Intervju – Milorad Pupovac >

Politika sećanja kao rat drugim sredstvima

Po ulasku Hrvatske u Evropsku uniju pogoršali su se i položaj srpske zajednice i političke prilike: porasla je politička netolerancija, narastao je ne samo desni konzervativizam već i desni ekstremizam, pa se manjinska prava krše jednostavno, lako, kao što su se kršila u vrijeme kada je Hrvatska bila daleko od pristupa međunarodnim organizacijama kao što su Vijeće Evrope i sama Evropska unija

Branimir Glavaš, čovjek osuđen zbog ratnih zločina nad Srbima u Osijeku, poručio je Miloradu Pupovcu povodom ovogodišnje komemoracije u Jadovnu da više ne pravi "bal vampira" u Hrvatskoj i da sljedeće godine "ode u Srbiju i tamo igra kolo". Predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća našao se tako po tko zna koji put na udaru govora mržnje uprkos svoje višedecenijske istrajne i demokratske borbe za ljudska i manjinska prava. Neizbježno pitanje je što stoji iza ovih kontinuiranih šovinističkih napada i kakvu to sliku daje o položaju srpske zajednice u Hrvatskoj.

"Teško je ulaziti u motive Branimira Glavaša", kaže za "Vreme" Milorad Pupovac. "Bilo je mnogo njegovih napada na mene i prije, a usmjereni su i prema svima ostalima koji se bore za sankcioniranje ratnih zločina. Ono što je važnije jeste naviknutost ovdašnje sredine na tu vrstu napada kao normalnog i standardnog stanja u javnosti i javnoj komunikaciji; to je mnogo veći problem i mnogo ozbiljnije pitanje od motiva samog Glavaša. Kada bi postojala reakcija javnosti i nadležnih tijela, onda sasvim sigurno ne bi trebalo raspravljati o Glavaševim motivima jer tih napada ne bi bilo."

"VREME": Zbog čega ta reakcija izostaje?

MILORAD PUPOVAC: Govor mržnje, netolerantnost, napadi na ljude koji samostalno i kritički misle naprosto su se udomaćili u Hrvatskoj. Stvoreno je stanje u kome su – slobodno možemo reći – fašistički tipovi govora postali naša normalnost... To se vrlo često pothranjuje, legitimira i obnavlja da ne bi kojim slučajem oslabilo – ponekad iz politike, ponekad iz crkve, a ponekad iz različitih udruženja. I samo se rijetko i u izuzetnim situacijama dižu glasovi protiv.

Koliko govor mržnje poput Glavaševog može da ugrozi konkretne pojedince unutar srpske zajednice u Hrvatskoj?

Teško je to procijeniti. Ali, sigurno je da taj govor mržnje Srbe u Hrvatskoj ne oslobađa od straha; sigurno je i da ni na koji način ne doprinosi da ti ljudi bolje i lakše prihvate život u Hrvatskoj; sigurno je i da ne pokazuje da su Srbi u Hrvatskoj prihvaćeni i zaštićeni od ekstremizma.

Kako ocjenjujete položaj srpske zajednice nakon što je Hrvatska postala članica Evropske unije?

Ispunilo se ono što su skeptici predviđali da će se dogoditi, a to je da su nakon završetka pregovora i Hrvatska i Evropska unija zaboravile na ono što su potpisale. Tih dvadeset i sedam članica sa jedne strane i Hrvatska kao dvadeset i osma sa druge strane – plus Evropska komisija i Evropski parlament – potpisale su da ne samo da će poštovati manjinska prava već i da će riješiti preostale neispunjene obaveze u trenutku kada su pregovori završeni. Riječ je, dakako, o provođenju ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, o povratku izbjeglica i izbjegličkim pravima, zapošljavanju i brojnim drugim pitanjima. Nažalost, sve to je zaboravljeno od onih koji su se na to obavezali – i u Evropskoj uniji i u Hrvatskoj.

Po ulasku Hrvatske u Evropsku uniju pogoršali su se i položaj srpske zajednice i političke prilike: porasla je politička netolerancija, narastao je ne samo desni konzervativizam već i desni ekstremizam, pa se manjinska prava krše jednostavno, lako, kao što su se kršila u vrijeme kada je Hrvatska bila daleko od pristupa međunarodnim organizacijama kao što su Vijeće Evrope i sama Evropska unija. Ne samo da se pogoršalo stanje političe tolerancije i ne samo da su unazađena manjinska prava, nego u isto vrijeme jača i jedna vrsta retrogradnog nacionalizma u Hrvatskoj.

Na što konkretno mislite?

