Vreme 476| 19. februar 2000. >

Špageti-egzorcizam

Iz knjige Frana Cetinića prenosimo nekoliko nastavaka koji pokazuju sa koliko je kontroverzi Pariz pratio rat protiv Srbije u proleće 1999...

8. travnja.

Zove televizijski kritičar Le Mondea, Daniel Schneiderman, i moli da nastupim u njegovoj emisiji "L'Arret sur image" na kanalu La Cinquieme.

Stanko javlja iz Beograda o "heroju u jednom od najprljavijih propagandnih poteza u ovom ratu" - o Robinu Cooku, šefu britanske diplomacije - koji je u dva navrata javno prozvao poznatu radio-postaju B-92 i njenog glavnog urednika. Riječ je o bezobzirnoj denuncijaciji. Cook je svoju izjavu tako sročio da izgleda kao da ova radio-postaja malne radi za britansku vladu i da je financira njegovo ministarstvo. Čisti poziv na linč u ratnim uvjetima. Bivša Cookova supruga već se požalila na njegovu sklonost k alkoholizmu, ali ne i na denuncijaciju kao hobby.

I američki tajnik za obranu William Cohen utekao se špaget-egzorcizmu te u govoru pred vojnicima u talijanskoj bazi Aviano izjavljuje: "Kao što ste sami mogli vidjeti, Milošević nas je povukao na dno pakla, gdje vlada zakon džungle i gdje se pravda svodi na metak u potiljak". I dalje, ali sada prenijeto na kolektivni plan: "Oni (Srbi) se odaju silovanju, pljačkanju i kolektivnim ubojstvima i to u razmjerima koji nisu viđeni od Drugog svjetskog rata. Oni su bacili na putove pakle milijun lica nametajući im nazamislive patnje i sada Milošević pere svoje krvave ruke da bi rekao kako ga je NATO na to prisilio" (AFP ). Dok u Avianu šef Pentagona govori kao tv-evanđelist, u Londonu, britanska ministrica za međunarodni razvitak, Clare Short, govori - posve suprotno - o "uznemirujućoj" promjeni strategije srpskih snaga na Kosovu, koje su "počele skupljati izbjeglice koji se spremaju pobijeći i prisiljavaju ih da ostanu. Poruka britanske vlade Miloševiću je jasna: ograničavati kretanja stanovništva na bilo koji način jest neprihvatljivo!" I jedno i drugo, i ono na što ukazuje Cohen i ono što uznemiruje ministricu Short, jest neprihvatljivo i za osudu, ali u istom trenutku, u istome danu - bacati na putove pakla milijun ljudi i prisiljavati ih da ostanu na Kosovu - jest, logički i stvarno, neizvodljivo. Dogovorite se.

Egzorcizmu se odaje i Bernard-Henri Lévy koji s Le Mondeove propovjedaonice poručuje: "Istjerati Chevenementa iz naše glave". Vade retro satana! "Chevenement, Le Pen, ista borba? Ne kažem to. Ali da među svim ovim ljudima postoji identitet refleksa, da dijele istu prijeku viziju Francuske, Evrope i morala, to je neosporno". Između B.-H.L. i napasnog obada na konjskome stegnu također postoji identitet refleksa, ali.

U istom dnevniku objavljen i članak Jacquesa Atallija - bivšeg Mitterrandova savjetnika - čiju sam knjigu "Kanibalski poredak", u svojstvu pisca pogovora ocijenio bio kao bezvrijednu (Globus, Zagreb, 1986), punu plagijata i napisanu s jednom jedinom idejom u glavi: "ljudi se ubijaju jer im je potreban protein", ili po starinski, na malo modificirani način: Si vis panem, para bellum. Oklijevam čitati njegov članak, ali me privukao naslov i entre-filet: O opasnosti poniženja Rusije - "Umjesto da ljubazno zamole Ruse da pomognu saveznicima da se Milošević primora na povlačenje, Amerika im daje na znanje da moraju zatvoriti gubicu ako žele da im nastavi pružati financijsku pomoć kako bi sastavili kraj s krajem". Kad ne prepisuje, Jüngera na primjer, Atalli je puno zanimljiviji.

