Bliski istok >

Začarani krug osvete

marisa crevatin-majstorović

Na Bliskom istoku danas osim nasilja kao da nema nade ni za šta drugo. Svi međunarodni mirovni pokašaji su propali, a udaljenost strana u sukobu – čini se – mogla bi se meriti svetlosnim godinama. Ono što ne prestaje je spirala nasilja, odmazda za odmazdu

MIMO TRADICIJE: Nedavnu samoubilačku akciju u Jerusalimu prvi put je izvela jedna mlada devojka

Točno prije godinu dana izraelski premijer Ariel Šaron obećao je svojim biračima život u sigurnosti. Obećanje nije ispunio. Građani Izraela žive u strahu od bombaša samoubica i njihovih fanatičnih atentata i kao da ne postoji ni djelić zemlje koji mogu smatrati zaštićenim. Što je više vojnika, tenkova i aviona angažirano u akcijama odmazde na okupiranim teritorijama to su krvaviji bilansi atentata palestinskih "mučenika". Atentat u središtu Jeruzalema krajem prošlog mjeseca u kojem je ubijen jedan stariji muškarac a ranjeno stotinjak ljudi izvela je jedna mlada djevojka. U islamskoj tradiciji žene ne učestvuju u oružanim akcijama, ali izgleda da je očaj nadvladao tradiciju.

Palestinski predsjednik Jaser Arafat također je obećao svom narodu – suverenu državu. No, pred njihovim očima odvijaju se prizori rušenja institucija samouprave uspostavljene sporazumom iz Osla 1993. godine. One su trebale predstavljati temelj palestinske države na okupiranim teritorijama. Njihov predsjednik nalazi se pod opsadom izraelskih tenkova, policijske stanice i strukture sigurnosti bombardiraju izraelski avioni F16, a život običnih Palestinaca nikada nije bio teži. Prema izvorima UN-a, blokada koju je nametnuo Izrael u gradovima na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze od izbijanja intifade (ustanak) septembra 2000. godine palestinsku ekonomiju košta najmanje 2,4 milijarde dolara. Nezaposlenost na Zapadnoj obali porasla je na 35 odsto, dok je u pojasu Gaze dostigla čak 50 odsto. Tome, naravno, treba dodati ljudske žrtve koje su – do sada – premašile brojku od 800 poginulih.

CRNI BILANS: Na Bliskom istoku danas osim nasilja kao da nema nade ni za što drugo. Svi međunarodni mirovni pokašaji su propali, a udaljenost strana u sukobu – čini se – mogla bi se mjeriti svjetlosnim godinama. Ono što ne prestaje je spirala nasilja, odmazda za odmazdu. Spomenimo samo neke od najsvježijih krvavih epiloga logike "oko za oko". Militantna fundamentalistička organizacija Hamas prekinula je primirje uspostavljeno sredinom decembra na poziv predsjednika Arafata, usmrtivši četiri izraelska vojnika u pojasu Gaze. Bila je to odmazda za ranije ubojstvo tri mlada Palestinca. U znak odmazde na odmazdu, Izrael je demolirao desetine palestinskih kuća u izbjegličkom kampu u Rafi. Ubijen je i jedan od vodećih lidera Fataha Read Karmi. Iako Izrael nije službeno preuzeo odgovornost za ovo ubojstvo, smatra se da je Karmi bio na listi traženih zbog atentata u Tulkarmu prošle godine u kojem je ubijeno dvoje Izraelaca.

Početkom januara izraelska pomorska kontrola blokirala je u Crvenom moru brod sa tovarom od oko 50 tona najraznovrsnijeg oružja iranske proizvodnje koje je, kako tvrde izraelske vlasti, bilo namijenjeno Arafatovoj samoupravi, što je ona odlučno negirarala. Izraelska vojska je potom uništila pistu aerodroma u Gazi, raketirala više policijskih zgrada na raznim lokacijama i uništila nekoliko manjih brodova usidrenih u luci među kojima je bio i Arafatov. Aerodrom, za čiju popravku će Palestinci morati izdvojiti oko šest milijuna dolara, bio je već godinu dana van upotrebe. Prošle jeseni ubijen je Abu Ali Mustafa, vođa Narodnog fronta za oslobođenje Palestine. U znak odmazde, mjesec dana kasnije, ova organizacija je izvela atentat na izraelskog ministra turizma Rehavama Zevija. U posljednjim atentatima u Haderi, Jeruzalemu, Tel Avivu stradale su desetine nevinih osoba.

INCIDENT: Otkrivanje broda sa krijumčarenim oružjem imao je ipak najveći ujecaj na daljnji tok događanja. Incident se poklopio sa boravkom američkog specijalnog izaslanika za Bliski istok Antonija Zinija, čija je misija budila nade da se mir ipak može postići. Zini je predložio mirovni plan po kojem bi se obje strane obavezale na određene paralelne korake: Izrael bi započeo povlačenje iz područja pod palestinskom samoupravom, deblokirao palestinske gradove i granične prijelaze. Palestinci bi počeli hapsiti teroriste, posebno one koji se nalaze na listi koju im je dao Izrael.

