Intervju – Bogdan Tanjević, košarkaški trener >

Život je sjajna zajebancija

"Mislim da sam u igru unio određene šeme koje funkcionišu: ono viđeno plus malo ličnog iskustva. I intenzitet! Ako bih svoju četrdesetogodišnju trenersku karijeru morao da definišem jednom riječju, rekao bih – intenzitet. Bez toga nema... Svih šezdeset i kusur godina trčao sam za adrenalinom kao lud; nosila me je ta fantastična droga, nije mi dozvoljavala da stanem. I ne mogu se žaliti: živjeli smo ga, u vražiju mater! I, šta još hoću?!"

Nakon dvogodišnje pauze, proslavljeni jugoslovenski trener Bogdan Tanjević protekle nedjelje je ponovo postavljen za selektora turske košarkaške reprezentacije. Tanjević je reprezentaciju Turske vodio u periodu 2004–2010. i, posle osvojene srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u Istanbulu 2010, privremeno se povukao zbog zdravstvenih problema.

"Moj problem nisu ni karcinom ni hemoterapija; sa tim bih lako. Razbolio sam se od onoga od čega su umrli mnogi moji prijatelji", kaže Bogdan Tanjević. "U zbirci Morija, posvećenoj onima koji su u međuvremenu krepali, Abdulah Sidran veli kako u Sarajevu danas umiru ljudi koji misle da su preživjeli rat. Od čega su krepali? Morire di crepacuore, rekli bi Italijani. To je ono kada krepa srce. E, Sarajlije su od toga poumirale. Od srca. Od izdaje ljubavi. Od toga sam se i sam razbolio: od Jugoslavije."

"VREME": Pretpostavljam da ste sada dobro, čim ste prihvatili mjesto selektora turske reprezentacije?

BOGDAN TANJEVIĆ: Dobro sam, dobro... Tokom te posljednje godine rada u Turskoj, usred priprema za Evropsko prvenstvo 2010, otkrio sam bolest, a odmah zatim otišao na operaciju; na kraju, reprezentaciju sam vodio pod hemoterapijom.

Nakon Prvenstva i osvojene srebrne medalje, prvi put u životu sam osjetio umor. Zato sam otišao. To čudo je, kažu, u meni raslo dvije godine... Prvi nalaz je bio uredan. Ali doktor – naš čovjek, Makedonac iz Skoplja – predložio je da, za svaki slučaj, uradimo i skener. Kada sam ušao u salu i vidio njegovo smrknuto lice, znao sam da ne valja.

Kako ste reagovali?

Dobro je da nije pankreas, pomislio sam. Ovako ću barem imati vremena da se oprostim...

Vi odmah na opraštanje?!

Eh, opraštam se ja, draga moja, odavno. Od svoje sedme godine čekam da život, ta sjajna zajebancija, nestane. Sjećam se i momenta kada sam to prvi put pomislio...

Kada?

U zimu 1954, u Sarajevu, na minus 27. Kližući se u dvorištu Doma JNA, u tim jedinim cipelama koje sam imao, zajapuren i srećan, pogledao sam u nebo; odjednom, presjekla me je čudna misao: sve će ovo jednoga dana nestati. A trebalo bi živjeti, jebem ti... Eto, od tog momenta sam spreman.

Rođeni ste u Pljevljima, u Crnoj Gori; odakle u Sarajevu?

Otac je bio partizan, a onda i prvi posljeratni komandant Pljevalja. Kao oficir JNA, 1951. dobio je premještaj u Sarajevo: Pješadijska oficirska škola, kasarna "Maršal Tito", u kojoj je kasnije i završio svoju vojničku karijeru. Imao sam četiri godine kada smo se iz Pljevalja preselili u Sarajevo. I to kamionom, kao u onom divnom filmu Emira Kusturice, Otac na službenom putu: ogromni šifonjeri, glomazni kredenac, kreveti... Ono malo pokućstva, sve je stalo u taj kamion. Živjelo se skromno, sirotinjski...

Skromno su živjele i oficirske porodice?

Sve porodice! Jedina prednost nas oficirske djece bila je u tome što smo imali dovoljno šećera. Mnogo godina kasnije, slušajući lupetanja onih koji su sličnim lažima podrivali Jugoslaviju, moja ćerka Bojana će krenuti da se raspituje o "privilegijama porodica oficira JNA".