Francoise Giroud: "Kad vidimo izbjeglice kako umiru i Srbe kako pjevaju i igraju na ulicama Beograda, osjećamo kako postajemo zločesti, veoma zločesti."

Francoise Giroud, bivša ministrica u vrijeme Giscarda d'Estainga, prijateljica Francois Mitterranda, bivša urednica L'Expressa, i odnedavno prijateljica Bernard-Henri Lévyja, piše u Nouvel Observateuru tv kritiku pod naslovom: "US, go!"- u prijevodu: Forza America. "O samim operacijama, televizijski kanali daju obazrive informacije, uz puno kondicionala. Ne može im se zamjeriti. Rade s onim čime raspolažu. Još više nas uznemiruju slike iz Pariza. Ove male skupine koje spaljuju američke zastave i viču: "Zaustavite bombardiranja!" ali nikada "Zaustavite deportacije!", to je onaj dobri stari "US go home" u Bourdieu umaku. (Pierre Bourdieu, francuski sociolog, profesor na College de Franceu, prim. atora) Čujemo i gledamo čudne stvari. Pierre Vidal-Naquet, čovjek u svakom pogledu dostojan poštovanja, izjavljuje na LCI da je 'ovaj rat akcija Amerike protiv Evrope, planirani udarac organizaciji Evrope'. Njegov sugovornik, Pierre Hassner, ostao je zaprepašten." I slijedi ono glavno: "Kad vidimo izbjeglice kako umiru i Srbe kako pjevaju i igraju na ulicama Beograda, osjećamo kako postajemo zločesti, veoma zločesti. US go!" Nijedan argument, samo čuvstva i rječnik nogometnih huligana. Zapanjujuća sličnost u sloganima, u odabiru žrtava, u obrani iste svete stvari - Amerike. Gospođa ex-ministrica ne pokušava ni artikulirati francuski nacionalni interes, nezavisno od američkog, još manje analizirati sukob u svjetlosti makar i elementarnih historijskih i drugih relevantnih spoznaja.

U The Guardianu, britanski dramaturg Harold Pinter daje "sočnu" definiciju američke vanjske politike: Američka vanjska politika se određuje na slijedeći način: poljubi me u guzicu ili ću ti razbiti gubicu. Milošević je odbio da poljubi američku guzicu, i otada Clinton razbija gubicu srpskom narodu (ne Miloševiću) s katastrofalnim posljedicama po kosovske Albance. Operacija NATO-a je maloumna, nepromišljena, pogrešno proračunata, prava propast. Ona je također posve nezakonita i predstavlja zabadanje posljednjeg čavla u kovčeg preminulih Ujedinjenih naroda. Opravdanje ove akcije - 'humanitarni obziri' - je očigledno veoma loša šala. Ona očituje duboku hipokriziju Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva. Milošević je zacijelo divalj i nemilosrdan. Kao i Clinton koji mirno nastavlja perverznu tradiciju Reagana i Busha. Ali, dakako, tome on dodaje svoj nedotupavni osmijeh i svoj južnjački prijetvorni naglasak. On je veoma simpa na televiziji. Blair je taj koji ljubi Clintonovu guzicu sa najvećim mogućim žarom - sanja da je gospođa Thatcher. Nivo inteligencije koja je na djelu u cijelom ovom poduhvatu je patetičan, ako ne i infantilan. Sjedinjene Države predstavljaju sada opasnu silu koja je potpuno izmakla kontroli".

