---

Kako je Čedomir Jovanović sa nekoliko poteza teniskog reketa dao najbolju sliku današnje Srbije? Zašto Uprava za sprečavanje pranja novca etiketira ljude da su strani plaćenici i izdajnici, sasvim u duhu Vučićevog zloglasnog zakona o informisanju iz 1998? I čime se Goran Vesić kandidovao da ga Vojislav Šešelj imenuje za četničkog vojvodu

Lider Liberalno-demokratske partije Čedomir Jovanović osvojio je na proteklim izborima 0,32 odsto glasova. Na drugoj strani se nalazi apsolutni pobjednik u svim glasačkim kategorijama, Aleksandar Vučić; njemu je povjerenje dalo 60,68 odsto izašlih birača. A ipak, javnost i dalje neusporedivo više interesira Jovanovićeva upotreba teniskog reketa u rješavanju imovinsko-pravnih problema nego kome će predsjednik Srbije i Srpske napredne stranke povjeriti mandat za sastav vlade. Zanimljivo, zar ne?

Zdravstveni sistem je pred pucanjem. Predsjednik Fiskalnog savjeta Pavle Petrović kaže da je vlast podjelom 100 evra svakom punoljetnom građaninu za tu "socijalno i ekonomski promašenu mjeru" dala pet puta više novca od prosječnih godišnjih investicija u zdravstvo. Međutim, prebrojavši tenkove i razne vrste oruđa Vojske Srbije, Vučić najavljuje kupovinu lovaca-bombardera. Nema što, još zanimljivije...

Gdje ima, tu se i presipa. Komunalna milicija Beograda dobila je 18 landrovera – za ukupno 305 miliona dinara – opremljenih sistemom "Oko sokolovo" za nadzor parkiranja. Po rečima Gorana Vesića, gradonačelnika na mjestu zamjenika gradonačelnika, jeftiniji automobili ne bi održavali autoritet države iako Srbiju, prema riječima Petrovića, na jesen čeka recesija i gubitak 30.000 do 50.000 radnih mjesta. Interesantno da interesantnije ne može biti...

Sličnih, krajnje zanimljivih primjera ima još. Mada ukazuju da se režim nalazi u paralelnom univerzumu, nužan je pokušaj racionalizacije. Na tom poslu početnu ali i nemjerljivu pomoć nesvjesno je pružio Čeda Jovanović.

Elem, odmah poslije slučaja sa reketom – kaže on za sarajevsku "FACE TV" – pozvao je ministra unutrašnjih poslova dr Nebojšu Stefanovića i rekao mu "da urade sve po zakonu, da se slučajno ne desi, znaš kako to bude, dok se odozgo ne kaže…" To mu nije bilo dosta, pa je i Vučiću u telefonskom razgovoru ponovio "da pusti da sve ide svojim putem..."

Čovječe! O fizičkom sukobu iz nadležnosti obične policijske patrole hitno je upoznat najmoćniji čovjek u zemlji. I zbog čega? Zato da se primjeni slovo i duh zakona! Čudno da čudnije ne može biti, sa i bez namigivanja...

Zapravo, Jovanović je – mada često nejasan u javnim istupima posljednjih godina – ovog puta dao kristalno jasnu sliku današnje Srbije: kada se radi o politici u najširem smislu, policajci mogu napraviti uviđaj, pravosudni organi otpočeti svoje radnje, ali što će od svega ispasti, isključivo odlučuje Aleksandar Vučić. Može po zakonu, može i tobože po zakonu, a može i mimo zakona – zavisno od njegovog interesa. Cijela zemlja je ovoga svjesna, pa sada pocupkuje od nestrpljenja u iščekivanju finala afere reket, odnosno, hoće li ili neće uticati na daljnja Jovanovićeva priključenija po milosti Vučićevoj.

