1. |
autor: Filip Švarm, Jovana Gligorijević |
| "Od trenutka uvođenja zabrane zapošljavanja 2013. godine, visokoškolske ustanove su se suočile sa teškoćama. Većina univerziteta i fakulteta je ušla u to sa već ionako krajnje racionalizovanim brojem zaposlenih. Sa svakim odlaskom zaposlenog iz ustanove, penzionisanjem ili smrtnim slučajem, visokoškolska ustanova gubi radno mesto bez mogućnosti da angažuje drugog službenika na tom mestu. Mora da se podnese zahtev Komisiji za davanje saglasnosti za novo zapošljavanje i dodatno radno angažovanje kod korisnika javnih sredstava. Rektoratu Univerziteta u Beogradu je poslednji put odobreno, i to samo jedno, radno mesto decembra 2018. godine" |
2. |
autor: Filip Švarm, Jovana Gligorijević |
| U poslednjem nastavku feljtona Srbija i NATO "Vreme", pored autorskih tekstova profesora Predraga Simića i Zorana Dragišića, donosi i izvode iz opsežnih intervjua sa profesorima Vojinom Dimitrijevićem i Draganom Simićem te istoričarem Bojanom Dimitrijevićem o razvoju aktuelnih odnosa između Srbije i NATO-a |
3. |
autor: Filip Švarm, Jovana Gligorijević |
| Do svoje smrti, Tito je bio glavna zvezda nesvrstanih, a Jugoslavija je u međunarodnim odnosima igrala mnogo veću i mnogo značajniju ulogu nego što bi joj po veličini, društvenom bogatstvu ili geografskom položaju pripadalo. Ako se izuzmu stalne članice Saveta bezbednosti, Jugoslavija je početkom sedamdesetih bila jedna od najmoćnijih zemalja u Ujedinjenim nacijama: za svaku rezoluciju koju bi predložila mogla je u startu da računa na podršku bar šezdeset članica Pokreta nesvrstanih |
4. |
autor: Filip Švarm, Jovana Gligorijević |
| Nakon podrške Nikiti Hruščovu za vojnu intervenciju u Mađarskoj 1956, Tito je na Zapadu doživljen kao nesolidan i prevrtljiv partner. Iako pomoć NATO-a Jugoslaviji nije bila obustavljena, obe strane su se počele gledati sa velikim podozrenjem. Najuspešniji period saradnje Jugoslavije i NATO-a okončan je 1958. i više nikad nije bio dosegnut |
5. |
autor: Filip Švarm, Jovana Gligorijević |
| NATO je pristupanjem Grčke i Turske 1952. znatno ojačao svoju poziciju na jugu Evrope. Premda je Jugoslavija ostala van Alijanse, njeni strateški planeri su smatrali da joj treba dati čvrste garancije za bezbednost i tako je još više odvojiti od Sovjetskog Saveza i približiti Zapadu. Ovakva računica je odgovarala i Josipu Brozu Titu. On je tražio način da Jugoslavija bude uključena u zapadni odbrambeni sistem, ali i da očuva spoljnopolitičku i vojnu nezavisnost |
|