9. travnja

Snimanje emisije u 15 h. Pored Schneidermana, voditelja i urednika emisije, tu su još kao gosti, osim mene, pozvani Jean-Pierre Galois, urednik evropske i afričke redakcije Agence France Presse, te Musa Jupolli, su-osnivatelj Komiteta Kosovo, koji kasni i dolazi službenim autom i tjelobraniteljem, te još dva mlada novinara, Aude Dassonville i Benoît Van de Steene. Govorim kako su slike o izbjeglicama potresne, ali da se cijelo to humanitarno pitanje postavilo na uistinu dramatičan način, i moglo predvidjeti, tek nakon NATO-intervencije; da se u toj humanitarnoj histeriji - koja samo živi od istinske tragedije izbjeglica - ide dotle da novinari djeci postavljaju pitaje jesu li za nastavljanje ili prijekid NATO-bombardiranja? U reportaži je prikazana novinarka RTS koja to pitanje postavlja jedanaestogodišnjem dječaku, Albancu, koji se sklonio s obitelji u Srbiju. Tvrdim da je to skandalozno, ali da sam gotovo u riječ istu reportažu vidio na CNN, dva dana ranije, samo odgovor desetogodišnje djevojčice iz Kukeša je bio, dakako, drukčiji. To je nulta točka novinarstva. Vidjevši da sam se zahuktao, kao "parni stroj", puštaju me da kažem i dvije tri rečenice koje se svakako neće svidjeti francuskoj javnosti. Prvo, da je ratno novinarstvo palo na razinu najgore manihejske propagande, i drugo, da je srpska publika, jer je izravno zainteresirana, bolje informirana od Francuza koji gledaju samo francusku televiziju. I zaključujem prvu svoju intervenciju pitanjem: Zašto NATO bombardira ponajviše Prištinu? U podsvijesti mislim: Da je isprazni i da tako post eventum pronađe legitimitet za svoju brzopletu, glupu i opasnu avanturu.

Musa Jupolli, pozvan da nešto kaže, rekao je kako RTS rabi za Albance isključivo uvredljiv naziv "Šiptari". Vidim da su francuski kolege zbunjeni, jer ne znaju o čemu se radi, upadnem u riječ, te ga upitam: A kako sami Albanci nazivaju sebe na svom jeziku? - "Pa Šiptari"!

Po završetku snimanja, razgovor u redakcijskoj sali, uz petits fours i champagne, ali bez Jupollija "kome se žuri".

Akademik Alain Besancon: Ruska je igra veoma brežnjevljevska u klasičnom značenju tog izraza. To zapravo znači slijedeće: pomoći kradimice Srbima i, istodobno od Evropljana i Amerikanaca dobijati različite političke i ekonomske prednosti i koristi.

U 17 h kod akademika Alaina Besancona, Rue du Bac. Dug razgovor. Bio sam postdiplomac na njegovu seminaru školske 1983/4. godine u pariškoj Školi za visoke studije u društvenim znanostima, kad je njegova analiza sovjetskog sistema bila na vrhuncu slave. Daje mi i intervju, mada se ispričava što nije detaljno upoznat sa situacijom, budući da se prekjučer vratio iz bolnice. Kraću verziju intervjua, rekao sam mu, dat ću ruskoj i poljskoj redakciji. Suglasio se.

Gospodine Besancon: Koji su po vama ulozi i moguće posljedice ovoga sukoba na Balkanu?

- Uzmimo njegove glavne aktere, jednoga za drugim. Miloševićeva vlada ima jasno određene ciljeve: Ne prihvaća da Kosovo postane više ili manje nezavisna pokrajina i pod vlašću Albanaca; odbija da se ona pripoji Albaniji; ističe da Srbija ima historijska prava nad Kosovom. Kako je Milošević komunistički diktator, on upotrebljava sredstva komunističke diktature - što znači da izbacuje kosovske Albance na najsuroviji način.

Sada pogledajmo međunarodni vid cijele situacije.

Uzmimo Zapad i potom Rusiju.

Zapadnjaci, ponajprije, Evropljani poglavito, koji teško mogu prihvatiti činjenicu da Evropa uopće ne postoji s vojnog motrišta, da ne igra nikakovu, a najmanje aktivnu, ulogu u toj regiji, koja je evropska regija, ili, u najmanju ruku, regija na obodu Evrope, zatražili su pomoć od Amerikanaca, koji jedinu imaju dostatnu projektivnu i interventnu snagu. Problem je u tome što je tu američko-evropsku strategiju Milošević predvidio. Američko-evropska strategija sastoji se u tome da se unaprijed kaže kako se neće voditi rat, to jest da se neće poslati kopnene trupe, što bi neminovno povuklo za sobom gubitke u ljudstvu. Prema tome, da neće biti ništa više do jedna kaznena mjera.

