Autor

7.6.2016. >

U sedlu sa Legijom

filip švarm

Dugo su dobar dio današnja vlasti i Legija djelili iste vrijednosti vezane za ratove, granice, nacionalne odnose, paravojne formacije, odnos prema ratnim zločinima, Miloševiću, Petom oktobru.... On se nije promjenio. Oni isto tako

Milorad Ulemek Legija nalazi se već dvanaest godina na pravom mjestu – iza rešetaka. Kakav je bio na slobodi, takav je ostao i u zatvoru: svoja zlodjela neumorno pokušava sakriti iza jefitnog paravana „patriotizma" i „politike". Jasno je što ima on ima od svega – onda su to bile pare i moć, a danas, po svoj prilici, robijaške povlastice i neki „poslići" preko posrednika. Također, jasno je i kakvu su korist od Legije imali i svi oni koje je on stvarno služio – od Arkana do Miloševića. Pravo pitanje, zapravo, glasi kome je sada i zbog čega potreban.

Započelo je sa slučajem u Hercegovačkoj. U namjeri da relativizira i skrene pažnju javnosti sa protupravnog privođenja i maltretiranja građana, bivši i budući premijer Aleksandar Vučić potegao je hapšenje Slobodana Miloševića: eto, istim onima što se bune zbog fantomki u Savamali nije smetao Legija i njegova ekipa kada su na isti način maskirani 2001. upadali vilu „Mir"... Nakon toga, ostalo je samo pitanje vremena kada će nekadašnji komandant Jedinice za specijalne operacije opet „dobiti riječ".

I dobio je.

Naime, Vučić i njegovi naprednjaci svjesni su da je javnost uveliko oguglala na njihovo konstantno mijenjanje teza i žučljive opužbe umjesto odgovora. Zato, dobro upoznati sa Legijinim „opusom" na suđenjima, omogućavaju mu da u svojstvu „krunskog svjedoka" još jednom spletkari, laže, podmeće, vrijeđa, dodatno doprinosi satanizaciji Petog oktobra i njegovih protagonista ... Sredstvo su režimski tabloidi, a cilj da se svi Vučićevi oponenti po tko zna koji put natjeraju na pravdanje zbog podrške DOS-ovoj vladi, učešća u njoj, stvarnoj ili nametnutoj bliskosti sa njenim nosiocima. Pri tom, sve zajednoj nije loše ni za klanovska obračunavanja, podmetanja i difamiranje u grebanju za funkcije i položaje kako u vladajućim strukturama, tako i kad je u pitanju odabir koalicionih partnera.

Povampirenje Legije u javnosti dio je i još nečeg. Riječ je povratku punom parom na tehnologiju vlasti iz blata devedesetih. U tom kontekstu, Ivica Dačić – prvi socijalist i najosjetljiviji senzor za sve ono što omogućava ministarske fotelje i različite sinekure – ne veliča bez razloga u Banja Luci Miloševića, čovjeka koga je upravo on razvlastio u partiji... Da bude jasno: duže od decenije dobar dio današnje vlasti i Legija djelili su iste vrijednosti vezane za ratove, granice, nacionalne odnose, paravojne formacije, odnos prema ratnim zločinima i još mnogo toga što je iz svega ovoga proizašlo. Otklon od navedenog bio je i mimo i protiv njihove volje.

Jer da nije tako, umjesto prigodno i protokolorano, stvarno bi se odredili prema Legiji, čovjeku osuđenom na četrdeset godina zatvora za atentate na Zorana Đinđića i onaj na Ibarskoj magistrali, za otmicu i mučku likvidaciju Ivana Stambolića, za čitav niz ubojstava u okviru Zemunskog klana; da nije tako, ne bi sve ove zločine koristili za političke intrige, podmetanje i teorije zavjere čiji je cilj revizija vlastitih uloga u devedesetim.

Ako su u jednom periodu bili prinuđeni da minoriziraju svoj doprinos nacionalnoj nesreći, sada su očito uvjereni da je nastupilo vrijeme za punu rehabilitaciju. Legija se – vidi se – nije promjenio. Niti što priznaje, niti se kaje. Oni isto tako.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

IZ ISTOG BROJA

POPULARNA PRETRAŽIVANJA