Da je predsjednik LDP-a velmoža iz SNS-a, znalo bi se – njihov šef ih ne da, bez obzira u šta ugazili. To je i ključni razlog zbog čega malo koga zanima budući premijer i sastav vlade. Kada nagradi šefove stranačkih klanova pažljivo vodeći računa o ravnoteži moći i na rasprodaji kupi nešto vanpartijaca, Vučić će izdiktirati spisak ministara. I to je to – prenemaganje je dopušteno, mudrovanje nije.

Dobro, pitaće netko, pa zar nova vlada ne bi morala imati ojačani kapacitet zbog epidemije i neminovne recesije? Odgovor je protupitanje – otkud takva ideja? Vanredno stanje, policijski sat, slikanje sa respiratorima, 100 evra po glavi i još mnogo toga sličnog činilo je armaturu Vučićeve predizborne kampanje. Treba li sada, kada je potpuno jasno kako mnoge od tih mjera nisu imale efekta – a neke su bile i pogubne – da novi premijer i resorni ministri priznaju greške prethodnika i pokrenu društveni dijalog? Taman posla, nema toga u paralelnom univerzumu.

Ali ono čega nikada ne nedostaje jesu odzivi na stare radikalske nagone, pa se jedna kampanja mijenja drugom. Kako najbolje zatrpati brljotine, korupciju i nesposobnost? Zna se – lupanjem po praznoj bačvi nacionalima. Zato Vučić više ne nabavlja respiratore, već lovce-bombardere: em je Kosovo uvijek zgodno za pokazivanje nabreklih mišića ispod dva broja manje maskirne majice, em je Hrvatska tradicionalni partner za upoređivanje i regionalno nadmetanje u pljuvanju. Da ovdje nije riječ o trci u naoružanju nego o punjenju džepova režimskih ljubimaca, propagandnom dimu i magli, do bola odjekuje svuda osim u paralelnom univerzumu. Naime, Kosovo je pod američkim protektoratom, a Hrvatska članica NATO-a, pa sve da od oružanih snaga imaju samo gorsku službu za spasavanje i dva šumara, vojni položaj bi im bio jači od neutralne Srbije, taman i da raspolaže sa S-400.

Ovdje se radikalska restauracija ne zaustavlja. Potpuno u duhu zloglasnog Zakona o informiranju iz 1998. tada mlađahnog ministra Aleksandra Vučića, Uprava za sprečavanje pranja novca zatražila je od banaka uvid u transakcije brojnih medijskih i nevladinih organizacija, ali i javnih ličnosti. Kao i onda, povod je projektno financiranje iz Evropske unije i Amerike; kao i onda, nastoje se kritičarima režima nalijepiti etikete stranih plaćenika, petokolonaša, izdajnika i odroda; kao i onda, utjeruje se strah u čitavoj zemlji.

Kakvi vjetrovi pušu u paralelnom univerzumu, najbolji je vjetrokaz Goran Vesić i to ne samo u slučaju partijske nabavke komunalnih landrovera. On uvijek pravi korak više. Sada najavljuje promjenu imena beogradskih ulica nazvanim po toponimima iz Jugoslavije zato što "nemaju veze sa Srbijom" i zbog pripadnosti "sredinama u kojima bilo šta što dolazi iz Srbije nije dobrodošlo." Da je Vojislav Šešelj još u punoj snazi, odmah bi unapredio zamjenika gradonačelnika u četničkog vojvodu.

Ovaj režim i Goran Vesić već godinama, sistematski i uporno, nastoje doći glave Beogradu i zadaviti sve što ga čini kozmopolitskim i otvorenim gradom jedinstvenog duha. Neće se smiriti dok prijestolnicu Srbije ne svedu na svoju mjeru. A to je učmala, zadrta i ksenofobična palanka puna divlje gradnje i kiča, u kojoj nitko ne izlazi čim omrkne.

Sve ovo, uz mnogo toga drugog iz paralelnog univerzuma Aleksandra Vučića, dobro je poznato. Pitanje je samo koliko će mu još prolaziti?

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---