Hrvatska u Evropskoj uniji >

Kraj dugog putovanja

To što će Tomislav Nikolić autoputem bivšeg bratstva i bivšeg jedinstva nakon više od 20 godina doći u Zagreb, već je napredak, pogotovo što u svemu ima još neke simbolike: samo dva dana pre zvaničnog ulaska Hrvatske u EU i Srbija će dobiti bar zeleno svetlo za početak pregovora, ako već ne i datum

Nakon godina mučnih i teških pregovora, Hrvatska 1. jula konačno, kao punopravna članica, ulazi u Evropsku uniju. Kako se čini, sve je spremno za svečanost koja će se održati u nedjelju 30. juna na zagrebačkom centralnom Trgu bana Jelačića: najavljeni su visoki gosti iz Evrope i regije, među kojima i njemačka kancelarka Angela Merkel i – po prvi puta – srpski predsjednik Tomislav Nikolić.

Građani Hrvatske, bar oni koji su se na slabo izlaznom referendumu izjasnili za ulazak u EU, očekuju bolji život; euroskeptici i dalje tvrde da od toga nema ništa, iako će većina prihvatiti tvrdnje nekih da od 1. jula Hrvatska definitivno "odlazi sa Balkana", suprotno najvećem poduzetniku u regiji Ivici Todoriću čiji je intervju iz knjige s pet poduzetnika (izdanje Novog libera, Zagreb, koje je prije nekoliko dana predstavljeno hrvatskoj javnosti) prenio portal business.hr i koji predlaže čvršću suradnju država bivše Jugoslavije, ali i cijele regije pod kojom podrazumijeva i Poljsku, Ukrajinu, Rumunjsku, ali i Italiju i Austriju. "Mi moramo unutar EU početi raditi svoj mali Beneluks... Sve je bolje od onoga što imamo sad. Slovensko je građevinarstvo, primjerice, već propalo, a propada i hrvatsko, pa još malo i nećemo imati građevinara. Doći će, međutim, austrijski Strabag i on će uzeti cijelo tržište i biti glavni građevinar za cijelu regiju. Možda tako treba i biti, no zbog čega oni ne bi napravili restrukturiranje nekoliko kompanija u Sloveniji i nekoliko u Hrvatskoj, pa da ovdje ostane i dio postojeće infrastrukture?", kaže Todorić, predlažući i to da premijeri nekoliko susjednih država, Mađarske, Slovenije, Hrvatske, Srbije, bez obzira na međusobne nesuglasice, zajedno odu k austrijskim i talijanskim bankarima, o čijim cijenama financiranja svi ovise, te dogovore neku novu strategiju suradnje.

PROMENE I CEFTA MUKE: Velike promjene, upozoravaju ekonomisti, neće biti brzo vidljive, a ulazak u EU ima i nekih loših strana, primjerice onu da Hrvatska ulaskom postaje i dijelom velikog tržišta zajednice, te više nije članica CEFTA sporazuma (Srednjoevropska zona slobodne trgovine, u kojoj poslije odlaska Hrvatske ostaju Srbija, Bosna i Hercegovina, Albanija, Makedonija, Crna Gora, Moldavija i Kosovo), pri čemu valja dodati još jednu prednost Srbije: njen pristup ruskom tržištu. Tu činjenicu bi, kako u posljednje vrijeme ističu predstavnici Srbije i Bosne i Hercegovine, trebale iskoristiti zemlje u regiji. Naime, hrvatski izvoz u regiji u zemlje članice CEFTA u svakom će slučaju biti skuplji i manje konkurentniji zbog primjene novih, većih carina (samo cigarete Tvornice duhana Rovinj, na primjer, bit će pogođene s gotovo pet puta većom carinom nego dosad). Zato su neke velike firme već najavile seobu svojih proizvodnih pogona u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu (samim time i smanjenje radnih mjesta u Hrvatskoj), s time da je Ivica Todorić, odnedavno vlasnik i slovenskog "Merkatora", već odavno tu... i prije nego što je urbi et orbi objavio svoju ideju o "našem malom Beneluxu".

I za Srbiju, bez obzira na to što je riječ o šansi za povećanje izvoza domaćih proizvoda na tržište Bosne i Hercegovine, kad je o ekonomiji riječ, može biti nekih neugodnosti. Ovih su dana stručnjaci razgovarali o izvozu šećera, jer će njegova količina koja se plasira u Hrvatsku biti uključena u ukupnu kvotu za izvoz šećera u EU od 180.000 tona godišnje.

