---

VREME BR 1. 29. OKTOBRA 1991. >

DA LI JE CVIJIĆ BIO U PRAVU?

Ispunile su se dve ideje. Jedna je vrlo stara, vekovna. duboko ukorenjena u svesti srpskog naroda: ujedinjenje Srpstva. Druga (jugoslovenska) je bila skoro isključivo ideja mislilaca, književna ideja (...) Druga ideja ima još da hvata korena. Jer poznate su gorepomenute razlike koje među nama postoje, naročito razlike medu varoškim klasama i izvesnom inteligencijom raznih oblasti. Seljaci su u stvari mnogo bliži jedni drugima. Usled zajedničkog državnog i društvenog života, ista će se osećanja i mišljenja rasprostreti na sve šire narodne slojeve u svima oblastima i nije bez razloga uverenje da će, osim najbolje inteligencije, seljak i radnik poslati glavni stubovi zajednice: jer, oni će sve jasnije uviđati da će u novoj velikoj državi naći najbolje pogodbe za miran, slobodan i osiguran život: život sa sve manje ratova, jemstvo za kojima prirodno najviše teži ta najmnogobrojnija i najrealnija klasa, koja živi najnormalnijim životom."

Da li je Cvijić bio u pravu kada je pre punih 70 godina zapisao svoja razmišljanja o tek stvorenoj jugoslovenskoj državi? Da li je kao i mnogo puta do tada bio dalekovid ili je bio samo pobornik neke utopističke i uz to elitističke ideje čije se ostvarenje pokazalo pogrešno? Možda je bio usamljeni sanjar ili je jednostavno sledio opšta duhovna strujanja i političke težnje svoga doba? Mogu li se u njegovim rečima nazreli tragovi davne poruke bana Jelačića Hrvatskom saboru: "Nemojmo govoriti sada ni o Serbstvu ni o Hervatstvu: mi smo jedan narod, jedna braća bez razlike vjere" (1848) i vera u bana crnogorskog gospodara i pesnika Petra Petrovića Njegoša: "Svaki patriota, čitav naš narod upro je očima u Tebe i k Tebi ruke pruža kao nebom poslanome Mesiji"? Da li se vaspitao na Matiji Banu, Vasi Pelagiću i čitao Štrosmajera, Cankara i Zmaja? Ili je poput svojih savremenika maštao o Slovenskom jugu, slušao zajedničke izjave jugoslovenske omladine na njihovom prvom kongresu 1904. godine, zanosio se idejama iz Riječke i Zadarske rezolucije, družio se sa Bogumilom Bošnjakom i Nikom Županičem, pamtio program Radićeve Hrvatske pučke stranke iz 1905. godine u kome su svi južni Sloveni "jedna narodna gospodarstvena celina", ili se možda povodio za preteranim, a u njegovo doba veoma čestim, tvrdnjama o Slovencima, Srbima i Hrvatima kao jednom narodu što "danas više nitko ozbiljan i pametan ne taji i ne niječe", (Erazmo Barčić i Franko Potočnjak 1898)? Verovatno mu je bilo blisko mišljenje njegovog kolege Jovana Radonića koji je svom profesoru Vatroslavu Jagiću, Hrvatu pisao 1901. godine: "Što se mene lično tiče ja apsolutno ne delim srpsko od hrvatskog: ne mogu da delim stoga što u meni nema osećanja koje bi me gonilo da delim ova dva pojma. Kako se ljudi mogu ljutiti kada se na primer, dubrovačko-dalmatinska literatura naziva hrvatskom a ne srpskom. Neka je Hrvati nazivaju svojom a Srbi, ako im se hoće, opet svojom, to ništa ne smeta, jer će za celo doći vreme kada će se docnije generacije smejati ovoj besplodnoj i štetnoj borbi."

Koliko je sam putujući Balkanom i proučavajući narodni život njegovih stanovnika uvideo sličnosti i razlika? A opet, sigurno se i slagao sa kolegom filologom Ljubomirom Stojanovićem koji je 1904. godine opominjao da je vreme da jugoslovenska ideja "prodre u mase" i da je od toga još prilično daleko. I zašto se on sa nekoliko, upravo najuglednijih naučnika onovremene Srbije, i uprkos drugima zalagao za stvaranje republike federalnog ili konfederalnog tipa? Nije li sumnjao skupa sa istoričarem Stanojem Stanojevićem u slovensku solidarnost ("Kad je srpska uzajamnost taka, kakva će tek slovenska biti." 1898) i da li se dobro uputio u naše večito iste prilike o kojima je 1899. Jovan Radonić iz Novog Sada pisao: "Kod nas je zaslepljenost toliko velika da čoveka hoće da kamenišu ako tvrdi da ne čini razlike između Srbina i Hrvata (...) A biće da ovaj poznavalac mentaliteta naroda sa jugoslovenskog prostora nije osporavao ni svoga savremenika Stjepana Radića u tvrdnji da "medu narodom je bilo, a ima i sada svađe i prepirke" (1902).

Jer Jovan Cvijić je u istom tekstu nastavljao: "Ne treba iz prethodnog zaključiti da ja mislim kao da će naše narodne stapanje proći bez kriza. Naprotiv! Njih će biti više i dugotrajnih. Jer, kao što je rečeno, ima drugčijih načina života, čak drugčijeg pogleda na svet i život: politički i društveni pojavi naše države postaju komplikovaniji, uzajamno prilagođavanje između stanovništva naših raznih oblasti mora izazvati poremećaje, krize, sudare. Ali to su prolazne pojave. Neki političari koji su i inače bili daleko od ideje šireg narodnog jedinstva, upotrebljavaju je da stvore veće grupe i većine. Njoj pripisuju haos koji vlada na mnogim poljima našeg javnog rada, u stvari kao posledica rata, onaj haos koji se manje ili više vidi u svoj Evropi. Oni svaku pojavu koja ne ide u prilog njihovoj partijskoj politici predstavljaju kao najveću opasnost za narodno i državno jedinstvo i kao početak sloma čije će nas ruševine sve zatrpati. Svi mirni posmatrači vide uzroke toga pretvornog i agitatorskog pesimizma (koji prestaje čim se dođe na vlast), i ne uzrujavaju se: još manje narodne mase u Srbiji koji dobro poznaju motive te vike." A možda je gledajući oko sebe prihvatio savet Dubrovčanina Natka Nodila dat još davne 1897: "Čini li se dioba zbog historijske prošlosti, onda bi trebalo i Hrvate i Srbe mekanom rukom i dužnim poštovanjem položiti u muzej starina, na tihi vječni počinak."

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---