To je opća atmosfera koja se iz dana u dan pogoršava, nasilne radnje prema znacima identiteta Srba u Hrvatskoj, napadi u pojedinim sredinama na pripadnike srpske zajednice, diskriminacija pripadnika srpkog naroda poput djece u školama, nezapošljavanje u skladu sa obavezama i pravima iz Zakona, nedovoljna posvećenost ili potpuna odsutnost želje za razvoj – ionako nerazvijenih – sredina u kojima Srbi žive... Tu su i pitanja kao što su neisplata mirovina koje su ljudi zaradili prije rata, a tokom rata ih nisu dobivali, suđenja za ratne zločine koja se ponovo pojavljuju kao teškoće kada su posrijedi Srbi u Hrvatskoj. Poseban problem predstavlja ometanje komemoracija žrtava u ratu od 1991. do 1995, kao i negiranje genocida počinjenog nad Srbima tokom Drugog svjetskog rata. To su najkrupniji problemi koje sam istakao. Ne treba zaboraviti i napade na pojedince, istaknute pripadnike srpske zajednice u Hrvatskoj; njima se nastoji onemogućiti rad kako pripadnici većinskog naroda ni na koji način ne bi mogli razumjeti djelovanje, a kamoli prihvatiti poruke koje dolaze od predstavnika nacionalnih manjina.

Kako se prema svemu tome određuje srpska zajednica u Hrvatskoj?

Neke korake već smo poduzeli. Prvo, povodom nekih ekstremističkih poruka i izjava članova Evropskog parlamenta iz Hrvatske, uputili smo pismo predsjedniku ovog tijela Martinu Šulcu u kome smo mu skrenuli pažnju na narastanje netolerancije i isključivosti prema drugačijima u Hrvatskoj. Zatim su zastupnici manjina u hrvatskom Saboru zajedno sa predsjednikom Savjeta za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske su potpisali deklaraciju o netoleranciji i etnocentrizmu u Hrvatskoj. Potom smo imali sastanak sa predsjednicom Republike na kojem smo joj vrlo slikovito prikazali trend pogoršavanja položaja pripadnika nacionalnih manjina i opće atmosfere netolerancije u zemlji. Nećemo na tome stati. Kada već nismo uspjeli da imamo predstavnika u Evropskom parlamentu, moraćemo u Briselu otvoriti svoje predstavništvo i posegnuti za još aktivnijim djelovanjem ne samo u okvirima Evropske unije već i u Hrvatskoj.

Što će biti djelokrug rada predstavništva u Briselu?

Srpsko nacionalno vijeće (SNV) naprosto će otvoriti svoj ured u Briselu na koji kao samouprava Srba u Hrvatskoj ima pravo. Ovog trenutka mi se materijalno i kadrovski pripremamo, te je sasvim sigurno da ćemo na jesen realizirati tu našu zamisao. To će predstavništvo raditi sve ono što rade slična predstavništva – informirati, zagovarati, predstavljati... Ono će biti aktivan subjekt u stalnoj komunikaciji sa članovima Evropskog parlamenta i Evropske komisije.

Kakve reakcije očekujete u Hrvatskoj na ovu inicijativu?

Ne vidim nikakav razlog zašto bi to trebalo da bude primljeno bilo kako drugačije nego pozitivno. Kao što brojne hrvatske županije imaju svoje predstavnike u Briselu tako i jedna manjinska samouprava kao što je SNV može imati svoje. Ono se neće baviti samo informiranjem o položaju Srba u Hrvatskoj već i razvojnim pitanjima, evropskim fondovima, suradnjom sa evropskim institucijama sa ciljem konkretnog poboljšavanja položaja Srba u sredinama u kojima žive i, naravno, pitanjima njihove integracije u hrvatsko društvo u skladu sa porastom razvojnih kapaciteta.

Kako ocjenjujete trenutne odnose Srbije i Hrvatske u ovom trenutku i, uopće, srpsko-hrvatske odnose?

Ti odnosi su, nažalost, vrlo ranjivi. Dovoljne su i najmanje teškoće pa da se naruše, posebno one vezane za otvorena pitanja kao što je ratno naslijeđe. Mislim na ratne zločine, probleme nestalih i tu – očito – između Zagreba i Beograda nema još uvijek adekvatne suradnje i komunikacije. Stupanj političkog povjerenja između Srbije i Hrvatske je ozbiljno ugrožen što zbog otvorenih a nerješenih bilateralnih pitanja, što zbog stanja u samoj regiji.

Što se tiče srpsko-hrvatskih odnosa u samoj Hrvatskoj, problem je u tome što je ovdje na djelu jedna vrsta neokonzervativne, a često i politike isključivosti koja želi nakon ulaska zemlje u Evropsku uniju ne samo rehabilitirati već i obnoviti političke i nacionalne programe poražene u dvadesetom stoljeću i koje ne pripadaju modernim liberalnim društvima.

Kako se disonantni tonovi predstavnika vlasti u Beogradu i Zagrebu prelamaju preko srpske zajednice u Hrvatskoj?

Loše, kao i obično. Čim Zagreb i Beograd uđu u svađu, Srbi u Hrvatskoj odmah primaju dvostruke udarce. To je i aktualno i istorijsko iskustvo, pa bi bilo iznimno važno da se o tome vodi računa. A ne vodi se...

Ostalo je još mjesec dana do obilježavanja godišnjice "Oluje" u kojoj je srpsko stanovništvo u Hrvatskoj u ogromnoj većini bilo prinuđeno da napusti područja na kojima je živjelo vjekovima...

Kada su posrijedi ratno naslijeđe i politika sjećanja, u Hrvatskoj – ali i na čitavom prostoru bivše Jugoslavije – bilježimo porast isključivosti, to jest porast konfliktnosti. Bilo je i prije sporadičnih svađa prilikom obilježavanja "Oluje", ali sada bilježimo da se politike sjećanja i oficijelno počinju sukobljavati. Ako tome dodate i poziciju Srba u Hrvatskoj i naše nastojanje da izgradimo svoj doprinos politici sjećanja ratnog stradanja – ne samo Srba i njihovog egzodusa nego i drugih – onda možete vidjeti do koje se mjere pred dvadesetu godišnjicu "Oluje" pokazuje da, nažalost, srpsko-hrvatski ratovi nisu završeni. Oni se sada vode u sferi sjećanja; oni se vode u sferi politike komemoracija; oni se vode u sferi politike povjesti; oni se vode u sferi politike identiteta i izgradnji nacionalnih simbola. Svo to ratovanje u nabrojanim sferama je veoma opasno za odnose u Hrvatskoj, ali i za odnose na čitavom prostoru bivše Jugoslavije.

Zašto je u bivšoj Jugoslaviji izostao razuman dijalog kada je riječ o kulturi sjećanja?

Pitate me to u trenutku kada se još jednom otvorilo pitanje Srebrenice i rezolucija o Srebrenici, što je u danom kontekstu dodatno zakompliciralo odnose u bivšoj Jugoslaviji; pitate me to u momentu kada se više pažnje – barem u Hrvatskoj – posvećuje ratnom stradanju poraženih formacija u Drugom svjetskom ratu i njihovih simpatizera nego što se posvećuje pažnja njihovim žrtvama; pitate me u momentu kada sa više strana dolaze neke vrste injekcija ili doprinosa da se dekonsolidira onaj minimum odnosa prema ratnim stradanjima koji je bio koliko-toliko izbalansiran... Sada svatko radi na svojoj priči; sada svatko radi na svom stradanju; sada svatko radi na produbljivanju jaza u politici sjećanja. Kada je u pitanju hrvatska perspektiva, to se dodatno razvija zahvaljujući jednoj vrsti isključivo konzervativne kampanje, koja se ovdje vodi iz pojedinih političkih i dopolitičkih krugova. Hrvatska je u tim okolnostima dočekala dvadesetu godišnjicu "Oluje" bez, nažalost, razvijene svijesti što se dogodilo na drugoj strani – što se dogodilo Srbima, što se dogodilo Hrvatima u odnosu na Srbe, što se dogodilo samoj državi u odnosu na Srbe i njihovo stradanje. Za takvo što prostora, nažalost, ima sve manje kada su u pitanju javne institucije u Hrvatskoj. Ipak, narastaju inicijative kao što su one koje radi SNV u suradnji sa Dokumentom i drugim nevladinim organizacijama i pojedincima u Hrvatskoj čiji je cilj da se uprkos svemu čuje što se zapravo dogodilo.

Gdje ćete vi biti 4. i 5. avgusta ove godine?

Mi u Srpskom nacionalnom vijeću obično 3. ili 4. avgusta u različitim dijelovima Hrvatske čitamo izjavu povodom ratnog stradanja svih građana Hrvatske i egzodusa Srba. Prošle godine bili smo u Dvoru na Uni – jednom od stratišta Srba koji su ginuli u izbjegličkim kolonama. I ove godine ću biti na nekom od takvih mjesta u Hrvatskoj. Nije moralno niti je opravdano bilo čime da se prešućuje, negira i omalovažava to ogromno stradanje Srba u Hrvatskoj. Iz toga je naša dužnost – ne samo prema stradalima nego i prema zemlji u kojoj živimo – da učinimo sve da to postane dio društvene politike sjećanja Hrvatske.

