---

Popis stanovništva u Hrvatskoj >

Fale Srbi, al’ fale i Hrvati

Neslužbeni podatak procurio iz (navodno) statističkih krugova da u Hrvatskoj danas živi tek četiri posto Srba, nasuprot 1991. godini kad ih je bilo dvanaestak posto, izazvao je pravu buru na političkoj sceni: od kuknjave srpskih predstavnika do euforičnog oduševljenja desničara, poput pravaša Ante Đapića koji je izjavio da je to "najbolja vest u proteklih deset godina"

Iako su podaci o popisu neslužbeni, već sad je, čini se, izvjesno da su Hrvatsku u desetljeću za nama napustili brojni Srbi, ali i Hrvati, pa se u tim činjenicama nalazi i smisao javnih nagađanja zbog čega vlasti nisu, i više od godinu dana od popisa (obavljenog u proljeće 2001. godine), u stanju izaći s konkretnim i službenim podacima o brojčanom stanju hrvatskog stanovništva, čime će se dokazati – ne samo etničko čišćenje Srba, kako to tvrde neki ovih dana u Hrvatskoj – već i prava i sveobuhvatna socijalna katastrofa.

SABORSKA PITANJA: Kad je o predstavnicima Srba riječ, Milanu Đukiću, predstavniku srpske manjine u hrvatskom saboru, i Miloradu Pupovcu, predsjedniku Srpskog nacionalnog vijeća, oni su već rekli svoje (doduše, i ta je prilika istakla njihovu međusobnu netrpeljivost). Đukić je u Saboru ustanovio da je riječ o "genocidu", kao i da je dovršeno ono što je prije šezdesetak godina započeo Pavelićev zločinački endehazijski režim, što je – dakako! – izazvalo gotovo unisono vrištanje ostatka zastupnika. Pupovac je uzdržaniji u epitetima, ali kaže da, ako se ispostavi da će i službeni podatak odgovarati ovom neslužbenom, "Srpsko nacionalno vijeće neće rezultate moći priznati, popis će smatrati neregularnim, jer ne samo da pretpostavljamo nego i znamo da broj pripadnika srpske zajednice nije manji od šest posto". On ne govori izravno o "genocidu", ali smanjenje broja Srba u Hrvatskoj vidi kao rezultat hrvatske politike u posljednjih 15 godina, "usmjeren na promjenu etničke slike i svođenje manjine na tri do pet posto" (izjava zagrebačkom "Jutarnjem listu"). Iznosi i konkretno neslaganje brojeva: prema objavljenom neslužbenom podatku popisa, u Hrvatskoj ima oko 180.000 građana srpske nacionalnosti, a 2000. godine ih je na biračkim spiskovima bilo 262.000. "Gdje su oni nestali u godinu dana?", Pupovčevo je pitanje.

Srpski predstavnici već neko vrijeme rogobore i na činjenicu da se iz popisa isključilo nekoliko desetaka hiljada popisanih izbjeglica, koje su – prihvaćanjem koncepta UN-a i Evropske unije – izlučene iz konačnog broja, dok su, recimo, gastarbajteri iz Hrvatske ušli u njega. Odnedavni direktor Državnog zavoda za statistiku Marijan Gredelj nedavno je "Feral Tribuneu" objasnio da je SNV, u suradnji sa Zavodom, organizirao prikupljanje podataka o izbjeglim hrvatskim građanima u Bosni i Hercegovini i Srbiji, te prikupio oko 48.000 popisnica, ali je u obradi zadržano njih oko 11.500. Ostali, kaže Gredelj, ne zadovoljavaju uvjete: "Ti su ispitanici boravili u drugoj državi duže od godinu dana. Šansu za obuhvaćenost popisom imali su samo oni izbjegli građani koji su prethodno bar povremeno dolazili u Hrvatsku ili ih je netko prijavio kao osobe koje u njoj žive".

UTICAJ CRKVE: Dio problema srpski predstavnici vide i u činjenici da su vlasti, također sukladno evropskim standardima, građane upozoravale da se ne moraju izjasniti o svojoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. S druge strane, katolička je crkva (jednako kao i pravoslavna u Srbiji godinu dana poslije), u strahu za brojnost svoje nacionalne pastve, od nje zatražila da ponosno upiše svoju nacionalnost i vjeru, ali to Srbima ostalima u Hrvatskoj baš nije mnogo značilo. Naprotiv, ratne rane su još nezacijeljene, nepodnošljivost prema Srbima žestoka (o čemu govore i povremena istraživanja o predrasudama i prihvaćanju "drugoga"), a jezik mržnje i dalje svakodnevan u javnosti i nesankcioniran sudski. Posljednji primjer (na koji je reagirala tek šačica novinara, Viktor Ivančić u prvom redu, i Đurđa Adlešić, gradonačelnica Bjelovara u kojem se sve to dogodilo) zasmrdio je iz usta saborskog zastupnika, bageriste i hadezeovca Ljube Ćesića Rojsa, koji je na bini izlupetao: "Pozdravljam Hrvatice i Hrvate! Namjerno izostavljam ono Bjelovarke i Bjelovarci jer se u tome kriju i Srbi i štakori i štošta drugo". Nažalost, takav govor u hrvatskoj javnosti i dalje je posve uobičajen i, sudeći po odsustvu javnih (i kaznenih) reakcija, u potpunosti društveno prihvatljiv.

Jasno da su se u toj situaciji mnogi građani srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj odlučili deklarirati kao Hrvati, eventualno upisavši "pravoslavnu vjeroispovijest". Mnogi niti to, jer u Hrvatskoj je na djelu – uz ostale nesnošljivosti prema drugom – i potpuni prezir prema drugim vjerama ili ateizmu, kao i to da je vjeronauk (prvenstveno katolički, naravno) ušao u škole, ali i u vrtiće.

Vlast koja sebe voli nazivati socijaldemokratskom reagirala je kao što su upućeni u prilike i lišeni optimizma i očekivali. Premijer Ivica Račan (SDP), odlazeći u posjet Švedskoj agenciji za međunarodni razvoj (SIDA), istoj onoj koja je dosad pomagala u povratku izbjeglica u Hrvatsku, izjavio je da "nema smisla kukati zbog rezultata popisa stanovništva, nego se treba suočiti sa stvarnom situacijom. To je rezultat povijesti, rata i agresije. Oni koji su skrivili agresiju odgovorni su za posljedice, uključujući i egzodus Srba. Popis stanovništva ne može se mijenjati", kazao je premijer. Nešto ranije, njegov stranački kolega, šef zastupničkog kluba SDP-a u Hrvatskom saboru također je cinično i mrtvo-hladno ustanovio da je "onaj tko je počeo rat morao računati na egzodus". DESETI DEO: Jasno je: SDP je 1990. oprao ruke i vlast prepustio HDZ-u. Neki esdepeovci su uredno sjedili u vladi s hadezeovcima nekih godina i nisu reagirali ni na što što se zbivalo u područjima pod kontrolom hrvatskih vlasti, ne u područjima Krajine gdje su bili oni "koji su skrivili agresiju". Hrvatski socijaldemokrati, čini se, mogu se "podičiti" činjenicom da su se bar u toj jednoj stvari, statusu Srba u Hrvatskoj, kojih je u početku rata bilo više od deset posto, složili sa – kako neki tvrde – "zločinačkim hadezeovskim režimom". U suprotnom, valjda bi u proteklih 12 godina bar u vlastitoj stranci, ako već ne u javnosti, neko od svojih sastančenja posvetili i srpskom pitanju u Hrvatskoj, bar zbog onih koji su im bili ili čak još jesu članovi, o glasačima da ne govorimo.

Jednako tako, nova demokratska vlast, kako sebi tepa petoglava koalicija predvođena SDP-om, da misli drugačije, napokon bi donijela novi ili promijenila suspendirani Zakon o manjinama, a ne bi se prepucavala o tome da li će manjina imati neka prava ili ne, pod uvjetom da je zastupljena s pet ili osam posto u stanovništvu. Ovako, može se zaključiti da je i to razlog odgađanja objave rezultata popisa, bilo da je Srba u Hrvatskoj po nečijem ukusu previše ili premalo.

Teško da će se udovoljiti Pupovčevom eventualnom zahtjevu za nekakvom revizijom popisa kad su Srbi posrijedi, ali konačni i službeni podaci ipak će u javnosti pokrenuti neka pitanja: ne samo gdje su nestali Srbi nego i gdje su nestali Hrvati, s obzirom na to da je – unatoč etničkom inženjeringu kao što je plansko naseljavanje bosanskih ili janjevačkih Hrvata s Kosova (započeto daleko prije "konačnog rješenja" kosovskog pitanja) u područja gdje su vjekovima živjeli Srbi – ukupan broj stanovnika Hrvatske drastično smanjen, i to ne samo kad govorimo o Srbima.

Podatak koji će se morati protumačiti jest i onaj da je Hrvatska možda etnički najhomogenija država u današnjoj Evropi. Za razliku od 1991. godine kad je gotovo četvrtina hrvatskog stanovništva otpadala na manjine, danas, deset i kusur godina nakon, u Hrvatskoj živi 90 posto Hrvata i tek desetina populacije čini "druge". I u toj činjenici, ne samo u četiri posto Srba u Hrvatskoj, neki analitičari vide razlog za odgađanje objavljivanja službenih rezultata popisa jer za takav rezultat desetogodišnje vladavine ipak ne može biti kriv – tek netko drugi.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---