U svakom slučaju, pregovori Hrvatske sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom o pronalaženju povoljnijih rješenja od onih koje donosi članstvo u EU i izlazak iz CEFTA sporazuma su u toku, uz dojam da je Bosna i Hercegovina u svemu tome nešto tvrđa. Rezultate ćemo tek saznati krajem godine, do kada bi pregovori trebali biti završeni.

Uz CEFTA muke, tu su i prednosti. Ona najveća jest to što će Hrvatska na raspolaganju imati nekoliko puta više sredstava iz evropskih fondova nego što je dosad imala. U idućih sedam godina, Hrvatska će moći računati na 11,7 milijardi evra; kad se od toga odbije "članarina", ono što mora uplaćivati u evropski budžet, proizlazi da će zemlja godišnje potencijalno moći dobiti oko milijardu evra. Problem s tom dobrom viješću jest da taj novac neće tek tako stići u Hrvatsku, već će se svaki zahtjev morati jako dobro obrazložiti, planovi i investicije dobro pripremiti kako bi sve to prošlo rigorozne briselske kriterije, što je – znajući da u Hrvatskoj, kao i na Balkanu s kojega, kao, definitivno odlazi – sasvim suprotno lošim običajima i "burazerskoj ekonomiji", kako bismo to ovdje rekli, koji vladaju u regiji.

GRANICE I PUTOVANJA: Jedno od najznačajnih pitanja koja su ovih dana pokrenuta jest i pitanje granice, jer se vanjske granice EU pomiču na hrvatske granice sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom. Usprkos tome što Hrvatska još neće ući u šengenski prostor bez graničnih kontrola, na svim graničnim prelazima će se morati provoditi i šengenska pravila, što će – neki čak predviđaju sa sigurnošću – otežati komunikaciju sa susjedima koji ostaju izvan EU.

Najveća se buka digla u Bosni i Hercegovini, čiji su građani dosad u Hrvatsku mogli samo sa ličnom kartom, a sada će im trebati biometrijski pasoš. Čini se, međutim, da je taj problem prenapuhan, jer se stvari mijenjaju uglavnom za one koji žive u pograničnim područjima i koji su dosad (kao i građani pograničnih područja Srbije i Hrvatske) prelazili granice lagodno, na pomoćnim graničnim prelazima, a da je većina građana Bosne i Hercegovine nabavila biometrijske putne isprave. Isto se odnosi i na građane Srbije, koji će i dalje putovati bez viza, nasuprot građanima Rusije i Turske kojima su uvedene vize, te problema skandalozne organizacije hrvatskih konzularnih predstavništava u Rusiji i Turskoj. Traljava organizacija rezultirala je time da su brojni potencijalni turisti iz Rusije otkazali već dogovorene aranžmane za Jadransko more, zbog čega već kukaju u Istri, ali i drugdje na hrvatskoj obali. Patit će i Dubrovnik, jer su mnogi ruski gosti odlazili na (bar) jednodnevni izlet iz Crne Gore u taj grad, a sad će to biti nemoguće. Uzgred, u Hrvatskoj je prošle godine boravilo oko 200.000 ruskih turista...

Profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta dr Žarko Puhovski je nedavno u razgovoru za agenciju "Anadolija" upozorio da će granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine od 1. jula biti najduža granica EU uopće; dosad je najduža bila poljsko-ruska granica.

"Sve je to Hrvatska imala sa Slovenijom i to je izazivalo veliki šok. Prvo, pograničnom stanovništvu, a potom i čitavom stanovništvu. Hrvatska će višestruko pooštriti mjere kontrole i privatnika, a i robe. To će otežati komunikaciju. Osim toga, imate Hrvate u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, iako je to veći problem za one koji misle nacionalistički. Za mene je problem to što svi građani BiH, Srbije i Crne Gore dolaze u situaciju da EU, koja bi načelno trebala označavati ukidanje granica i ublažavanja poteškoća u prometu, ovom dijelu svijeta predstavlja, zapravo, otežavanje komunikacije. To se prvi puta vidjelo kada je Slovenija ušla u EU", kaže Puhovski i dodaje da BiH (a i Srbija) treba učiniti ono što Hrvatska nije učinila prije deset godina, kad je u EU ulazila Slovenija – mora zatražiti uvođenje trake za putnike iz EU i one koji to nisu. "Ta traka bi se ostavljala za susjednu državu. Mi u Hrvatskoj smo se godinama mučili na granici sa Slovenijom, jer Hrvatska nije na vrijeme pregovarala o tome sa Slovenijom. Čini mi se da se BiH ponaša sada kao Hrvatska prije 10 godina. To će značiti gnjavažu za tisuće ljudi u narednim godinama", upozorio je Puhovski.