Što se Evrope tiče, ona je također ispala smiješna. A povrh toga, još i podijeljena. Val antiamerikanizma je zapljusnuo Evropu, i postoje struje javnoga mnijenja koje su nezadovoljne tim smjerom kojim se NATO zaputio svojim operacijama. I vidimo one koji počinju govoriti: treba zatražiti dobre usluge od Rusije i tako dalje.

A sve dosad, kakva je bila uloga Rusije? Po mom mišljenju, ruska je igra veoma brežnjevljevska u klasičnom značenju tog izraza. To zapravo znači slijedeće: pomoći kradimice Srbima i, istodobno od Evropljana i Amerikanaca dobijati različite političke i ekonomske prednosti i koristi. Ekonomske: to je Međunarodni monetarni fond i njegovi krediti, politički: to su vjerojatno ustupci oko pitanja Kavkaza, Bjelorusije, Ukrajine i tako dalje. Rusi neće pomoći Srbima više od onoga što su dosad činili, suprotno svim nadama što ih oni sami pobuđuju.

Drugim riječima, Rusi pomažu Srbe i od protivnika Srba naplaćaju što ih još više ne pomažu.

To je, dakle, posve klasična brežnjevljevska pozicija. (. )

Gospodine Besancone, odavno već želim, točno deset godina, da vama - svjetski poznatom autoritetu u pitanjima komunizma, autoru klasičnih djela iz te oblasti - postavim slijedeće pitanje: Što je za vas značio kraj komunizma, što je to izmjenilo u globalnoj slici o svijetu, u ustroju svjetske moći, na planu samih takozvanih post-komunističkih zemalja? Ne usuđujem se čak ni dodirnuti sve njegove moguće aspekte.

Obrušavanje komunizma, u mjeri u kojoj komunistička ideologija više nije kôd tumačenja i izražavanja, tu je manje-više sve jasno. Osim Sjeverne Koreje, Vijetnama možda, i donekle Kine, nema više vladinih politika koje bi se na tome zasnivale.

A glede obrušavanja komunizma, recimo ponajprije to da nigdje nije došlo do obrušavanja komunista. U svim tim zemljama, nijednom se komunistu nije sudilo za zločine koje je počinio. Ona slavna damnatio memoriae, kao u slučaju nacizma, posve je izostala u slučaju komunizma gdje vlada nešto tome posve suprotno - amnezija i amnestija komunizma. I oko toga su svi suglasni: ne samo komunisti, naravno, već i njihove žrtve, kao i sami protivnici komunizma. Svi se slažu u tome da treba okrenuti novi list i da je poželjna amnezija. Praktički, došlo je do proglašenja amnestije komunizma.

To je pak u zemljama gdje se komunizam kao ideologija srušio dovelo do zadržavanja na vlasti komunističkih ekipa: ekipa koje su djelovale i koje još uvijek djeluju na osnovama koje su one izgradile prije još dvadesetak godina. To jest na osnovama akumulacije i monopolizacije bogatstva, sve to pojačano sada režimom privatnog vlasništva i, koliko je moguće, monopolizacijom vlasti, što je, još i to, pojačano višepartijskim izbornim sustavom.

U vašoj posljednjoj knjizi Zla kob stoljeća (Le Malheur du siecle) - koja uskoro izlazi u prijevodu u Srbiji i Hrvatskoj - govorite o jednoj, čini mi se, plodonosnoj ideji: o usporedbi komunizma s kršćanstvom s jedne, te judaizma i nacizma, s druge strane, dakako kroz odnos perverzne imitacije - imitatio perversa, kako su govorili srednjovjekovni teolozi.

Nije lako odgovoriti na to pitanje u nekoliko riječi. No, vjerujem da treba naglasiti upravo taj pridjev perversa.

Stari zavjet počiva na izvanrednoj formaciji izraelskog naroda, na izabranosti - božanskom izboru koji taj narod uživa, posve bezrazložan kao svaka Božja milost. Ovaj izbor i ova izvanrednost židovskoga naroda je prevedena kod nacista u naturalističke pojmove, bez ikakva Božjeg posredovanja, i prenijeta na njemački narod.