Da li postoji mogućnost da netko iz SNV-a učestvuje u službenom obilježavanju dvadesetogodišnjice "Oluje"?

Predstavnici SNV-a nisu do sada sudjelovali u obilježavanju "Oluje" u Kninu i siguran sam da to neće biti slučaj ni ove godine.

U kontekstu kulture sjećanja neizbježno je pitanje i uloge Haškog tribunala...

Haški tribunal je krenuo u proces saznavanja istine i pomirenja i u početku je nesumnjivo otvorio prostor da se ratni zločini sankcioniraju. Nažalost, kako se rad Haškog suda privodio kraju, u velikoj mjeri su njegove pojedine presude i nedovoljna posvećenost radu sa pravosuđima u državama na području bivše Jugoslavije umanjile to što je u početnom radu postignuto.

Tokom četvrt vijeka imali ste komunikaciju sa svim vlastima u Hrvatskoj. Postoje li razlike između aktuelne vlade i onih iz prošlosti?

Što se tiče suradnje sa Hrvatskom demokratskom zajednicom, ona je bila potpunija jer nije nailazila na otpor; također, ovoj stranci je bilo i iznimno važno da pokaže demokratsko, promanjinsko i proevropsko lice. Sadašnja vlast nailazi na golemu opoziciju – sjetite se samo otpora postavljanju ćiriličnih ploča i školskim programima. Istovremeno, sadašnja vlada smatra da nema što dokazivati; pojedine stranke u okviru nje misle da su demokratske i promanjinske same po sebi, a pri tome zaboravljaju da nije riječ o njima, nego o cijeloj Hrvatskoj, o ogromnom naslijeđu antimanjinske politike koja ima svoje aktivne nosioce u sadašnjem trenutku. Dakle, ima mnogo posla za napraviti kada je u pitanju stvaranje aktivnije promanjinske politike i atmosfere u Hrvatskoj. Već sam pomenuo neophodnost da se djeluje u okvirima evropskih institucija. S druge strane, još je važnije da se traže i nađu saveznici u samoj Hrvatskoj i da se manjinske zajednice i njihovi predstavnici udružuju u jednu vrstu manjinske fronte protiv ovoga što se događa; to je zapravo već počelo zajedničkim djelovanjem zastupnika manjina u Saboru. I sa treće strane, neophodni su vam dobri politički rezultati na izborima i ako pokažete da iza sebe imate podršku birača, onda je to vrlo moćno sredstvo borbe za manjinska prava, toleranciju i valjan odnos između većine i manjine.

Da li u svemu tome i Republika Srbija može da ima svoju ulogu?

Republika Srbija, nažalost, ponovo prolazi kroz ozbiljne teškoće; ponovo se nalazi u ozbiljnim i geopolitičkim i ekonomskim problemima. Znamo da ne možemo očekivati podršku iz Srbije onoliko koliko bi trebalo, ali gradimo komunikaciju i nastojimo da pojedini resori Vlade Srbije postanu svjesni što i koliko mogu učiniti za Srbe u Hrvatskoj i druge Srbe u regionu. To nije jednostavan posao. Ipak, uzdamo se u to da će ta svijest biti sve razvijenija.

Što vidite kao glavni zadatak Vlade Srbije kada je riječ o Srbima u Hrvatskoj?

Vlada Srbije može pomoći Srbima u Hrvatskoj na sistemski način, posebno kada je riječ o povratku izbjeglica i razvoju povratničkih sredina, a naročito kada je u pitanju očuvanje identiteta, što znači u afirmaciji značajnih identitetskih obilježja – kulturnih, umjetničkih, istorijskih – koji mogu pomoći da Srbi u Hrvatskoj budu otporniji na osporavanje njihovog identiteta i na ozbiljne procese asimilacije kojima su izloženi.

Kakva je budućnost Srba u Hrvatskoj?

Srbi u Hrvatskoj će nastaviti da prolaze ozbiljne teškoće, ali kao što su se znali do sada boriti s njima, tako će to činiti i ubuduće. Ono što nam je posebno važno jeste da nam Srbija pomogne da ojačamo svoje institucije i da razvijemo što je moguće veći stupanj samostalnosti tih institucija. Sa tim i takvim institucijama srpska zajednica će sigurno biti sposobnija da se nosi sa teškoćama na koje nailazi u Hrvatskoj.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---