekipe s Tajvana – sporne fregate
prodane su tajvanskoj mornarici – pomno prate svaki korak heroine,
Kristine Devije-Zonkur, a brojni njemački novinari zanimaju se za
kupovinu od strane francuske tvrtke Elf
istočnonjemačke refinerije Leune
i provizije koje su išle na račun CDU, jer Miteran nije zaboravio ni
svoga prijatelja Kola, tadašnjeg njemačkoga kancelara. Talijanski su
novinari tu da ožive uspomenu na operaciju mani
pulite koja je raznijela talijanski poslijeratni politički establišment,
a novinari iz Švicarske da provjere koliko je još živo povjerenje u
tajnost bankovnih računa na Lemanskom jezeru. O kohortama francuskih
novinara ne treba ni govoriti. Oni će se s utoliko više žara okomiti na
sina, što su godinama ljubili "prečiste skute" njegova blagopočivšeg
oca. Isti će se s uživanjem uključiti u medijsko-sudsko smaknuće prije
izricanja bilo kakve presude.
ĆALETOVE VEZE: Na početku zapleta bijaše Rajska dolina (Paradise Valley) u Arizoni, gdje domaćin, Pjer Falkone, posjeduje bajkovito imanje na kojem priređuje glamurozne prijeme. Među gostima brojne okrunjene glave iz svjetskog političkog, financijskog ili cyber jet-seta: George Bush junior – čiju će predsjedničku kampanju domaćin financijski pomagati – zatim Bil Gejts, ali i Miteran junior. Falkone i Miteran junior upoznali su se 1992. posredstvom predstavnika Elfa i tvrtke Thompson (tvrtke koja će isporučiti fregate Tajvanu i koja se spominje u drugoj aferi, aferi Dima). Svi se poznaju, konverzacija je stoga ugodna i laka. Nije svijet afera mali, nego su provizije velike.
Žan-Kristof je zanimljiv za Falkonea, zanimljiv zbog ćaletovih veza s gotovo svim moćnicima Crnoga kontinenta, koji Miteranovu sinu prišivaju nadimak: Papamadit – "ćale-mi-je-rekao". Falkone, naime, preko dana, radi kao savjetnik tvrtke – a preko noći postaje veletrgovac oružjem. Afera Angolagejt – kako je sada krštena – počela je slučajno, istragom u vezi s jednom provalom. Kod provalnika je francuska policija našla dokumenta koja svjedoče o prodaji Angoli većih količina oružja – helikoptera, projektila i tenkova ruske proizvodnje. Falkone je uhapšen 1. decembra prošle godine, u Parizu, pod optužbom za utaju poreza i zloupotrebu javnih sredstava. Nekoliko dana kasnije, ista će sudbina zadesiti i Miteranovog sina, koji će u zatvoru provesti božićne i novogodišnje blagdane, sve dok preostali prijatelji familije nisu namakli pet milijuna franaka, koliko je zatraženo da bi se Žan-Kristof mogao braniti sa slobode. Danijela Miteran – nekad prva dama Republike – stoga će govoriti o ucjeni i sudskom proganjanju, dok će neki drugi iz Miteranlenda, na primjer Alen Delon, žaliti što Francuska kaska za Amerikom, jer tamo sin predsjednika postaje i sam predsjednik, a ovdje, u Francuskoj, predsjednikov sin provodi blagdane u zatvoru. Sramota za Roka i njegovu braću. Istraga – koja je na samim počecima – otkrila je, a Žan-Kristof to i priznao, da je na njegov račun u Švicarskoj uplaćeno 13 milijuna franaka, "neprijavljenih poreskoj upravi". Razgranata mreža provizijâ pruža pipke čak i do egzotičnog Miteranovog bivšeg savjetnika, Žaka Atalija, bivšeg direktora BERD-a i autora niza bestselara neodređenog žanra, poznatog i po tome što je alergičan na navodnike (one interepunkcijske znake kojima se odaje poštovanje prema onima koji su prije i bolje od nas to već rekli), ili do pisca Pol-Lua Sulicera.
Prije izgona iz raja bio je pakao Angole. U zemlji je građanski rat
– u kojem je poginulo oko pola milijuna ljudi – domaća verzija
planetarnog sukoba Istok–Zapad: s jedne strane MPLA – s predsjednikom
Žozeom Eduardom Dos Santosom na čelu, i s druge, UNITA Jonasa Savimbija.
