foto: rade prelić / tanjug

 

(Ne)običan dan

Taj dan je započeo kao i svaki običan "koronski" radni dan u Beogradu. Vesti poražavajuće, gužva na ulicama se podrazumeva. Jedino što je bilo neobično i obećavajuće je sunce, u meteorološkoj prognozi. I stvarno, sunce se pojavilo. Treba krenuti na vreme, kako bi bio siguran da ćeš u 12 biti kod Hrama. Znači, kad si mator, kad hoćeš da se čuvaš "ne daj bože korone", to ide ovako: sedneš u kola, dođeš do garaže u Masarikovoj, parkiraš se, pa ako imaš dovoljno vremena, peške do Katanićeve. Ako je sa vremenom frka, uskočiš u trolu, šta je to, dve stanice, maska je tu, pa neće baš mene.

Tako je i počeo taj običan dan.

Kod "Beograđanke" – koja nije više naša, već privatna, kao što ni Studi B nije više naš, ni Đoke Vještice, ni Duška Radovića – uletim u trolu broj 29, srednja vrata, najmanja gužva. Odmah do tih vrata sedi čovek neodređenog (velikog) broja godina, sa obe ruke naslonjen na svoj starački štap. Pojava koja zaslužuje pogled i pažnju. Maskirna uniforma, sa maskirnim šeširom i veoma urednom epidemiološkom maskom, koja pokriva i usta i nos, baš kako treba, ispod maske seda brada. Ali, mi redovni putnici gradskog prevoza znamo, pogled i pažnju ne zadržavamo na čudnim putnicima. Nikad se ne zna šta pogled može da izazove. Pogotovo u ovim vremenima maskirna uniforma nije za šalu. Štap takođe, bez obzira na godine. Doduše, maskirni šešir malo relaksira utisak, ipak svi putnici, kao, gledaju u daljinu utonuli u svoje teške misli, pa i ja.

Prva stanica Slavija, izlazi majka sa detetom koja je do tada vodila neodložni telefonski razgovor i narušavala tišinu. Trola kreće, tišina apsolutna. Kod fontane, koja ne svira, ispod maskirnog šešira kreće pesma:

"U gori raste zeeelen bor, a tebe nema, a tebe nema,
u gori raste zeeelen bor, a tebe nema, dragi moj.
Da sam ja znala, draaagi moj,
da ti mi nećeš, da ti mi nećeš,
da sam ja znala, draaagi moj, da ti mi nećeš opet doć’,
ne bih te bila pustila,
ne bih te bila, ne bih te bila,
ne bih te bila pustila, već bi’ te bila ljubila."

To je bio glas, to je bila muzika, bila je pesma. Apsolutno nestvaran doživljaj. Glas nije glas starca, u maskirnoj uniformi i maskirnom šeširu, nije glas propalog boema. To je glas gospodina Pevača. Glas čiste duše, bez vapaja, bez nostalgije, samo pesma.

Do sledeće stanice, Katanićeve, gospodin Pevač je zatražio napojnicu, "ukoliko nam se njegovo pevanje dopalo". Neku "siću", ako nam se stvarno dopalo, jer nama sića možda ništa ne znači, a njemu znači, kako je govorio. A svima se dopalo. Osetilo se to po načinu vađenja novčanika. Niko nije okretao glavu niti sklanjao pogled, kako se to najčešće dešava kada naiđe prosjak. Ovaj čovek nije bio prosjak, bio je gospodin Pevač. To se osetilo ne samo iz pesme, već i iz načina na koji je zahvaljivao za napojnice koje je redom dobijao. Ništa napadno, bez patosa, baš, baš gospodski. Njegovo gospodstvo nije bilo ukaljano ni parolom "Siću za čiču".

Izašla sam iz trole, glas me je pratio i dalje, pratio me čitav dan. Sigurno i devojčicu koja je pevajući "U gori raste zeeelen bor" izašla iz trole, zajedno sa mamom i njihovim osmesima.

Utisak je bio toliko jak da sam morala da izguglam pesmu. Tek to guglanje me je izmestilo, jer od svih interpretacija koje sam našla, interpretacija gospodina Pevača u maskirnoj uniformi je bila najbolja, jedinstvena. A slušala sam i kako to, između ostalih, izvode i VIS Meteori. Ali tek kada sam izguglala da je pesma iz jugoslovenskog, hrvatskog partizanskog filma U gori raste zelen bor iz 1971. godine, ostala sam posebno zbunjena.

Ko je gospodin Pevač iz trole? Bivši partizan, bivši član sastava Meteori, ili samo gospodin Jugosloven, koga je muka naterala da svoje dostojanstvo prekriva maskirnom uniformom i maskirnim šeširom?

Taj običan dan, koji je od Slavije do Katanićeve, sa zelenim borom koji raste i dragog koga nema, postao neobičan, bio je u stvari sjajan dan. Sjajan ne samo zbog sunca i gospodina Pevača, već i zbog nade koju mi je tog dana ulila moja prijateljica, koju sam posle moje "radne obaveze" pozvala da se vidimo "na otvorenom, ne daj bože korone". U parku kod Hrama upoznaje me sa Đurom, crno-belim kućnim ljubimcem. Kaže: "Ovaj pas je učinio da ostanem normalna u ovoj koroni. Zahvaljujući njemu, shvatila sam da nije sve tako crno kako izgleda. Pored Đure upoznala sam divne mlade, vaspitane i obrazovane ljude, ima nade, veruj mi." Verujem joj.

Verujem joj jer i ja vidim te divne mlade ljude, ali vidim i divne matore ljude. Požrtvovane, brižne, duhovite, maštovite, samo su i oni maskirani. Svi smo maskirani. Kako ko, neko u bendžamin fikus, neko u crveni tačkasti papir, neko u poruke jeseni, ali svi oni pevaju o zelenom boru.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST