---

Svi smo mi paničari, samo nemamo svi muda da to priznamo. Treba, naime, biti istinski hrabar da te bude strah

"Kinezi su nestali", govori mi talijanski prijatelj. "Nema ih na ulicama, nema na dvorištima njihovih fabrika, nema ih u kineskim trgovinama i restoranima, nema ih nigdje. Jednostavno su nestali." Moj prijatelj je iz Prata, grada u Toskani sa jednom od najvećih kineskih zajednica u Evropi. "Plaše se da ih ne zarazimo", objašnjava mi on nestanak svojih negdašnjih sugrađana, pa se obojica smijemo zamišljajući zdrave Kineze kako se kriju od virusom zaraženih Talijana.

"Kinezi su oprezni i disciplinirani. Kada im kažeš da ne izlaze, oni ne izlaze!", dobacuje nam sa druge strane stola drug vidljivo zabrinutiji od nas dvojice. Pijemo pivo nakon fudbala i ima nas tu svakakvih, a zabrinuti se ljuti na sve nas koji nadolazeću epidemiju ne shvaćamo dovoljno ozbiljno. On bi, čini mi se, volio da smo i mi kao Kinezi, pa da se pozatvaramo u stanove i strpljivo čekamo da sve ovo prođe. Ali mi smo hrabriji od Kineza pa i dalje igramo fudbala, odlazimo na posao, djecu vodimo u škole i u obdaništa, nepokrivenih usta šetamo ulicama i vozimo se autobusima. Kašljemo i kišemo jedni u druge i govorimo si, kao onaj šenuti Vučićev pulmolog, da je korona virus jedno veliko ništa upakovano u lažnu vijest. A mi smo mladi i jaki.

Mi smo zapravo zaraženi virusom odvažnosti. Mi ne umijemo da se plašimo jer smo još u djetinjstvu naučili da ako nevolja namiriše naš strah, ona će potrčati za nama kao pas za bačenim štapom. Mi se zato, kao po pravilu, ne skrivamo ni pred kim i ni pred čim. I kada moj zabrinuti drug ode kući, oni što ostanu iza njega narugat će se njegovoj uplašenosti kao što su se maločas narugali nestalim toskanskim Kinezima. A onda će se i oni vratiti kući pa sakriveni između četiri zida panično prebrojavati nove zaraze i do kasno u noć provjeravati koliko im se virus približio. Jer svi smo mi paničari, samo nemamo svi muda da to priznamo. Treba, naime, biti istinski hrabar da te bude strah.

Igrom slučaja, pojava koronavirusa me zatekla u Aziji i početkom februara sam prolijetao kroz Bangkok te svjedočio nadrealnom prizoru sa stotinama, hiljadama neskriveno uplašenih ljudi sa zaštitnim maskama. Niko se na bangkoškom aerodromu nije trudio sakriti svoj strah i niko nije osjećao potrebu da bude mimo svijeta, odvažniji i pametniji, pa da šeta naokolo golog lica. U strahu kojim sam se tada zarazio, tješio sam se da je sreća što se virus pojavio baš u Kini. Jer u Kini se može ljude preko noći zatvoriti u stanove i zabraniti im da izlaze na ulice, silom ih se može spriječiti da kašlju i kišu jedni u druge. U Kini se milijune ljudi, sad muslimana, sad bolesnika, čas posla može strpati u logore.

Tješio sam se ja tako i polagao nadu u sposobnost komunističke represije te se čudio samome sebi kako mi je samo malo straha bilo potrebno da shvatim ono što su mi ne tako davno uzaludno pokušavali objasniti moji singapurski prijatelji. Kao tvrdoglavi i razmaženi Europljanin, slijepo sam vjerovao u neophodnost slobode te u to da njeno odsustvo u bilo kojem obliku onemogućava dostojanstven život. Nisam zato mogao razumjeti spremnost ljudi u Singapuru da se slobode u određenoj mjeri odreknu, njihovo ponizno prihvaćanje činjenice da postoji nešto veće i važnije od njih i njihove slobode, njihovo dobrovoljno pristajanje na svijet bez apsolutne slobode izražavanja i mišljenja, na svijet rigoroznih pravila i zakona te još rigoroznijeg nadzora. Nisam dakle mogao svoj evropski sustav vrijednosti shvatiti kao tek jedan od mogućih vrijednosnih sustava, a kamoli biti spreman zamijeniti ga nekim drugim.

A onda je i do nas došao koronavirus, i možda smo se po prvi put u životu i mi našli u situaciji na koju pojedinac nema skoro nikakvog utjecaja. U našem evropski, da ne kažem američki individualiziranom društvu mi smo odjednom postali svjesni da smo dio nečega većega, da smo dio jedne goleme mašinerije i naš se sustav vrijednosti našao na kušnji. Zašto ne zatvorimo granice sa Italijom?, samo je jedno od pitanja koja tako ovih dana kolaju prestravljenim gradom. Druga su još radikalnija. Zašto ne zatvorimo škole? Zašto ljudima ne zabranimo da se okupljaju? Zašto ne kaznimo one koji ne poštuju zabrane okupljanja? Zašto ne proglasimo vanredno stanje? Zašto ljude koji dolaze iz Italije ne strpamo u karantenu?

Najednom nas, kao mog zabrinutog druga, istinski nerviraju svi koji neodgovorno vide samo sebe i svoje lične potrebe. Ljudi koji i dalje putuju u Italiju i vraćaju se iz nje. Ili gospodarstvenici koji u strahu od gospodarske štete lobiraju protiv drastičnijih mjera opreznosti. Najednom je dakle svima jasno ono što im godinama nikako nije htjelo biti jasno. Da na ovom svijetu nisu sami i da njihove vlastite potrebe ne mogu biti iznad potreba i prava drugih ljudi.

Možda bih se morao veseliti tom prosvjetljenju mojih sugrađana, ali previše nas dobro poznajem da ne bih znao kako će taj novokompovani osjećaj zajedništva u tren oka nestati zajedno sa strahom od korona virusa i kako ćemo se svi mi opet vratiti svojim starim vrijednostima. Kada nestane straha, mi ćemo se opet groziti od neslobodne Kine i njenih represija i opet će svako od nas vjerovati u apsolutnu slobodu pojedinca. I opet ćemo biti slijepi za ljude oko sebe. Čak i za one koji kašlju i kišu.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---