Kako god, Hrvatska će se suočiti s izazovom čuvanja svojih dugačkih granica, a putnicima iz ne-EU zemalja već je na raspolaganju uputstvo po kojem se od 1. jula više nikakva hrana, osim sendviča za ličnu upotrebu toga dana, ne smije unositi, kao ni više od boksa cigareta (plus jedne otvorene kutije)... Ništa novo, i dosad je bilo tako, a buku je izazvala najava da će putnik iz Bosne i Hercegovine (Srbija nije spominjana) na granici morati dokazati da ima na raspolaganju po sto evra dnevno za svaki dan boravka u Hrvatskoj: što reče anonimni komentator na nekom portalu, najveći dio hrvatskih građana bi mogao biti izjuren iz zemlje zato što mu je toliki novac misaona imenica.

Kako god, u prilog (čini se, ipak) dobroj volji ide vijest da će od 1. jula građani Hrvatske u Srbiju moći ulaziti samo s ličnom kartom (u obrnutom smjeru i dalje treba pasoš), kao i to da građani u tim dvjema državama mogu boraviti do 90 dana neprekidno i to bez onog blesavog prijavljivanja policiji u roku od 24 sata.

MANJINE I IZBEGLI: Kad je o nacionalnim manjinama riječ, očekivanja od evropske budućnosti su podijeljena. Većina, ipak, smatra da manjine ne mogu očekivati ništa bolji položaj u EU od onoga kojega imaju danas. Kako to na jednom okruglom stolu prije više od godinu dana reče Borislav Đekić, viši savjetnik u Agenciji za odgoj i obrazovanje u Osijeku, nacionalne manjine se najprije u Hrvatskoj moraju izboriti za svoja prava i status, jer će cijela Hrvatska, kada se sa svojih nešto više od četiri milijuna stanovnika uklopi u EU koja ima oko 500 milijuna stanovnika, "postati teška manjina, pogotovo što ulazi sa teretom nelikvidnosti i siromaštva".

Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, pak, u aprilskom predavanju u povodu Tjedna nacionalnih manjina kaže: "Budući da u EU ne postoji jedinstvena politika o položaju i zaštiti nacionalnih manjina, ne treba strahovati da će se ulaskom Hrvatske u EU prava nacionalnih manjina smanjiti."

On dodaje i to da je problem u tome što manjine ne koriste ni polovicu prava koja im pruža Ustavni zakon o manjinama – isto to muči i najveću manjinu u Hrvatskoj, srpsku, koja – na primjer – nikako da ostvari ustavnu ideju proporcionalnog zapošljavanja u javnim službama, jer su otpori "na lokalu" jači od ustavnog i zakonskog slova, što se jako dobro vidjelo i u nedavnom cirkusu napravljenom povodom pokušaja uvođenja ćirilice u javni prostor, tamo gdje je Srba po posljednjem popisu stanovništva više od 30 posto.

Čini se ipak, sudeći po svemu onome o čemu se razgovaralo u posljednjih godinu dana u manjinskim redovima, da će ulaskom u EU Hrvatska morati primjenjivati zakone koje je sama donijela, ne samo zbog zaštite nacionalnih manjina (i ostalih: eto, Parada ponosa ove godine je bez većih problema održana u Splitu i Zagrebu, usprkos cičanju onih koji traže referendum o ideji da se u Ustav unese odredba da je brak zajednica žene i muškarca), već i zbog svih građana EU. Očito se računa i na mogućnost pritiska na evropske institucije, u slučaju da se država ne pridržava evropskih standarda.

Poseban problem su izbjegli Srbi iz Hrvatske: prema podacima Komesarijata za izbjeglice, izbjeglički status i dalje ima 49.917 osoba za koje se sa sigurnošću može pretpostaviti da imaju pravo na hrvatsko državljanstvo, ali podataka koliko ih je steklo dvojno državljanstvo nema. Njih i dalje muče iste dugogodišnje muke: stanarska prava, penzije, obnova imovine, povratak... Sudeći po reakcijama ljudi iz izbjegličkih organizacija, ne vjeruju da će im hrvatski pristup EU bilo što izmijeniti u životu. "Oko 300.000 proteranih Srba koji žive u Srbiji, nekoliko desetina hiljada koji žive u evropskim zemljama, Australiji i SAD, i dalje će ostati uskraćeni za osnovna ljudska prava. Srbi povratnici, kojih je oko 50.000, takođe se suočavaju sa brojnim problemima", izjavio je Tanjugu Miodrag Linta, predsjednik Koalicije udruženja izbjeglica i poslanik u Skupštini Srbije.