U tom slučaju imamo iste učinke izabranosti, ali ona više nije božanska, ona je naturalistička, neka vrsta posve maloumnog darvinizma, ali, naposljetku, rezultati su nalik onome što je značila imitatio perversa kršćanstva u komunizmu!

U komunizmu imamo patvoreno, falsificirano tumačenje univerzalnog spasa koji je ovaj put posredovan jednom klasom, koja je na neki način i sama neka vrsta novog Izraela, tako da imamo perverznu imitaciju istodobno Staroga i Novoga zavjeta!

Ali, na koncu konca, nije to lako objasniti u nekoliko riječi, bez rizika da se moja misao krivotvori, da se moji stavovi oko ovoga osjetljivog pitanja ne preokrenu u smjeru koji nema ništa s njihovim istinskim značenjem. Zato preporučam da se pričeka dok ne izađe srpski i hrvatski prijevod ove moje knjige: Zla kob stoljeća.

"Ako smo svi mi albanski izbjeglice, mi smo svi, isto tako, bombardirani Srbi."

10. travnja

"Jučer je američka diplomatija uputila jedan neobičan zahtjev srpskom režimu. Izgleda da je taj zahtjev brzo povučen, ali svejedno, ukazuje na veliko nerazumjevanje i nesporazume u odnosu na ovaj rat. Dakle, zahtjev je bio da jugoslovenski mediji preuzmu dijelove programa zapadnih medija, a ako to odbiju, njihova će tehnička postrojenja biti bombardovana." ( Stanko javlja u dopisu iz Beograda ).

Albanski književnik Ismail Kadare piše, u Le Mondeu, o potrebi evropeizacije Balkana. Iako je tu udrobljeno svega, od Poncija Pilata preko Slavena i slavjenofila do Winstona Churchilla, ni spomena o paranoičnoj diktaturi njegova prijatelja Envera Hodže, obilježena i izgradnjom 70 tisuća bunkera, po principu ekstenzivne hortikulture: gdje njivu vidiš, tu bunker posadi. "Po nekima, radi se o poluotoku koji je u većini nastanjen Slavenima, premda oni predstavljaju tek trećinu od 7 milijuna Balkanaca. Ova potonja laž, koju su indirektno širili sami Slaveni, poslužila je i nastavlja služiti kao opravdanje tobožnjeg prava Rusije da intervenira na Balkanu. Da bi postala uvjerljivija, prisutnost Slavena na polutoku je pogrešno poistovjećena s mjestom koje ima pravoslavlje ili još s prostorom na kojem su se rasprostirali komunistički režimi. Do te mjere, da su za one koji neće kasniti da se suoče s balkanskim rebusom, pravoslavlje, komunizam i slavizam bili rastvoreni u istom trinomu što je dovelo do rođenja 'geopolitičkog čudovišta', one vrste kakvu srećemo u fantastičnim pričama".

Le Monde u rubrici Kiosque, gdje Alain Rollat piše sve što mu leži na srcu, objavljuje, pod ljupkim naslovom Peta kolona, portret moje gošće od prije tri dana. "Ona se zove Irina. Kako biste je opisali? Veoma je lijepa: Ima velike crne oči, kosu boje medenjaka, lice opalno. Sreo sam je, u četvrtak navečer dok sam, incognito, u civilu pratio kamere France 2 kod Srba iz Pariza. Rekla mi je da je pijanist. Pripremali su pakete namijenjene stanovnicima Beograda. Profesionalci humanitarizma aktivirali su se na drugoj strani. Što ja ovdje tražim? Ona je rekla o svojim prijateljima iz Beograda: 'To su ljudska bića, kao i drugi. Oni su također žrtve ovoga rata'. Prevodim: ako smo svi mi albanski izbjeglice, mi smo svi, isto tako, bombardirani Srbi. Shvatili smo poruku, Irino. Vašu Srbiju volimo."