Prvu pomažu Sovjetski Savez i Kuba (koja šalje i svoje trupe), drugu
Sjedinjene Države i Francuska, uz izravno angažiranje južnoafričke
vojske. Zemlja je bogata nalazištima nafte i dijamanata, a njen geostrateški
položaj omogućuje kontrolu nad nestabilnom Centralnom Afrikom, posebno
Zairom i, utjecaj u Južnoj Africi. No, nakon pada Berlinskoga zida, pala
je i važnost Savimbija kao borca za "slobodni svijet", pogotovu
što dozvole za off shore
eksploataciju crnoga zlata dodjeljuje Dos Santos, čiji
u-korupciji-razvodnjiv-marksizam predstavlja – u 
očima
još jedinih istinskih marksista, svih onih koji jedino vjeruju u tržišni
i ekonomski determinizam – manji hendikep od onog što ga očituje
Savimbi: nesposobnost da uđe u Luandu i sam počne dijeliti koncesije. U
borbi za te koncesije nalaze se i francuska državna tvrtka Elf
ali i američka Chevron. ("
Zanimanje Vašingtona za angolsko crno zlato veoma će brzo porasti po
stupanju na dužnost nove američke administracije. Jer, potpredsjednik
Dik Čejni je rukovodio multinacionalkom Halliburton,
koja je specijalizirana u eksploataciji hidrokarburata, dok je Kondoliza
Rajs, savjetnica predsjednika Buša za nacionalnu sigurnost, bila član
Upravnoga odbora Chevrona. Ove su dvije tvrtke odavno prisutne u Angoli" –
obavještava nas proklintonovski The
New York Times, koncem prošle
godine). Kad su nakon kratkotrajnoga primirja, ponovno izbili sukobi u
Angoli, 1993. godine, u Parizu su se, u dvorcu i oko njega, čula mišljenja
da bi korisnije možda bilo pomoći Dos Santosu. U tome se posebno isticao
Šarl Paskva, tadašnji ministar unutarnjih poslova, koji ima čovjeka za
svaku priliku, Šarla Marcijanija. No, ministar obrane, Fransoa Leotar,
ostaje vjeran Savimbiju, jer Dos Santosu ne može oprostiti njegov
marksizam. Rješenje: vojna pomoć Luandi ići će zaobilaznim putovima.
Na scenu stupa Pjer Falkone, čiji je najbliži ortak, kad je prodaja
ruskog oružja u pitanju, Arkadij Gajdamek, koji, osim četiri pasoša –
ruskog, francuskog, kanadskog i izraelskog – ima još pride i rudnike
urana u Kazahstanu. Od raspisivanja međunarodne tjeralice, Gajdamek se
krije u Izraelu, ali prije neugodnosti s francuskom policijom, Gajdamek
– koji poznaje Marcijanija, koji poznaje Paskvu, koji poznaje... –
odigrava ključnu ulogu u oslobađanju francuskih talaca u Bosni (gdje je,
dakle, upoznao Jovicu... koji poznaje...), i za tu humanitarnu ulogu dobio
odličje.
DRUGA PRIČA: Angola tako, uz posredovanje Miterana juniora, a zahvaljujući operaciji koju provode Falkone i Gajdamek, dobiva potrebno oružje, a Elf potrebne koncesije za off shore eksploataciju "Bloka 17" – čije se rezerve procjenjuju na tri i pol milijarde barila nafte.
Direktor Elfa u to vrijeme je Loik Le Flos-Prizan, a njegova osoba za kontakte je Alfred Sirven, za kojim je također raspisana međunarodna tjeralica, ali se on, za razliku od Gajdameka i gazde Jezde, krije, ne u Izraelu, već na Filipinima, kako je nedavno otkrila, ne istraga, već novinarska ekipa veletiražnog Paris-Matcha! Alfreda Sirvena tereti – gle čuda – i "republička kurva", Kristin Devije-Zonkur. No, ona je iz druge priče: one s Miteranovim ministrom vanjskih poslova, Rolanom Dimom, a u kojoj sve blista od glamura, salona, večera, skupocjenih cipela (marke Berlutti, proslavljene i po tome što obuva svetoga tatka), antičkih skulptura... Scena se odvija u Palači pravde, a kulminaciju doživljava 24. januara ove godine kad se u sudnici pojavljuje kao optuženi slavni odvjetnik, junak tolikih afera vezanih uz historiju Pete Republike, Rolan Dima. On je poput tribuna grmio protiv korumpiranosti Republike, kad su na njenom čelu bili politički protivnici njegova prijatelja, Fransoa Miterana: dakle, Šarl de Gol, Žorž Pompidu i Valeri Žiskar d'Esten. Kao odvjetnik satiričkog Okovanog patka, ovaj "zavodnik", "diplomat-poliglot", "elegantni dendi" (pregršt pridjeva iz francuskog tiska) znat će ubosti tamo gdje je najbolnije: afera s "komodom Fokar" koja će u vrijeme De Gola služiti za prisluškivanje, afera Marković, u vrijeme Pompidua, ili afera s dijamantima koje je imperator Bokasa poklonio Žiskaru... Dima brani i francuske intelektualce, mreža Zanson, poznate pod podrugljivim nazivom "nosači aktovki", a koji su bili na strani alžirskoga FLN-a... Dima će ranije braniti i samog Miterana, kada se ovaj potužio da je bio meta atentata kod Opservatorije, branio ga, jer je sumnja u umiješanost ponajviše pala na samu promašenu "žrtvu". Dima će među svoje klijente ubrojiti i Pikasa, Šagala i Đakometija – što samo po sebi ne objašnjava njegov istančan estetski osjećaj – ali i pihoanalitičara Lakana, što, ovo potonje, nije baš bez ikakve veze sa narcisoidnom psihologijom ogledalâ...