Izvjesni boljitak, međutim, možda se može tražiti u (neslužbenoj) činjenici da većina izbjeglih Srba iz Hrvatske danas ima i hrvatski pasoš, a da se ulaskom u EU hrvatskim državljanima omogućuje zapošljavanje u EU. Pritom, svaka od članica EU odlučuje autonomno kakav će režim primijeniti; dosad su ograničenja, na najduže sedam godina, hrvatskih radnika uvele Belgija, Njemačka, Holandija, Austrija, Velika Britanija, Slovenija i Španjolska, u kojima se kao i dosad može zaposliti na temelju bilateralnih sporazuma i kvota na osnovu kojih se izdaju radne dozvole. Nasuprot njima, deset zemalja dosad je potvrdilo da neće uvoditi ograničenja: Švedska, Rumunjska, Mađarska, Irska, Slovačka, Češka, Danska, Finska, Estonija i Litva, dok ostale još nisu donijele konačnu odluku.

No, tu se možda krije i "začkoljica". Direktor "Veritasa" Savo Štrbac je nedavno izjavio da će izbjeglim Srbima, da bi mogli raditi u nekoj od zemalja otvorenih za zapošljavanje državljana Hrvatske, biti neophodne hrvatske lične karte, a ne (samo) pasoši.

"Ne znam da li će naši građani sa dvojnim državljanstvom imati problem oko zapošljavanja u EU, ali mi se već sada javljaju ljudi upravo iz Nemačke, koja i ne otvara u potpunosti svoje tržište rada za Hrvate, koji kažu da im za radne dozvole traže lične karte izdate u Hrvatskoj. Tačno je da je Hrvatska pre nekoliko meseci usvojila Zakon o prebivalištu i da su našim građanima koji imaju lične karte Hrvatske tražili da iste vrate. Jedan od razloga je možda i taj koji se odnosi na zapošljavanje u EU, ali postoji i drugi razlog, a to je da se što više građana izbriše sa biračkih spiskova", rekao je Štrbac.

NOVA-STARA REGIJA: Na kraju dugog putovanja Hrvatske ka EU valja ipak zaključiti da je zemlja, bez obzira na sve i dalje aktualne probleme (izbjeglice, granice, nacionalizam...), ipak svjetlosnim godinama daleko od onoga što je bila početkom 90-ih godina prošloga vijeka. Tome u prilog ide i to što će na svečanosti u Zagrebu biti i Tomislav Nikolić, koji je u Hrvatskoj posljednji puta bio za ratnih zbivanja u Slavoniji i koji se koliko do jučer zaklinjao da će kad-tad u "okupirani" srpski Karlovac, srpski Karlobag, srpski Ogulin i srpsku Viroviticu. To što će autoputem bivšeg bratstva i bivšeg jedinstva nakon više od 20 godina doći u Zagreb, već to je napredak, pogotovo što u svemu ima još neke simbolike: da će samo dva dana prije zvaničnog ulaska Hrvatske u EU i Srbija dobiti bar zeleno svjetlo za početak pregovora, ako već ne i datum, kao i da će zagrebačka svečanost biti prvo mjesto na kojem će se u međunarodnim okvirima srpski predsjednik susresti, ne samo sa hrvatskim Ivom Josipovićem, već i sa predsjednicom Kosova Atifetom Jahjagom. Bit će to, da parafraziramo, mali korak za Nikolića, a veliki za cijelu regiju.

Profesor Puhovski je, inače, lansirao tezu da se regija Zapadnog Balkana od 1. jula redefinira i da Hrvatska više ne pripada regiji. "To je ono što ljudi nikako da razumiju. Sada imamo novu regiju kojoj je nedvojbeni centar Beograd. To ima raznih političkih implikacija. Predstavnici međunarodnih institucija za ovaj dio svijeta već idu u Beograd, jer će Hrvatska biti pod upravom EU. S jedne strane, čitava regija će biti odsječena od Zapada. S druge, bit će uspostavljena unutarnja orijentacija na Beograd kao centar. S treće strane, svaki političar će znati da put kroz EU ide kroz Zagreb. To su shvatili svi, osim predsjednika Srbije Tomislava Nikolića", rekao je on nedavno.

E pa: i Tomislav Nikolić je shvatio, kao što će i Hrvatska – bez obzira na punopravno članstvo u EU – shvatiti da (suprotno Puhovskom) nije pobjegla s Balkana, makar i zapadnog, sve dok su tu njeni izbjegli građani.

Sjetimo se Slovenije koju do danas proganjaju njeni, ne izbjegli, nego izbrisani...

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---