Gilles Schneider - direktor Informacija RFI - odgovara na pitanja novinarke Le Mondea, Sylvie Kerviel: Kakvu kontrolu vršite posebno nad srpskim novinarima? Kako možete biti sigurni da nisu pristrasni? Raspolažete li s prijevodima informacija koje oni daju?

Schneider daje pribran odgovor na tu pregršt slobodarskih pitanja: "Novinari nam kažu o čemu će se govoriti u emisiji. No, ja nisam nadzornik opće prakse, ja sam novinar i imam povjerenje u njih. Sve dosad, ovo povjerenje nije bilo dovedeno u pitanje".

Iz Sarajeva primio dopis Media Plan Institut-a iz kojega izdvajam slijedeću rečenicu: "Također Vam prilažem noticu iz naše redovne rubrike 'Oko monitora' od 5. aprila, gdje sam odmah ukazao na huškačko-pogramaški karakter naslovnice u Danima ( "Lepa sela lepo gore" ), ali je glavni urednik odbio da je objavimo."

11. travnja

Pijaca na bul. Raspail. U redu za biološki kruh i Juliette Binoche, s pletenom košarom u ruci. Srećem Pierrea Vidal-Naqueta i obilazimo zajedno "tezgu" sa kozjim sirom. Razgovor s nogu. Čudi se neobičnim savezništvima koja se osnivaju u Parizu, i šire, "za" i "protiv " intervencije. "Nikad nisam mogao ni sanjati da ću se naći u istom taboru sa Chomskym", aludira na svoju polemiku sa glasovitim američkim lingvistom iz 1981-1982. Suglasni smo oko Atallija, koji je i njega iznenadio. O Bruckneru ne želi ni govoriti, samo je odmahnuo rukom. Uz kafu i cigaretu, koju Pierre uzima "nakon trogodišnjeg nepušenja, po naređenju liječnika", prelistavamo Journal du dimanche. Neprobavljivi uvodnik Alaina Genestara trebalo bi čitati sa čašom sode bikarbone u ruci. Tu je i komentar o Kosovu iz pera književnika Jorge Sempruna. Bivši član Politbiroa KP Španjolske hvali na sva zvona članak monsignorea Jacquesa Delaportea, nadbiskupa Cambrai-a Nametnuti mir oružjem. "Da sam ministar prosvjete - i da se ne bojim da ću izazvati rat oko laiciteta, ovaj bih tekst dao izlijepiti po svim školama u Francuskoj".

12. travnja

Sastanak urednika programa na stranim jezicima. Ćutim neku izoliranost, ali ne znam da je to zbog jučerašnje televizijske emisije.

U tjedniku Marianne pronalazim indirektno objašnjenje za svoje slutnje. Pascal Delannoy, direktor radio postaje France-Info (koju mnogi nazivaju OTAN-Info) kaže: "Novinari su dobili preporuku da se ne izražavaju u svoje vlastito ime, da ne prave editorijalizam". Drugim riječima, zaveži gubicu, u ime pluralizma informacija. U Figarou, novinar koji je iz hrabrosti i dara za proturječje želio ostati neimenovan, piše: "Mi smo odraz debate koja postoji (!) u javnosti. Dostatno je pročitati ono što pišu specijalni izvještači Mondea, Libérationa ili Figaroa: svi su podudarni."

Slavenka Drakulić: "Staviti metu na dijete i zamišljati da tako šalješ poruku svijetu o svojoj nevinosti jest groteskna laž."

U Feralu izlazi tekst Metak, Meta, Metastaza Slavenke Drakulić, uz redakcijsko nadnaslovno uputstvo za upotrebu: Nepodnošljiva lakoća ciničnosti ili groteska pod NATO bombama. "Nitko razuman ne očekuje od tih građana da se vesele bombardiranju vlastite zemlje. Ali autizam koji demonstriraju posve je strašan, neshvatljiv. K tome, staviti metu na dijete i zamišljati da tako šalješ poruku svijetu o svojoj nevinosti jest groteskna laž. Veći dio srpskoga naroda još se uvijek ne pita: što smo učinili? Jesmo li možda ipak negdje pogriješili?". Autizam koji šalje poruku svijetu jest, uistinu, neobičan klinički slučaj! Naslovnica pak Ferala, od prije dva tjedna: NATO nad Srbijom - "Dolje američke bombe"! ispod je feralovske kote, kolateralno navođenje na cilj. Počinjem se pitati o smislu dalje suradnje s Feralom.