MINISTAR I CIPELE: Ovoga 24. januara, međutim, Dima je branio samog sebe. Dima se brani da nije lobirao u prilog Loika Le Flos-Prizana, kad se birao direktor Elfa, i, za uzvrat, tražio da se "njegova" Kristina zaposli u toj velikoj državnoj firmi, koja ima tako razgranatu mrežu aktivnosti da će i ona tu naći sebe. Naglašavajući kako "govori za historiju", Dima ističe da je središnja osoba ovoga procesa Alfred Sirven, onaj koji se krije na Filipinima, e da bi mogao lakše izdržati sve udarce koji profilaktički olakšavaju savijest optuženih. I kao najpikantniji detalj – uz misterioznih deset milijuna franaka u kešu što su u razdoblju od 1989. do 1997. položeni na bankovne račune Rolana Dime: slavni par cipela berlutti. "Zar bi se jedan ministar dao kupiti za par cipela?... Kristina je otišla po njih, i sutradan sam joj platio u kešu." (Cipele berlutti koštale su 11.000 franaka!). Kristina pak kaže da se "toga ne sjeća". Dima otkriva i svoju vezu s Kristinom, i kao pravi džentlmen, vjerojatno zavodnički šalje mig ženskom dijelu istrage, glasovitoj Evi Zoli i Loransi Višnjevskoj, ali i samoj sutkinji, Sofi Portije: "Krajem 1988. i početkom 1989. postali smo prisni, rodila se duboka intimna veza koja je bila pojačana obostranim zanosom. I o tome više neću reći ni riječi."
O glavnoj temi cijele afere: prodaji tajvanskoj mornarici šest fregata i eventualnoj Kristininoj ulozi – kao predstavnika Elfa i Thompsona, uloga koju je mogao (zlo)upotrebiti odsutni Sirven – u slamanju otpora koji su toj zamisli pružali Rolan Dima i ostali članovi francuske vlade, o tome ni riječi. To je predmet druge istrage.
Kad je Taljeran, slavni prethodnik Rolana Dime u Ke d'Orseju, bio prvi put imenovan na dužnost – a bio je šef diplomacije u četiri međusobno nepomirljiva režima – u direktoriju, konzulatu, carstvu i restauraciji – izgovorio je ove riječi: "Sada ćemo namaknuti bogatstvo, golemo bogatstvo!"
Korupcionaški skandali i jesu sablažnjivi upravo zbog brojnih prekršaja
koje otkrivaju, ali, istodobno, i umirujući, u mjeri u kojoj se
otkrivaju. Simptomi, dakle, oboljenja, ali i nada u ozdravljenje. Prema
podacima Svjetske banke, ukupan godišnji iznos korupcije dostiže 80
milijardi dolara, ne računajući preusmjerenje fondova za razvoj u
zemljama Trećega svijeta. To upravo predstavlja iznos provizije – od
uobičajenih 6 do 8 odsto – na godišnji prihod od trgovine oružja,
koja iznosi oko tisuću milijardi dolara. Svim financijsko-političkim
skandalima zajednička su – to je koliko očigledna toliko i skrivana
istina – tri parametra: jačina iskušenja, stupanj gnušanja i javnog
ogorčenja, te efikasnost represivnih mjera. Korupcija najbolje uspjeva na
crti sukoba političke logike, koja teži čestitosti
(država je samo računovođa javnoga dobra) i ekonomske logike koja,
osim profita, nema druge
motivacije. Ostalo je šutnja.
Frano Cetinić