"Da", rekao sam, "divne su to privilegije bile: četrnaest preseljenja u karijeri – od Đevđelije do Sarajeva – i svake sedme godine pravo na deset dana vojnog odmarališta u Kuparima. To je, Bojana, bila privilegija tvog đeda Strahinje, ratnog oficira JNA!"

I rekoh vam kako smo stigli u Sarajevo... Imao sam četiri godine i dobro se sjećam tih prvih slika...

Čega se sjećate?

Ulice Maršala Tita, kina "Romanija", velikog, sjajnog izloga knjižare "Svjetlosti". Taj prvi susret dječaka iz provincije sa velikim gradom... Bilo je pomalo traumatično. U početku mi je nedostajao zavičaj, pa sam jedva čekao raspuste, koje bih provodio kod djeda u selu Ljubišnju, kod Pljevalja. Doduše, tokom godine nostalgiju bi ublažavali silna rodbina i prijatelji iz Crne Gore kojima je naš sarajevski dom bio važna stanica – nekada duža, a nekada kraća – za odlazak ili na fakultet ili u bolnicu. S vremenom, tokom ferija u Crnoj Gori, počela je kod mene da se pojavljuje čežnja za Sarajevom. Nedostajali su mi najbolji drugovi – Džemal Huseinović i Branko Milanović – to ushićenje povratka u grad, Bembaša, prolazak kroz tunel... Postajao sam Sarajlija.

Kada ste otkrili košarku?

Otkrio sam je slučajno. Imao sam desetak godina kada sam u Fiskulturnom domu vidio Uglješu Uzelca, sina svoje učiteljice, kako igra košarku. Uglješa Uzelac će kasnije postati važna ličnost: pored ostalog, u vrijeme zimske Olimpijade 1984. bio je gradonačelnik Sarajeva. I, eto, od tada sam svakodnevno počeo da dolazim u FIS da, zajedno sa drugovima iz škole "Veselin Masleša", među kojima je bio i legendarni Davorin Popović, pravim košarkašku ekipu. Tako je krenulo.

Istovremeno, bio sam odličan đak, volio srpskohrvatski, puno čitao... Zato sam, nakon gimnazije, u Beogradu 1965. upisao Filozofski fakultet, Grupu za svjetsku književnost. Nas 28...

Bilo ih je 28, kaže...

Ja, dobri naš Izet Sarajlić!

Ponos naše grupe, student te prve generacije Odsjeka za opštu književnost, bio je Danilo Kiš. Nažalost, nikada ga nisam upoznao. Od te generacije upoznao sam Mirka Kovača. Može se reći da smo nas dvojica, na više načina, ratni drugovi. I danas, zajedničkim snagama, vodimo istu važnu bitku...

Sjećam se da je profesor Nikola Milošević, sa svojim Antropološkim esejima, u to vrijeme bio velika zvijezda Filozofskog fakulteta. Naravno, bilo ih je još... Poslije predavanja studenti bi odlazili u "Moravu", Takovska 39, i tamo žučno raspravljali o onome što smo tog dana čuli i naučili.

Ali, gdje je košarka?

Uporedo sa studijama, počeo sam da odlazim na utakmice OKK "Beograda", koji je imao tu nezaboravnu ekipu sa Radivojem Koraćem, Miodragom Sijom Nikolićem, Trajkom Rajkovićem, Ricom Gordićem, Gutom Tošićem... Nevjerovatni igrači i veliki lafovi.

Radivoje Korać je posebna priča. Čuveni Žućko... Bio je, recimo, najbolji poznavalac muzike, prve ploče Bitlsa je donio u Beograd. Mnogo je znao o pozorištu, gledao sve predstave, dosta čitao... Bio je briljantan student elektrotehnike, izvanredan šahista... Košarkaši su, inače, važili za obrazovane ljude, intelektualce. Sjećam se da mi je Davorin Popović, koji je znao da pored košarke igram i rukomet i da sam bolji rukometaš, uvijek govorio da se manem rukometa:

"Ma, jebo te rukomet! To je seljački sport; košarka je za nas intelektualce."

E, Korać je bio pravi intelektualac! Zvao me je – Turčin.

(...)

Ceo tekst možete pročitati u novom broju nedeljnika Vreme koji je u prodaji od 28. juna 2012. Pretplatnici na internet izdanje nastavak mogu pročitati sa ovog linka. (Pretplatnici: prvo se ulogovati pa onda kliknuti!)

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---