Iz Ferala dobio fotokopiju članka S.P.- glavnog urednika sarajevskih nezavisnih Dana - objavljena u Danima, dakako. "Frani (ja bih rekao Franu - F.C.) Cetiniću niko ne može zabraniti da se osjeća 'šumadinskim Dalmatincem'. No, s druge strane, to mu ne daje za pravo da negira identitet ljudi koji se osjećaju Bošnjacima a žive u Sandžaku, naročito ako radi u redakciji Međunarodnog francuskog radija." I ja se danas osjećam, feelings, oh feelings. U razgovoru s njim rekao sam: "Bošnjak koji živi u Sandžaku isto je kao kad bih ja rekao Dalmatinac koji živi u Šumadiji". No, nakon mućkanja, ispao je oksimoronski "Šumadinski Dalmatinac", što nije isto, ali ovo nezavisnom novinaru više odgovara za potrebe neo-etno-argumentacije. Druga polovica razgovora naknadni je monološki autoportret. Budući da S.P. ne spori jednakost osjećaja, suglasan sam u potpunosti s njim kad izjednačava, po njemu meni pripisano pravo da se osjećam "šumadinskim Dalmatincem" s njegovim pravom da se osjeća "Bošnjakom koji živi u Sandžaku", ili bilo kako drugačije. Osjećaji bez granica!

Ali i ova znakovita opaska: "Na koncu, francuska vlada, koja plaća RFI i Cetinića, aktivno sudjeluje u napadima na Miloševićevu vojnu mašineriju. Na Cetinićevu mjestu ja bih dao otkaz tom nepravednom poslodavcu. Objasnite Chiracu da ste njegovim postupcima glede Miloševića Vi i Vaša redakcija ogorčeni." Iz ovoga, iako se osjećam pospanim, zaključujem da nezavisni novinari i demokratčici poznaju šefove svojih država, da im mogu telefonirati ili svratiti kod njih na kahvu kadgod oćute potrebu, da su dužni misliti i pisati ono što im oni kažu, jer, u demokracijama, treba da djeluje, zar ne, dijalektički zakon o jedinstvu misli i akcije. Sve je to, zapravo, i svejedno tko to plaćao, samo zakon očuvanja ideološke magle koja živi u .

Aleksandar Solženjicin: "Kad ljudi, u očaju, napuštaju skloništa i stvaraju žive lance, da bi spasili, riskirajući život, mostove na Dunavu, zar to nije dostojno junačkih djela Antike?"

Primio Besanconovo pismo koje će kao proslov biti tiskano u prijevodu njegove knjige Zla kob stoljeća, prijevod koje sam već predao nakladnicima: Gradcu iz Čačka i Feralu iz Splita.

"Dva su razloga koja me raduju što će se ovaj moj kratak ogled pojaviti na srpskom i hrvatskom jeziku. Prvi je razlog taj što narodi koji govore ovim jezikom poznaju daleko prisnije i dublje nego Francuzi zlu kob stoljeća. Na svojoj su koži iskusili zvjerstva nacizma u njihovoj krajnosti i, tijekom jednoga ili dva naraštaja, ništa manje okrutna zvjerstva komunizma. Poglavljima: fizičko uništenje, moralno uništenje i političko uništenje ne treba nikakav komentar da bi bila shvaćena. To što su ovi narodi, koji su pretrpjeli takva iskušenja, još uvijek živi, i željni života, svjedoči o čudesnoj izdržljivosti ljudske naravi.

Drugi moj razlog jest taj što moje obrazovanje u ovim pitanjima ponajviše duguje jednom izvanrednom čovjeku - Branku Laziću. Ne znam kolika je njegova slava u rodnoj zemlji, ali ona zasigurno ne može biti na visini njegovih zasluga. Nas nekolicina u Francuskoj znamo i priznajemo koliko mu dugujemo. Cijeloga svoga života on se je borio protiv dva čudovišta ovoga stoljeća. Godinama se boriti s oružjem u ruci protiv nacizma obično je za sobom donosilo zaslužena priznanja. Koliko je meni poznato, on nije imao nijedno, budući da je počinio "grešku" što se, s istim žarom, inteligencijom i hrabrošću, borio protiv komunizma - tog blizanca nacizma. To mu nisu mogli oprostiti svi oni kojima je bilo više stalo do neznanja i laži. No, za one koji su žuđeli za znanjem, on je bio neiscrpan izvor znanja i mudrosti koje je dijelio s drugima, s izvanrednom velikodušnošću, samozatajnošću i skromnošću. Unatoč užasu na koji je nailazio u svome polju znanstvenoga rada, njegov se karakter nije mijenjao, zato što je njemu, kao opreznom i učenom povjesničaru, jedino bilo stalo do analize događajâ i što se njegova inteligencija bez muke uzdizala iznad gađenja i gnušanja. Kad je vidio Srbiju, svoju domovinu, kako je krenula opasnim stazama, sačuvao je istu postojanost svoje duše i pravičnost svoga suda. Okrutna bolest pridružila se svim ovim nedaćama i on ju je trpio s istom tihom blagošću. Nekolicina nas njegovih prijatelja koji smo se okupili oko njegova groba, na groblju Montmartre, 10. siječnja 1998. bili smo tužni što smo ga izgubili, i ponosni što smo poznavali i voljeli tog čovjeka".

Alain Besancon

Figaro objavljuje pismo Aleksandra Solženjicina, datirano: Moskva, 8. travnja 1999. a naslovljeno Zakon džungle.

"Nakon što je odbacio Organizaciju ujedinjenih naroda, pogazio njenu Povelju, NATO je pred očima cijeloga svijeta, i za nastupajuće stoljeće, obnarodovao stari zakon džungle: najjači je u svemu u pravu. Protivnika kojeg osuđuješ nadmaši u nasilju pa i sto puta više, ako ti to tvoja tehnologija omogućuje. I pozivaju nas da u tom svijetu ubuduće živimo.

Pred očima čovječanstva zbiva se uništenje divne jedne evropske zemlje, i civilizirane vlade pljeskaju. Kad ljudi, u očaju, napuštaju skloništa i stvaraju žive lance, da bi spasili, riskirajući život, mostove na Dunavu, zar to nije dostojno junačkih djela Antike? Ne vidim što bi sutra moglo zaustaviti Clintona, Blaira i Solanu da ih požarom i potopom istrijebe do posljednjeg". Ni riječi, dakle, o metastazi, već o hipostazi antičkoga 'groznokaza'.

Pismo od Schneidermana koji mi zahvaljuje na sudjelovanju u njegovoj emisiji.

Zovu s Canal Plus da sudjelujem u emisiji Le Vrai journal i da predložim još nekoga, "dobro bi bilo nekoga tko je imao izravan susret s Miloševićem, tko bi mogao o njemu reći nešto iz vlastita iskustva". Predlažem slikara Ljubu Popovića.

Direktor programa RFI, Gilles Schneider, zakazuje mi susret za sutra. Očekujem ribanje i ribarsko prigovaranje.

Odlazeći na ručak s prijateljem Eliom izvan Maison de la radio, u liftu srećem Alaina Finkielkrauta. Na pitanje Finkielkrauta - Kako je? - odgovaram: ''Odlično, dok i Pariz nije bombardiran'. I zahvaljujem mu što mi njegov otvoreni angažman pomaže da se lakše orijentiram u jugoslavenskom kaosu. Zamjećujem čuđenje i preciziram. 'Gdje ste vi, tu nisam ja. Prvi i zadnji put smo bili suglasni tijekom vaše emisije posvećene Danilu Kišu, u prosincu 1989. Tada ste bili za Kiša i jugoslavenski mozaik. Od tada, dogurali ste do Komiteta Kosovo. Do vaše iduće pravedne stvari!'

Izbor: Milan Milošević, naslovi redakcijski

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---