Ništa od svega toga se nije i najvjerojatnije ni neće uskoro dogoditi. Izraelski premijer Šaron je upozorio: "Ako Arafat daje naloge za kupovinu oružja koje smo otkrili na brodu, on je donio stratešku odluku – da pogorša stanje u regiji što bi vodilo u rat." Sa navedenim se slaže i američki predsjednik Buš koji je rekao da ga je "Arafat razočarao" te da "kupovanje oružja ne znači boriti se protiv terorizma, već ga jačati". Pominju se i sankcije protiv palestinskog lidera, ali odluka još nije doneta. Odlučeno je, međutim, da Zini do daljnjega ne putuje na Bliski istok.

Palestinski zvaničnici kažu da svi ovi događaji nemaju veze sa brodskim teretom. "Ova izraelska vlada odlučna je u uništenju perspektive palestinske države, demolirajući instituciju po instituciju. Zabranjuje nam čak i da sanjamo", citira riječi jednog od njih britanski list "Ekonomist". List također citira i diplomatu UN-a koji kaže da ne zna da li Izrael planski uništava temelje palestinske državnost, ali zna da "svakoj državi trebaju policija i kontrola vlastitih granica, kao i to da odgovori na osnovne ljudske ekonomske potrebe. Uništavajući upravo ove institucije i djelatnosti, Izrael u stvari sprječava Palestince da upravljaju svojim poslovima. To je neka vrsta gradnje države postavljena na glavu".

PROPUŠTENA ŠANSA: Dalia Rabin Pelosof, poslanik Laburističke partije i zamjenica ministra obrane, inače kćerka bivšeg izraelskog premijera i arhitekte mirovnog procesa iz Osla Jicaka Rabina, smatra da je sadašnja vlada propustila šansu da prekine nasilje i pokrene pregovore time što nije iskoristila relativno zatišje koje je vladalo od polovine decembra prošle godine do početaka januara. Polovinom januara laburisti su ipak odlučili da pored neslaganja koja postoje između njih i premijera Šarona ne napuste koalicionu vladu jer bi takav potez u javnosti mogao biti shvaćen kao podrška Jaseru Arafatu, što bi za ovu partiju bilo političko samoubojstvo.

Jaseru Arafatu treba baš to: podrška. Tada bi mogao izaći pred svoj narod i reći da žrtve intifade nisu bile uzaludne. Sudeći po riječima koje je uputio palestinskoj delegaciji koju je primio krajem januara, izgleda da u to ni sam ne vjeruje. "Molim te, bože, daj mi tu čast da budem jedan od jeruzalemskih mučenika", doslovno je rekao Arafat . Oni koji ga dobro poznaju kažu da bi to moglo značiti da se Arafat priprema za odlučnu bitku: ili će ga svijet prihvatiti kao izabranog lidera palestinskog naroda ili će dozvoliti da ga ubiju i umreće kao mučenik.

Krajem sedmice Ariel Šaron će se sastati sa predsjednikom Bušom u Vašingtonu. Tom prilikom mogla bi biti donesena odluka o eventualnim sankcijama protiv Arafata, njegove vlasti i pokreta Fatah (ekstremisti bliski ovom pokretu preuzeli su odgovornost za tri od posljednja četri atentata izvedena u Izraelu). U martu će se održati samit Arapske lige, gdje će ostarjeli i usamljeni lider Arafat dobiti bezrezervnu podršku i solidarnost. Ali, za bliskoistočne prilike mart je vrlo daleko.


 

O Šaronu i Arafatu

Kćer legendarnog generala Moše Dajana, Jael Dajan, poslanik Laburističke partije u tamošnjem parlamentu, dala je krajem oktobra prošle godine intervju rimskoj "Republici" u kojem govori o perspektivama rješenja izrealsko-palestinskog sukoba i karakternim crtama Ariela Šarona i Jasera Arafata.

Na pitanje da li nakon eskalacije sukoba u Izrealu još postoji većina koja je za mir, Jael Dajan odgovara: "Postoji. Ne samo ljevica već sada i desnica i sam Šaron su za stvaranje palestinske države. To je veliki korak naprijed za izraelsko društvo. Željeli bismo vidjeti analogan korak i od Arafata koji se do sada borio protiv terorizma više na riječima." O Arielu Šaronu i što je o njemu mislio njen otac Moše Dajan ona je rekla: "Moj otac je dugo bio pretpostavljeni Šaronu i nije slučajno da ga, kada je bio ministar obrane, nije unaprijedio u položaj glavnokomandujećeg oružanih snaga: znao je da se radi o čovjeku koga je teško kontrolirati. Ali, Amerika i Evropa moraju imati na umu da je Arafat također lider koga je teško kontrolirati, u koga se ne može imati povjerenje. Naglašavati Šaronove greške, a prelaziti preko Arafatovih predstavlja hipokriziju."


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST